World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

State of the Union Govor: Bush Objavljuje Rat Svijetu

Uredništvo
31 januara 2002.

State of the Union Govor koji je Bush održao u utorak je jedan od najratobornijih i najgroznijih u istoriji Amerike. Predsjednik SAD-a je iznio plan neograničenog i neprestanog ratovanja, na svakom kontinentu, i protiv bilo kojeg režima koji se zamjeri grabežljivoj vladajućoj eliti Amerike.

Bush je zaprijetio napadom na Iran, Irak i Sjevernu Koreju—imenujući ove tri zemlje. Uprkos apokaliptičniim upozorenjima o "hiljadama opasnih ubica, obučenih u metodama ubistva, koje zločinački režimi često podržavaju," ove zemlje uopšte nisu bili upletene u terorističke napade od 11. septembra, a to je činjenica koju i vlada SAD-a priznaje.

Bush je zato iznio novo obrazloženje za vojnu akciju, tvrdeći da Iran, Irak i Sjeverna Koreja pokušavaju da usavrše hemijsko, biološko i nuklearno naoružanje. On je izjavio da, "ovi režimi predstavljaju ozbiljnu i rastuću opasnost jer nastoje da razviju naoružanje za masivno uništenje."

"Ovakve države," rekao je Bush, "i njihovi teroristički saveznici predstavljaju osovinu zla, koja se naoružava da bi ugrozila svjetski mir."

Uprkos Bushovim pokušajima da oživi retoriku drugog svjetskog rata aluzijom na "osovinu zla," vlada SAD-a i sam Bush slijede put Nacista. Primjer slične ratobornosti u javnim izjavama jedne velike svjetske sile, kao i uporedivog cinizma upotrijebljenog u lažima i provokacijama u cilju opravdanja vojne agresije, se može naći samo u oštrim klevetanjima Adolfa Hitlera.

Plan za osvajanje svijeta

Ova usporedba je prikladna jer američki militarizam, poput Hitlerovog, je krenuo na put osvajanja svijeta i svjetske dominacije. State of the Union govor je objava neobuzdanog apetita armije i najokrutnijih, najpokvarenijih i najkriminalnijih slojeva vladajuće elite Amerike, koja u George W. Bushu nalazi svoga najposrednijeg predstavnika.

Poput Hitlera, Bush prikazuje izvrnutu sliku svijeta u kojoj su male i nejake države smrtna prijetnja najmoćnijoj i najnaoružanijoj zemlji svijeta. 1938-39., Hitler je najprije demonizovao Čehoslovačku, i zatim Poljsku, kao prijetnje nacionalnoj sigurnosti Njemačke, prije nego što ih je napao i razrušio. 2002., Bush planira da napadne Sjevernu Koreju, Iran i Irak i izjavljuje da "Sjedinjene Američke Države neće dopustiti da ih najopasniji režimi svijeta ugroze najrazornijim naoružanjem."

U stvarnosti, ove zemlje posjeduju samo dvije zajedničke osobine—očajnu bijedu, i dugogodišnje maltretiranje od strane SAD imperijalizma. Što se tiče "najopasnijeg režima svijeta," njegov identitet bi trebao biti očigledan: to je vlada Amerike, zemlja čiji vojni budžet prevazilazi kombinovani budžet sljedećih devet sila. To je zemlja koja je tokom posljednjih 12 godina napala, okupirala ili izvršila agresiju nad mnoštvom malih zemalja: Panamom, Haitijem, Jugoslavijom, Irakom, Somalijom, Sudanom i sada Avganistanom.

Bush je u utorak imenovao tri režima iz specifičnih razloga. Sjeverna Koreja je dugo vremena bila žiža opsjednutog neprijateljstva od strane elemenata ekstremne desnice koji sačinjavaju političku osnovu Busha, jer je to jedna od posljednjih ostataka hladnoratovske konfrontacije sa Sovjetskim blokom. Irak, najvjerovatnija meta među arapskim proizvođačima nafte, predstavlja nezavršeni posao režima Bushovog oca, čiji je neuspjeh da osvoji Bagdad i tu postavi američki marionetski režim dugo mučio Washington. Iran je u sukobu sa Amerikom od revolucije 1978-79. koja je oborila diktaturu Šaha podržanu od strane SAD-a.

Uprkos svemu tome, postoje dva bitna strateška faktora koja su doprinijela da se ove tri zemlje odaberu za mete američke vojne agresije—nafta, i pripreme SAD-a za rat protiv Kine, sile koju Washington smatra svojim glavnim konkurentom u borbi za uticaj u sjevernoj i istočnoj Aziji.

Bliski Istok i Centralna Azija između sebe raspolažu sa više od dvije trećine svjetskih rezervi nafte i prirodnog gasa. SAD su napale Avganistan kao prvi korak kampanje da utvrde svoju vojnu poziciju u Centralnoj Aziji. Iran se zbog svojih vlastitih interesa u regionima zapadnog Avganistana, koji se služe Perzijskim jezikom, direktno sukobljava sa ovim planovima. Iran i Irak su drugi i treći po veličini proizvođači nafte u regionu, poslije Saudijske Arabije.

Sa vojnog stanovišta, mreža baza i prava pristupa koje su SAD uspostavile od 11. septembra sve više i više podsjeća na omču oko Kine: Uzbekistan, Tadžikistan, Kirgistan, Pakistan, Indija, Filipini, i sada vojne prijetnje na Korejskom poluostrvu.

