World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Zašto Smo Protiv Rata U Avganistanu

Izjava Uredništva WSWS-a
9. oktobra 2001.

World Socialist Web Site osuđuje američku agresiju na Avganistan. Mi odbijamo neiskrene tvrdnje Bushove administracije da je ovo rat za pravdu i bezbjednost američkog naroda protiv terorizma.

Napadi od 11. septembra su politički kriminalni činovi protiv nevinih civila. Ko god da je odgovoran za ovaj zločin mora se osuditi kao neprijatelj američke i internacionalne radničke klase. Činjenica da niko nije priznao odgovornost podvlači duboko reakcionarni karakter ovih napada.

Međutim, iako su događaji od 11. septembra služili kao katalizator za napad na Avganistan, uzrok je daleko dublji. Suština ovog ili bilo kojeg rata, njegov progresivan ili reakcionarni karakter, se ne određuje neposrednim događajima koji su ga prethodili, nego klasnim strukturama, ekonomskim osnovama i internacionalnim ulogama zemalja koje su upletene. Sa ovog odlučujućeg stanovišta, sadašnja akcija Sjedinjenih Američkih Država je imperijalistički rat.

Vlada SAD-a je započela rat u potjeri za dalekosežnim interesima američke vladajuće elite. Koji je glavni cilj ovog rata? Raspad Sovjetskog Saveza prije jedne decenije je stvorio politički vakuum u Centralnoj Aziji, gdje se nalazi drugo po veličini nalazište dokazanih rezervi nafte i gasa u svijetu.

U regionu Kaspijskog Mora, kojem Avganistan pruža strateški prilaz, se nalazi otprilike 270 milijardi barela nafte, oko 20 odsto svjetskih dokazanih rezervi. Također sadrži 665 triliona kubnih stopa prirodnog gasa, otprilike jednu osminu rezervi gasa na planeti.

Ovi kritični resursi se nalaze na politički najnestabilnijem regionu svijeta. Putem napada na Avganistan, uspostavljanja marionetskog režima i upućivanja ogromne vojne sile u region, SAD teže da utvrde novi politički sistem u kojem će uživati hegemonsku kontrolu.

To su pravi ciljevi koji motivišu sadašnji rat. Zvanična verzija, da se čitava američka vojska mobilisala zbog jednog pojedinca, Osama bin Ladena, je smiješna. Bin Ladenova vrsta ultra-nacionalističke i religiozne obskurantne politike je potpuno reakcionarna, a njegova radost zbog uništenja World Trade Centre i ubistva blizu 6.000 civila je činjenica koja to i podvlači. Ali opis bin Ladena kao oličenja zla služi jednoj ciničnoj namjeri—da se prikriju stvarni ciljevi i važnost ovog rata.

Demonizacija bin Ladena je dio modus operandija svakog rata kojeg su vodile SAD u zadnje dvije decenije. U svakom od ovih ratova—bilo da je to protiv panamskog "lorda droge" Manuela Noriegae, somalijskog "ratnog lorda" Mohameda Fara Aidida, ili savremenih "Hitlera" Sadama Huseina i Slobodana Miloševića—američka vlada i mediji su pokušali da manipulišu javno mnjenje time što su prikazivali ove lidere kao oličenje zla.

U uvodniku od 8. oktobra u New York Timesu, Fawaz A. Gerges, profesor na Sarah Lawerence Collegu, je ukazao na prave ciljeve koje motivišu ovaj ratni nagon SAD-a. U svom opisu konferencije arapskih i muslimanskih organizacija koja se održala prije jedne sedmice u Bejrutu, Gerges piše:

"Većina učesnika je trdila da SAD namjeravaju mnogo više od uništenja Osama bin Ladenove organizacije Al Kaide i prevrata talibanskog režima. Ovi predstavnici muslimanskog svijeta gotovo jednoglasno sumnjaju u američke namjere, vjerujući da SAD imaju dalekosežnu strategiju koja uključuje kontrolu resursa nafte i gasa u Centralnoj Aziji, nametanje kineskim i ruskim sferama uticaja, uništenje iračkog režima, i konsolidaciju američke kontrole nad perzijskim režimima koji proizvode naftu.

"Mnogi muslimani su sumnjali da će Bushova administracija iskoristi ovu tragediju da namiri stare račune i utvrdi američku hegemoniju na svijetu."

Ove sumnje su potpuno opravdane. Kada bi SAD zbacile Taliban, zarobili ili ubili bin Ladena i uništili ono što Washington naziva trening kampove za teroriste, američke trupe se ne bi povukle ni poslije ostvarenja ovih ciljeva. Naprotiv, rezultat bi bila stalna prisutnost američkih vojnih snaga u cilju ustanovljenja SAD-a kao eksluzivnog arbitra prirodnih bogatstava ovog područja. U ovim strateškim ciljevima leži sjeme budućih i čak i krvavijih sukoba.

