World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Enron I Bushova Administracija: Srodne Duše U Kriminalu I Lopovluku

David Walsh
18 januara 2002.

Propast Enrona—gigantske firme koja je trgovala energijom—sa svim legalnim i ekonomskim posljedicama, očigledno uvlači Bushovu administraciju u jedan veliki skandal. Članak u Los Angeles Timesu je prošle sedmice opisao ovu aferu kao "Teapot Dome, Drugi Dio" (afera Teapot Dome je praktički oborila administraciju Hardinga u 1920.). U ovom trenutku nema svrhe da se nagađa da li će se Enron pokazati kao rušilac sadašnje vlade. Bilo bi značajnije da se shvati mjera u kojoj Enron, kao jedno kriminalno i parazitsko preduzeće, izražava društvenu suštinu Bushove administracije, kao i cijele vladajuće elite Amerike.

Ko god govori o "kontaktima" ili "prisnim vezama" između Enrona i Bushovog režima, gotovo potpuno izostavlja glavnu poentu. Sadašnja administracija je u velikoj mjeri proširenje Enronovog rukovodstva. Ova vlada bi se mogla nazvati skupštinom pod upravom Enrona, ne samo zbog brojnih članova Bushovog kabineta i drugih izabranika (i vodećih republikanaca) koji su bili zaposleni u Enronu u jednom ili drugom kapacitetu, nego bitnije od toga, jer su socijalni tipovi u rukovodsvu Enrona i vodeći funkcioneri u Washingtonu sinonimni.

Kao dokaz, mogli bi jednostavno navesti da je 10. januara glavni zakonodavac u zemlji, Vrhovni sudija John Ashcroft, bio primoran, zajedno sa svojim glavnim pomoćnikom David Ayresom, da se povuče iz kriminalne istrage u Enron, koju je povelo njegovo sopstveno odjeljenje, zbog toga što je od kompanije primio desetine hiljada dolara za svoju neuspjelu kandidaturu da bi zadržao svoje sjedište u Senatu u izborima 2000. Zamjenik predsjednika SAD-a, bivši naftni biznismen Dick Cheney, je pod pritiskom kongresnih istražitelja bio primoran da prizna da su se proljetos on ili članovi njegovog biroa šest puta susreli sa rukovodiocima Enrona tokom diskusija koje je održao njegov tajni štab za energiju. Jedini rukovodilac s kojim se Cheney sam sastao je bio direktor Enrona Kenneth Lay.

Sa ovog stanovišta, ko god raspravlja o tome da li su zvaničnici Bušove vlade "prešli preko linije" zakonitosti u svojim poslovima sa ovom energetsko-trgovinskom firmom ne razumije ovu situaciju. Ovdje u stvari uopšte nema "linije." Na primjer, samo bi dijete moglo povjerovati da bivši visoki rukovodioci Enrona—samo nekoliko mjeseci od napuštanja firme—i njihovi saradnici u Bushovoj administraciji nisu znali da je kompanija ušla u finansijsku krizu još od prošlog ljeta, dok su dionice kompanije nastavile sa strmoglavim padom vrijednosti koji će zbrisati životnu ušteđevinu hiljada radnika. (Žena republikanskog senatora Phil Gramma iz Texasa je u rukovodstvu Enrona!).

Kada Sekretar Komercijale Donald Evans izjavljuje na intervjuima da mu je Lay telefonirao kasnog oktobra i da ga je informisao da je kompanija upala u ogromne teškoke i da je on "nekoliko sedmica" kasnije obavijestio chief of staff Bijele Kuće Andrew Carda o ovom razgovoru, a da Card ništa nije rekao Bushu, postoje dobri razlozi za sumnju. U stvari, od nas se očekuje da povjerujemo da Evans, menadžer Bushove izborne kampanje 2000., nije obavijestio predsjednika, ili makar dao naredbu da se on obavijesti, da se njegov dugogodišnji podržaoc i finansijski donor Lay suočava sa poslovnom katastrofom. Vjerovatnije je da mu nije rekao jer je Bush to već znao.