Kao što je britanski dnevni list Guardian naveo u srijedu, "Izgleda da svaki zaokret u ovom ratu protiv terorizma ostavlja za sobom novu bazu Pentagona u regionu Azije-Pacifika, od bivšeg SSSR-a do Filipina. Jedno od trajnih posljedica rata bi moglo biti nešto poput vojne opsade Kine." Ove novine su citirale Pentagonov časopis Quadrennial Defense Review koji je upozorio, bez imenovanja Kine, o opasnosti da "će se u ovom regionu pojaviti jedan vojni konkurent sa znatnom bazom resursa," i pozvao je na politiku koja "posvećuje najveću pažnju na obezbjeđenje dodatnog pristupa i sporazuma za infrastrukturu."

Ogromno povećanje budžeta Pentagona, koje je predložio Bush, pokazuje razmjer ambicija SAD-a. Zapanjujuća cifra ovog povećanja od 48 milijardi dolara predstavlja veći iznos od totalnog vojnog budžeta bilo koje zemlje. A uz to i njegov poziv svakom Amerikancu da žrtvuje dvije godine u javnoj službi (public service) jasno ukazuje na logiku ovog plana za neobuzdani militarizam—ponovno uspostavljanje obavezne vojne službe za novu generaciju američke omladine.

Kriza kod kuće i ratna kampanja

Ova politika međunarodnog razbojništva koju je Bush započeo, je, na kraju krajeva, odraz nerješivih društvenih konflikta unutar granica Sjedinjenih Država. Kako bi drukčije shvatili ovu pomahnitalu užurbanost ratne kampanje: kao što je Bush rekao Kongresu u utorak veče, "nemamo puno vremena. Neću da čekam dok nam se opasnosti gomilaju. Neću gubiti vrijeme dok nam je opasnost sve bliža."

Stvarne opasnosti suočavaju američki imperijalizam, ali one ne proizilaze od malih grupa terorista ili vlada nejakih i osiromašenih zemalja sa druge strane svijeta. Ove opasnosti proističu iz sve dublje krize svjetskog kapitalizma, i sve napetijih protivrječnosti unutar Sjedinjenih Američkih Država između ultra-bogate elite i ogromne većine radnog naroda.

Bush je priznao da je američka ekonomija ušla u recesiju, ali nije imao rješenje za porast nezaposlenosti, siromaštvo i druge oblike društvene krize. Naprotiv, on je predložio produžetak i nastavak svog programa rezanja poreza bogatima i velikim biznisima. Samo je u prolazu pomenuo društvene potrebe kao što su obrazovanje i zdravstvo, a svi novi izdaci njegovog budžeta će se dodijeliti armiji i "bezbjednost kod kuće."

State of the Union govor se zbio u sjenci propasti Enrona, sedme po veličini američke kompanije koja ima najbliskije političke veze sa Bushom i Republikanskom Partijom, kao i niz drugih korporativnih bankrotstava: Kmart, Global Crossing, Sunbeam, kao i cijela čelična industrija. Ali Bush ništa nije mogao predložiti po pitanju zaposlenosti i životnog standarda, osim vladinih finansijskih poklona korporacijama.

Bushova domaća politika je skoncentrisana na unutrašnju represiju, jačanje policije i armije kod kuće. Dok je "rat protiv terorizma" izgovor, pravi cilj je priprema za upotrebu sile za gušenje velikog narodnog nezadovoljstva i obuzdavanja društvenih pomjeranja i prevrata. Vlada koju nije postavio narod putem glasanja, već američki Vrhovni Sud većinom od 5-4, Bushova administracija se sve više oslanja na armiju i policiju i sve se više oslobađa ograničenja kapitalističke demokratije.

Uprkos glorifikaciji Busha od strane poniznih i ciničnih medija, i kukavičluku Demokratske Partije, ova administracija je izolovana i mnogo se plaši od bilo koje istinske opozicije. A ankete i tvrdnje pundita da je Bush široko popularan kod američkog naroda su samo instrumenti političkog zastrašivanja. U fabrikama i kancelarijama, ili četvrtima radničke klase, opšta reakcija prema Bushu je ravnodušnost, sumnja ili prezir. Široki slojevi Amerikanaca rijetko govore o ratu u Avganistanu, a takođe ne njeguju neka posebna osjećanja prema njemu.

Ali ovo nije razlog za opuštanje i vjeru da su ova osjećanja sama po sebi dovoljna. Opozicija protiv Bushove administracije i američkog kapitalizma će se neminovno pojaviti, ali se mora bazirati na razvoju političke svjesti među masama radnog naroda da bi bila efektivna.

Povrh svega, američki narod mora da prepozna opasnosti američke ratne kampanje. Američkoj kampanji osvajanja svijeta se neće suprostaviti samo oni koji su odmah i neposredno pod prijetnjom, već, na kraju krajeva, i ostale velike sile koje posjeduju nuklearno oružje. Poruka koju Bush i Pentagon šalju Kini i Rusiji, Japanu, Francuskoj i Njemačkoj, je nedvosmislena—svako ko stoji na putu američkom imerijalizmu će biti uništen.

Nepromišljen, skoro poremećen karakter američke inostrane politike je pokazatelj beznadežne krize vladajuće elite. Ako radnička klasa— organizovana kao nezavisna politička sila—ne interveniše, ova ratna kampanja prijeti da uvuče i sam američki narod u vojna krvoprolića koja će preuzeti katastrofalne razmjere.

Mora se izgraditi masovni pokret među radnim narodom, i u Sjedinjenim Državama i na međunarodnom planu, da bi se suprostavili ratnim planovima gangstera u Washingtonu, i pokrene politička alternativa u cilju odbrane radnih mjesta, proširenja socijalnih usluga i demontiranja ratne mašinerije.