Ovo upozorenje je potvrđeno pregledom nedavne istorije. Američki ratovi od prošle dvije decenije su neminovno izbili kao posljedica prethodnih planova SAD-a. Tu se da vidjeti kontinuitet u kojem su jučerašnji aduti SAD-a pretvoreni u mete za uništenje.

Ova lista uključuje nekadašnjeg aduta CIA-a Noriegu, bivšeg saveznika iz Perzijskog Zaliva Sadama Huseina, i jučerašnjeg američkog protežea Miloševića. Bin Laden i Taliban su posljednji u nizu američkih aduta pretvorenih u mete za uništenje.

U slučaju Iraka, SAD su podržavale Sadama Huseina tokom 1980-ih kao saveznika protiv Homeinijevog režima u Iranu. Ali kada je irački režim ugrozio američke naftne interese u Perzijskom Zalivu, Sadam Husein je bio pretvoren u demona i time se započeo rat protiv Bagdada. Glavni cilj Zalivskog Rata je bio da uspostavi stalnu prisutnost oružanih snaga Amerike u Perzijskom Zalivu, što je i dalje slučaj poslije jedne decenije.

Čak i tragičniji je ishod američke podrške bin Ladenu i Talibanu. Oni su proizvod politike SAD-a, koja je počela kasnih 1970-ih i koja se nastavila tokom 1980-ih. Ona se sastojala od podsticanja islamskog fundamentalizma da bi se oslabio Sovjetski Savez i uzdrmao njegov uticaj u Centralnoj Aziji. CIA je vrbovala Bin Ladena i druge islamske fundamentaliste da bi vodili rat protiv SSSR-a i destabilizovali Centralnu Aziju.

U haosu i masovnom razaranju koje je uslijedilo, Taliban je preuzeo vlast uz pomoć vlade Amerike. Oni koji kroje američku politiku su vjerovali da bi Taliban mogao biti koristan u stabiliziranju Avganistana poslije gotovo dvije decenije građanskog rata.

Američki stvaraoci politike su u ovoj ultra-reakcionarnoj sekti vidjeli instrument koji može da pomogne ostvaranje američkih ciljeva u kaspijskom bazenu i Perzijskom Zalivu, i da izvrši pojačan pritisak na Kinu i Rusiju. Ako je, kao što Bushova administracija tvrdi, bombardovanje World Trade Centra bilo djelo bin Ladena i njegovih talibanskih zaštitnika, onda, u najdubljem i najdirektnijem smislu, vladajuća elita Amerike snosi političku odgovornost za ovaj užasan gubitak života.

Za porast islamskih fundamentalističkih pokreta, potpaljenih anti-američkim strastima, odgovorni su ne samo podrška Amerike za Mudžahedine u Avganistanu i Pakistanu, već i američki napadi na arapski svijet. Dok je CIA naoružavala fundamentaliste u Avganistanu, istovremeno je potpomagala invaziju Izraela u Liban. Poslije toga je uslijedilo američko bombardovanje Bejruta 1983, u kojem je ratni brod New Jersey ispaljivao granate od 2.000 tona u civilne okoline. Ova kriminalna akcija je direktno uzrokovala odmazdu u obliku bombardovanja vojne kasarne SAD-a u Bejrutu, u kojem su poginula 242 američka vojnika.

Čak šta više, cijeli ovaj fenomen povezan sa ličnosti Osama bin Ladena ima svoje korijene u Washingtonovoj alijansi sa Saudijskom Arabijom. SAD su decenijama podupirale ovu feudalnu autokraciju, koja je uzdigla svoj vlastiti stil islamskog fundamentalizma u cilju održavanja svoje vlasti.

Svi ovi zaokreti i preokreti, sa svim katastrofalnim posljedicama, su proizvod prirode vanjske politike SAD-a, koja se ne određuje na osnovi demokratskih načela niti se formuliše u otvorenim raspravama i javnim debatama. Bolje rečeno, ona se zacrtava po ekonomskim interesima koji su skriveni od naroda Amerike.

Vlada Amerike je krajnje licemjerna kada govori o ratu protiv terorizma, ne samo zato što su nekadašnji teroristi sadašnji saveznici, ili obrnuto, već zato što je američka vanjska politika uzrokovala socijalnu katastrofu koja pruža plodno tlo za gajenje regruta za terorističke organizacije. Nigdje se rezultati razbojničke uloge američkog imperijalizma ne mogu tako jasno vidjeti kao u neopisivoj bijedi i nerazvijenosti koja muči narod Avganistana.