U svakom slučaju, čak i način na koji je kriza Enrona izbila na naslovne stranice je prilično značajan. Uočljiv porast interesovanja za Enron (koji je, na kraju krajeva, propao prije više od šest sedmica) se uglavnom podudara sa izlizivanjem efekta non-stop propagande o "ratu protiv terorizma." U stvari, razdoblje u kojem se pažnja stanovništva, kojeg su događaji 11. septembra zbunili i razbjesnili, mogla usmjeriti ka odlučujućem ratu u Centralnoj Aziji i hvatanju Osame bin Ladena—uz naknadnu dozu propagande koju je pružila panika od antraksa—je došlo do kraja. Još jednom na vidjelo izbijaju temeljna socijalna pitanja u SAD.

To svjedoči o stvarnim razlozima za rat u Avganistanu koji je od samog početka bio raspirivan rastućom socijalnom i političkom krizom u Americi. Dovoljno se upitati: kako bi stojao Bushov režim da nije bilo napada na New York i Washington 11. septembra i da kao rezultat nije došlo do rata? Do kraja prošlog ljeta i poslije samo osam mjeseci na vlasti ova administracija je postajala sve nepopularnija i sve je više bila opsjednuta problemima i kod kuće i u inostranstvu. Prijetila joj je opasnost raspada. Postoji svaki razlog da se vjeruje, da nije bilo terorističkih napada i naknadnih događaja, položaj Bushove vlade bi bio ogledalo sadašnjeg stanja Enrona na berzi dionica u New Yorku, gdje je cijena jedne dionice pala sa 90 dolara do ispod jednog dolara.

Propast Enrona na svoj način pokazuje krhkost političkog položaja ekstremne desnice i ograničenosti njihove društvene osnove. Ne može se smatrati slučajnošću da je tri sedmice poslije ostavke Jeff Skillinga—jednog od ključnih igrača u meteorskom usponu Enrona—na položaj glavnog direktora u avgustu (u vrijeme kada znamo da je zamjenik predsjednika kompanije upozoravao da je Enron na pragu utapanja u "talase finansijskih skandala") uslijedio proglas Gramma, čije je porodično bogatstvo (bukvalno) povezano sa sudbinom Enrona, da se povlači iz političkog života. Ovaj senator iz Texasa je jasno vidio znakove propasti.

Šta je bio Enron?

Poslije spektakularnog pada Enrona, čitava armija medijskih analista okrivljuje nešto što nazivaju "neumjerenost" 1990-tih. Članak New York Timesa ("Naduvani Balon Koji 'Insiders' i 'Outsiders' Enrona Nisu Htjeli Da Pukne") ukazuje da Enron "nije baš bio kompanija, ali da su se njegovi rukovodioci postarali da ima izvrsne dionice." Enron "je … postao primjer lošeg pristupa poslovanju, koji je okarakterisao kasne 1990., u kojem je sve bilo moguce. Naduvano tržište dionica je ubijedilo analiste, ulagače, knjigovođe i čak i regulatore da sve dok je vrijednost dionica visoka da nema potrebe da se ispitivaju poslovanja kompanije."

Times navodi komentare predsjednika jedne money management firme, koji je sugerisao da je Enron bio "pravi primjer svih naopakih stvari koje su se dopuštale tokom manije berze dionica…. Kompanije koje su radile sve što im je bilo potrebno da izglade knjigovodske račune su tokom 1990-tih gradile ovaj zid ciglu po ciglu usred bijela dana, voljni da žrtvuju dugoročno dobro kompanije da bi se direktori mogli obogatiti."

Ovaj članak Timesa je koristan do neke mjere, ali mu je namjera da ostavi utisak da je stanje koje je omogućilo porast Enrona, kao i samih djelatnosti kompanije, bilo nečto rijetko i izuzetno. Pretpostavlja se da bi mi trebali zaključiti da su, na kraju krajeva, pobijedile mudrije i smirenije glave.

Naprotiv, Enron je paradigma američkog kapitalizma u doba Reagana, Clintona i oba Busha. Kao što smo ranije naveli na WSWS-u, politika deregulacije i od strane Demokrata i republikanske administracije je stvorila uslove gdje se profit može akumulisati, ne putem gradnje novih pogona i organizovanja novih energetskih izvora i zaliha, nego putem manipulacija na tržištu energije. Enron je djelovao kao finansijski spekulator, kupujući i prodavajući energetske ugovore koji se protežu mjesecima i čak i godinama u budućnost.

