World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Anti-Amerikanizam: "Anti-Imperijalizam" Za Glupake

David North i David Walsh
22. septembra 2001.

Dio komentatora srednje klase je sa cinizmom i bezosjećajnošću reagovao na užasni napad na New York City i Washington.

Šta se desilo 11. septembra? Grupa individualaca naizgled inspirisanih islamskim fundamentalizmom, jednom od najreakcionarnijih ideologija na svijetu, su sa dva aviona naletjeli i udarili na World Trade Center i sa trećim na Pentagon, dok se četvrti oteti avion srušio u zapadnoj Pensilvaniji. Kao resultat ovog pokolja poginulo je više od 6.000 ljudskih bića, od kojih su velika većina bili civili, što predstavlja najveći gubitak života u jednom danu na tlu Amerike od Građanskog Rata.

To je bio odvratan politički zločin čija je predvidljiva posljedica bila da ojača kapitalističku državu, raspiri desničarski šovinizam i raščisti put vojnoj intervenciji SAD-a u Centralnoj Aziji.

Socijalistička budućnost čovječanstva zavisi od razbuđivanja najhumanijih i najplemenitijih nagona radnih ljudi širom svijeta. Događaji od 11. septembra—strašna smrt hiljada nedužnih ljudi, među njima kancelarijski radnici, vatrogasci, vratari, i poslovni ljudi—duboko vrijeđa te nagone.

U našoj prvoj izjavi povodom ove tragedije [Politički Korijeni Terorističkog Napada Na New York I Washington], World Socialist Web Site je započeo sa ispitivanjem političkih korijena ovih događaja. Naše gađenje prema terorističkim napadima uopšte ne označava umanjivanje naše opozicije prema vladi SAD-a, ili bilo kakvu namjeru da oslobodimo američke zvaničnike od njihove odgovornosti za izgradnju islamskih fundamentalističkih snaga. Uprkos tome, međutim, reakcija izvjesnih sitnoburžoaskih stvaralaca javnog mnjenja prema ovim događajima, koja zaslužuje krajnji prijekor, obilježava jaz koji dijeli socijalističku opoziciju imperijalizmu od prostog anti-amerikanizma.

Jedan primjer toga je članak objavljen 18. septembra u Guardianu, britanskom dnevnom listu, kojega je napisala Charlotte Raven, bivša članica Militantne Tendencije, urednice sada mrtvog Modern Reviewa i koja je trenutno medijska polu-zvijezda i profesionalni cinik. Naslov članka, "Siledžija sa razbijenim nosom je još uvijek siledžija," aludira na SAD. Kao prvo, tragedija od 11. septembra nije bila "razbijeni nos," nego katastrofa. Hiljade ljudi je izgorjelo odmah poslije udara aviona na zgrade, a još na hiljade ih je poginulo kada su ih zatrpale tone ruševina. Ko god da nije bio emocionalno pogođen terorom i patnjom koju je proživjelo na desetine hiljada ljudi kao resultat ovih napada, nema pravo da se naziva socijalistom.

Raven piše: "Sasvim je moguće osuđivati ovu terorističku akciju i ne voljeti SAD u istoj mjeri kao i prije rušenja WTC-a. Mnogi su se probudili u srijedu sa tom kombinacijom osjećaja… Amerika je ista zemlja koja je bila i prije 11. septembra. Ako je tada niste voljeli, nema razloga da se pretvarate da je sada volite." Ravenovo navođenje "SAD-a," tačka, nije bilo slučajno. To se ponavlja tokom cijelog članka. Ni jednom nije koristila izraz "vlada SAD-a" ili "vladajuća elita SAD-a", ili drugi ekvivalent. Korištenje nacionalnosti kao epiteta je uvijek reakcionarno. Suočeni sa najgroznijom vladom u istoriji, Hitlerovim nacističkim režimom, socijalisti se nikada nisu spustili na taj nivo da sa prezirom govore o "Njemačkoj" ili "Nijemcima."

Predstavljanje "SAD-a" kao nekog razbojničkog imperijalističkog monolita, kao što Raven i drugi rade, može samo da zbuni i dezorijentiše. To ne samo da služi kao prepreka istinskom internacionalizmu, već isto tako ne uzima u obzir protivriječni karakter američke istorije i društva. Šta znači "ne voljeti SAD"? Koja vrsta društvenog sloja tako govori? SAD su jedan složen entitet, sa složenom istorijom, koja sadrži neke osobito niske i neplemenite, kao i visoko plemenite elemente. SAD su prošle kroz dvije revolucije—Američku Revoluciju i Građanski Rat—i masovne bitke tokom Depresije i borbu za Civilna Prava. Protivriječnost između demokratskih ideala i revolucionarnih načela na kojima se zasnovala nacija i njene društvene i političke stvarnosti je uvijek bila početna tačka borbe za socijalizam u SAD-u.