Šta se u budućnosti može očekivati poslije ove posljednje erupcije američkog militarizma? Čak i kada bi SAD postigle svoje neposredne ciljeve, nema razloga da se vjeruje da će socijalno i političko bure baruta u Centralnoj Aziji biti išta manje eksplozivno.

Američka priča o "građenju nacije" u Avganistanu je bazirana na njenom savezu sa anti-talibanskom Sjevernom Alijansom, s kojom Pentagon koordinira svoje vojne napade. Isto kao što je Washington koristio albansku terorističku Oslobodilačku Vojsku Kosova kao svog zastupnika na Kosovu, tako sada koristi bande ratnih lordova centriranih sjevernoistočno od Avganistana kao svoju mačju šapu u Centralnoj Aziji.

Pošto će se Sjeverna Alijansa sada prikazati kao borac za slobodu i humanitarizam, poučno je zapaziti da nedavni članci u New York Timesu i drugdje izjavljuju da većina trgovine opijuma dolazi iz oskudne teritorije koju kontroliše ova Alijansa. Čak šta više, vojni namjesnici Sjeverne Alijanse su zloglasni zbog ubistva hiljada civila besciljnim ispaljivanjem raketa na Kabul tokom ranih 90-ih.

Ova pogana i varljiva osnova na kojoj SAD predlažu da "ponovo izgrade" Avganistan čim se završi sa rasturanjem zemlje, je sugerirana u članku u New York Timesu, neposredno pred početka rata. "Pentagon se nada," napisao je Times, "da će kombinacija psihološkog šoka od vazdušnih napada, podmićivanja anti-talibanskih snaga u Avganistanu koje Washington tajno podržava i pukog oportunizma stvoriti uslove pod kojima će borci Talibana baciti svoje oružje i preći na stranu Alijanse."

Čak šta više, zbog karaktera ovog regiona, sa svojim ogromnim naslagama kritičnih resursa, očevidno je da nijedna od sila u Centralnoj Aziji neće zauvijek prihvatiti sporazum pod kojim bi SAD bile jedini arbitar. Rusija, Iran, Kina, Pakistan i Indija također imaju svoje interese i pokušaće da ih ostvare. Osim toga, prisutnost SAD će ih neizbježno dovesti do sukoba sa interesima novijih buržoaskih režima u slabijim zemljama regiona, koje su nastale od raspada Sovjetskog Saveza.

U svakoj fazi erupcije američkog militarizma, razmjer katastrofa koje on uzrokuje se sve više povećava. SAD su sada započele avanturu u regionu koji je već dugo vremena bio središte intriga između Velikih Sila. Čak šta više, ovdje se radi o dijelu svijeta koji obiluje nuklearnim oružjem i koji je razdoren društvenim, političkim, etničkim i religioznim napetostima pojačanim očajnim siromaštvom.

New York Times je u rijetkom trenutku jasnosti opisao opasnosti koje proizilaze iz američkog ratnog nagona, u članku od 2. oktobra, pod naslovom "Pakistan, Kolebljiv Saveznik". Autor je napisao: "Pozivanjem ove lomljive i ćudljive nacije da igra glavnu ulogu u 'ratu protiv terorizma', Amerika rizikuje pokretanje kataklizma u mjestu gdje prijeti velika mogućnost civilnog nasilja i gdje postoji nuklearno oružje."

Nema ozbiljne analize, ni u proklamacijama američke vlade, niti u reportaži medija, stvarnih privrednih i geo-strateških ciljeva koji motivišu ovu vojnu agresiju. Ne postoje ni indikacije da je američki politički vrh ozbiljno razmatrao dalekosežne i potencijalno katastrofalne posljedice puta kojim je krenuo.

Uprkos nemilosrdnoj medijskoj kampanji da potpali militarizam i šovinizam, američki narod ne podržava rat strastveno. U najboljem slučaju, on pasivno prihvata da je rat jedini način kojim se može suprotstaviti terorizmu, a za takvo raspoloženje veliki dio odgovornosti snose napori potpuno neiskrenih medija, koji služe kao ruka države. Iza nerade podrške za vojnu akciju je duboki osjećaj uznemirenosti i skepticizma. Desetine miliona osjećaju da ništa dobro neće proizaći iz ove najnovije erupcije američkog militarizma.

SAD se nalaze na prekretnici. Vlada priznaje da je započela rat neodređenog stepena i trajanja. To što se dešava je militarizacija američkog društva pod uslovima sve veće društvene krize.

Rat će duboko uticati na uslove američke i internacionalne radničke klase. Imperijalizam prijeti čovječanstvu, na pragu 21. stoljeća, sa ponavljanjem tragedija 20. stoljeća u strašnijim razmjerama. Više nego ikada, imperijalizam i njegovo pustošenje čine neophodnim internacionalno ujedinjenje radničke klase i borbu za socijalizam.