Enron nije bio nekakva izraslina, entitet na periferiji američkog i globalnog kapitalizma. Kompanija je postala univerzalni "model biznisa" zbog svog nezasitog povisivanja vrijednosti akcija po bilo koju cijenu. Lay je možda bio skorojević, ali je njegova firma uživala najplodnije odnose sa "starim parama." Komisija The Securities and Exchange Commission istražuje Enronove veze sa Wall Streetom i najuglednijim finansijskim ustanovama Amerike. Regulatori ispituju da li su banke poput J.P. Morgan Chase & Co i Citigroup pomogle Enronu u izvršenju ove masivne prevare.

Wall Street Journal je u jednom članku, pod sugestivnim naslovom "Kako Je Wall Street Podmazao Enronov Finansijski Motor," napisao: "Rezultat: Neke od vodećih svjetskih banki i akcionarskih firmi su pružile Enronu odlučujuću pomoć u stvaranju zamršene—i, u kritičnom smislu, obmanjujuće—finansijske strukture koja je potsticala impresivan uspon ove energetsko-trgovinske firme. Međutim, to je dovelo i do njenog spektakularnog pada. Zaista, bez finansijskog podmazivanja iz Wall Streeta, Enron se ne bi razvio u najjaču firmu za trgovinu energijom i sedmoj po veličini kompanijom u zemlji. Zauzvrat su firme Wall Streeta zaradile stotine miliona dolara u honorarima.

Enron se uspeo na sam vrh biznisa tokom posljednje decenije putem nemarnih, pokvarenih, podmitljivih i društveno razarajućih metoda. Ova firma je stvorila tržište dionica energije gdje to ranije nije ni postojalo niti je bilo potrebe da postoji. Njena uloga na Californiji, gdje je namjerno manipulisala cijene energije, je bila posebno katastrofalna, a to samo što nije uzrokovalo bankrotstvo ove države. Neke njene aktivnosti su bile otvoreno kriminalne. Navodno su knjigovođe u firmi Andersen, čiji su zvaničnici sada priznali da je Enron prošle jeseni uništio ili izbrisao hiljade potencijalno štetnih dokumenata dok je firma propadala, pomogle Enron u mutnim operacijama.

U suštini Enron nije ništa proizvodio niti je imao neku korisnu ekonomsku svrhu. Skilling je vjerovao, po riječima jednog analiste Journala, "da kompaniji nije trebalo mnogo postojanog kapitala da bi napredovala…. Postojani kapital rekao je G. Skilling, je vezao cash koji bi se mogao unosnije uložiti u trgovinu." On je "naglasio da se Enron treba rasteretiti od 'teškog metala' [t.j., mašinerije i opreme] i umjesto toga pare treba uposliti u trgovinu svega i svačega, od električne struje do internet kablova, od memorijskih čipova do prostora za reklame."

Enron je postao gigantska spletka,...u kojoj su se razrađene i "mutne" metode knjigovodstva koristile u cilju prikrivanja masivnih gubitaka da bi se moglo nastaviti sa primanjem zajmova. I na kraju, Enronov "asset-light" pristup je doveo do katastrofe kada je raskrinkavanje njegove mreže transakcija sa poslovnim partnerima poljuljalo povjerenje ulagača, a u neke transakcije su bili upleteni i direktori kompanije. Što se tiče navedene vrijednosti Enrona, koja iznosi 60 milijardi dolara, prema procjenama je samo 10-15 milijardi još sadržano u postrojenjima i tvornicama.

Metode Enrona su nagomilale basnoslovno bogatstvo u ruke visokih rukovodilaca, a sada su dovele do pustošenja zarada njegovih radnika i onih koji su nasjeli njegovim obećanjima.