SAD su bile, ako se uzme u obzir veza između teorije i politike, proizvod doba velikog Prosvjetljenja. One su ustanovile politička načela utjelovljena u Deklaraciji o Nezavisnosti i Ustavu, a ne religiji ili etnicitetu, kao osnovu nacionalnog identiteta. Ovo porijeklo nacije u borbi za apstraktne ideale—demokratija, republikanizam—je imalo odjeka širom svijeta. Američka Revolucija je odigrala značajnu ulogu u potsticanju događaja koji su deceniju poslije toga preobrazili Francusku.

Čak i 200 godina kasnije, SAD se još uvijek bore sa političkim i istorijskim posljedicama svojih sopstvenih osnivačkih načela. Američko stanovništvo, raznorodno i vrlo raznovrsno, je opsjednuto ideološkim problemima, mada mu je prilaz njihovom rješenju izluđujuće pragmatičan. Kao što je rasprostranjeno reagovanje na Bushovu otmicu izbora 2000. pokazalo, u narodu je ostala duboka privrženost osnovnim demokratskim načelima. Međutim, niski nivo klasne svijesti i neuspjeh mase Amerikanaca da uopštavaju iz svojih iskustava omogućuje vladajućoj eliti da koristi upravo te demokratske pojmove da bi privremeno zaslijepila slojeve stanovništva prema pravoj prirodi svojih planova. Za Busha i njegovo društvo, "odbrana slobode i demokratije" je samo kodirani izraz za pravo američke vladajuće elite da radi kako joj se prohtije širom svijeta. Za običnog američkog građanina, te riječi znače nešto sasvim drugo. Narod će postati svjestan zlokobne prirode novog "rata protiv terorizma" od vlade SAD-a, koja ima veličanstveni cilj da reorganizuje čitavu regiju svijeta prema američkim geopolitičkim interesima, ali samo ako socijalistički internacionalisti budu vršili potrebne pripreme.

U mnogo vidova su svi ogromni problemi u borbi za socijalizam najsloženije ispoljeni u Americi. Da li je uopšte i moguće da nije tako? Ako se skretnice za put u viši oblik društvene organizacije ne mogu pronaći u SAD-u, u kojem se onda uglu svijeta one mogu pronaći? Čak šta više, ko god ne vidi osnove za socijalizam u Americi je očevidno odustao od cjelokupne perspektive svjetskog socijalizma. Marksista se oduvijek razlikovao od svake vrste radikala zbog svoje duboke vjere u revolucionarni potencijal američke radničke klase. U tom smislu, vladajuća elita SAD-a posjeduje mnogo oštriju pronicljivost po pitanju prave prirode američkog društva nego ovi ograničeni radikali. Američka buržoazija danonoćno napada i grdi socijalizam i komunizam, na način koji je daleko nesrazmjeran opasnosti koja joj danas prijeti od socijalističkog pokreta u SAD-u, jer razumije ili makar instinktivno osjeća da u najrazvijenijem kapitalističkom društvu, kada se uzme u obzir stanje u Americi, socijalizam nudi tako razumnu i primamljivu alternativu.

Amerika je, istovremeno, i najrazvijenije i najzaostalije društvo. Njena kultura i privlači i odbija, ali uvjek očarava. Zvanično društvo i mnogi obični Amerikanci poriču samo postojanje odvojenih društvenih klasa, ali uprkos tome najdublje društvene razlike razdiru zemlju. Što se više nastavlja ovaj ratni pohod—kao što su privredni razvoji ove sedmice odveć pokazali—ove društvene protivriječnosti će se pogoršati.

SAD su proizvele Franklina, Washingtona, Jeffersona i Lincolna, a također i izvanredne socijalističke lidere i lidere radničke klase. Njene ogromne protivriječnosti su možda najbolje oličene u ličnosti Jeffersona, robovlasnika koji je napisao jednu od najvažnijih i najiskrenijih himni ljudskoj slobodi.