Bushovi zvaničnici ne vide ništa neobično u usponu i padu Enrona. Sekretar Blagajne Paul O'Neill, koji je također priznao mu je prošlog oktobra telefonirao Lay u vezi finansijske krize Enrona, izjavio je za televizijski intervju prošlog vikenda da nije bio iznenađen propadanjem kompanije. Pokazujući potpunu ravnodušnost prema sudbini hiljada radnika Enrona i sitnih ulagača koje je propast firme uništio, sekretar blagajne—imitirajući Marie Antoinette najbolje što je mogao—je nastavio: "Vidio sam mnoge kompanije koje dolaze i padaju…. Nema mnogo kompanija koje su se održale 40 ili 50 godina…. Kompanije dolaze i padaju. To je dio genija kapitalizma. Ljudi donose dobre ili loše odluke, i potom plate za posljedice svojih odluka ili uživaju njihove plodove. To je priroda sistema."

Ovaj komentar zapostavlja jednu malu, zanovjetnu činjenicu da radnici Enrona i oni koji su ulagali u ovu kopmaniju nisu uopšte doprinijeli ili imali predznanja o "odlukama" koje su im uništile živote, i koje su donosili Lay i drugi rukovodioci čak i dok su zvaničnici kompanije sebe nagrađivali desetinama miliona dolara u platama, premijama i prodajom dionica. Čak šta više, vrlo je moguće da mnogi ili svi oni koji su bili upleteni u nepoštene poslove neće "platiti" za zakonske ili finansijske "posljedice" svojih odluka i da će nastaviti sa "uživanjem plodova" svoje kriminalnosti. U stvari, to je "priroda sistema."

Postoje mnoge očigledne paralele između Enrona i Bushovog režima. S jedne strane, radi se o kompaniji bez imovine a sa druge, o nezakonitoj vladi. Politička frakcija koja sada vlada u Washingtonu je prvo došla do izražaja pod Reaganom. Poslije poraza starijeg Busha 1992., Clinton ih je razbjesnio uprkos svim svojim naporima da im udovolji. Ova klika je smatrala nepodnošljivim čak i najskromnija ograničenja na njihov nesputani pristup nacionalnom bogatstvu. Bez pouzdanja u svoju sposobnost da osvoje vlast putem izbora, ove desničarske snage su uz pomoć smutnji reakcionarnih pravnika i sudija usmjerile beznačajne afere Whitewater-Jones-Lewinsky u progon impeachmenta u cilju zbacivanja s vlasti predsjednika, koji je dva puta bio izglasan. Oni su uspjeli da realizuju svoje planove u tolikoj mjeri, pretežno zbog bijednog kukavičluka Demokratske Partije, koja nije bila sposobna da se ozbiljno suprotstavi ovoj "širokoj desničarskoj zavjeri." (U vezi ovog pitanja, vrijedno je zapaziti da su novčani prilozi Enrona Demokratima, iako ni izbliza veliki kao za Republikance, ipak bili znatni.)

Pošto ovaj pokušaj državnog udara nije uspio, ultradesnica je bila odlučna u namjeri da postavi George W. Busha u Bijelu Kuću. Poslije prošlogodišnjih izbora, u kojima je Al Gore dobio više glasova u nacionalnom glasanju i, prema svim indikacijama, i u glasanju na Floridi, Bushove snage su otele izbore u gangsterskom stilu.

Bushova administracija je bila postavljena na vlast putem prevare, a danas i vlada tim istim načinom, i u domaćim i inostranim poslovima. Iskoristila je teroristički napad od 11. septembra da sprovede obimni, desničarski program napada na demokratska prava kod kuće i da povede kolonijalni rat neodređenog trajanja u Centralnoj Aziji, čiji je glavni cilj da otvori put za dominaciju SAD-a nad ogromnim rezervama prirodnih bogatstava, pogotovo nafte i gasa.

Niti je karakter Bushove administracije sporedan stanju američkog društva i njegove vladajuće elite. Ona predstavlja lakome i rabojničke elemente američkog velikog biznisa i vlada nad društvom koje je oštro polarizovano između nekolicine izvanredno bogatih i širokih masa radnog naroda. Izbijanje ovih elemenata elite na površinu nije varka sudbine, ništa više od Enronove. Kriza američkog i svjetskog kapitalizma je, na kraju krajeva, uzrok zanošenja političkog establishmenta SAD-a ka desnici, gotovo potpune propasti liberalizma i kriminaliteta sadašnjeg režima. Prva pouka koja se mora izvesti iz Enronovog skandala je potreba da se to postavi u ovaj politički i istorijski kontekst.