Raven nastavlja, pribjegavajući terminologiji postmodernističkog lupetanja: "Kada Amerika govori od srca, tada se povlači u jezik koji niko osim njenih pravorođenih državljana ne može ni da počne da razumije. Korijen ovog problema je golema potreba za kontrolu značenja. Amerika ne može dozvoliti svijetu da govori za sebe. Prošli utorak ju je iznenadio i dio traume od tog događaja je šok prouzrokovan time što je bila prisiljena da sluša ono što nije imala vremena da prevede. Potonja ljutita rika je bila, pored ostalog, zvuk borbe SAD-a da pridobije pravo na kontrolu svog narativa."

Ako Raven govori o George W. Bushu i drugim slugama američkih imperijalističkih interesa, onda ova prva rečenica uopšte nema smisla. Takvi ljudi ne govore od srca povodom ovog ili bilo kojeg događaja; njihova rabota je da lažu i varaju. Ali izvinite što moramo da ukažemo na to da, u stvari, kada je "Amerika," u obliku njenih najvećih političkih i kulturnih predstavnika, govorila "od svog srca," milioni širom svijeta su je slušali i razumjeli, počevši od 4. jula, 1776. Najnapredniji britanski radnici su sigurno obratili pažnju na objavljivanje Proklamacije Oslobođenja 1. januara 1863. Uz to možemo spomenuti i apelovanje internacionalnoj radničkoj klasi u ime Saccoa i Vanzettija, i mnoge druge primjere. I takvi primjeri, usuđujuemo se predvidjeti, će se dogoditi i ubuduće.

Možemo dodati i to da su najsjajniji proizvodi američke kulture privlačili i pokretali mase širom svjeta, od Poea i Whitmana, Melvillea i Hawthornea, u 19. stoljeću, do Dreizera, Fitzgeralda, Richard Wrighta i drugih u 20-om. Niti smijemo potpuno zaboraviti uticaj američke muzike, popularne i druge. Možemo zamisliti da su je mnogi čuli kako im govori od srca. A da i ne govorimo o doprinosima sa internacionalnim implikacijama u filmu, vajarstvu, plesu i arhitekturi. Raven se izgleda oslanja na činjenicu da su njeni čitaoci toliko istrošeni svojim subjektivnim otrovom i samovažnošću da propuštaju očigledne istorijske i kulturne stvarnosti.

Oduvijek je osnovan zadatak socijalista u SAD-u bio da probude pozitivne i plemenite nagone koji su duboko ugrađeni u američko stanovništvo. Postoje, na kraju krajeva, dvije Amerike, Amerika Busha, Clintona i ostalih nitkova, i druga Amerika, njenih radnika. Revolucionarni internacionalisti su neprekidno insistirali na tome. James P. Cannon, lider američkih trockista, posvetio je jedan govor ovoj temi jula 1948. Od "dvije Amerike" koje je on zapazio: "Jedna Amerika je od imperijalista—male klike kapitalista, posjednika, i militarista koji prijete i zastrašuju svijet. To je Amerika koju narodi svjeta mrze i od koje se boje. Druga Amerika je Amerika radnika i farmera i 'malih ljudi.' Oni sačinjavaju ogromnu većinu naroda. Oni rade za tu zemlju. Oni poštuju njene stare demokratske tradicije—njen stari rekord prijateljstva za narode drugih zemalja, u njihovoj borbi protiv kraljeva i despota—velikodušni azil koji se nekada darivao potlačenima."

Borba protiv politike i planova američke vlade, zahtijeva, kao prvo, razotkrivanje njene tvrdnje da je ona istinski glas i predstavnik naroda. Socijalisti su obavezani da objasne da vladajuća elita SAD-a vodi anti-demokratsku i grabežljivu politiku, sa neizbježnim tragičnim posljedicama, i u tom pohodu lažno dozivaju ime američkog naroda.

Sve je ovo naravno zatvorena knjiga za samozadovoljne snobove i malograđane srednje klase, koji su zadovoljeni korištenjem riječi i izraza kojih se lako prisjete. Ravenina podvrsta anti-Amerikanizma je originalna koliko i pronicljiva. Može se nabaviti jeftino i u velikim količinama u Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, pa i u samim SAD. Dostupna je, takoreći, "sa česme". Njihovo stanovište može izgledati opoziciono, ali ne obavezuje svoje pristalice ni prema jednom političkom smjeru koji bi mogao uzrokovati nepovoljnosti. To je oblik pseudo-socijalizma, lažnog "anti-imperijalizma" cinika i glupaka.