World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Gospodin Bush I Mediji

Barry Grey
16. oktobra 2001.

U svojim naporima da predstavi George. W. Busha u najboljem mogućem svjetlu, liberalna štampa Amerike se odrekla čak i ono malo pristojnosti i novinarskog poštenja kojeg je do sada sačuvala. Tokom prošlog mjeseca, svjedočenja o Bushovoj nevjerovatnoj metamorfozi iz mediokrete u izuzetnu ličnost su postala skoro redovna na stranicama novina kao što su New York Times i Washington Post.

Ova vrsta prevare i samo-obmane je preuzela groteskne razmjere prošle sedmice kada je Bush održao konferenciju za štampu, koja je bila emitovana širom zemlje u udarnom terminu. Bushov nastup je odrazio baš ono šta on i jeste: jako ograničen čovjek, intelektualno i politički nespreman da shvati složenost situacije koja je nastala poslije terorističkih napada na New York i Washington.

Sljedeći dan je New York Times objavio uvodnik pun oduševljenja pod naslovom "Novi Gravitas Gospodina Busha." Diveći se navodnoj transformaciji čovjeka koji je "jedva dobio izbore prošle godine," Times je izjavio: "On je izledao samopouzdan, odlučan, siguran u svoje odluke i djelovao je kao neko ko je potpuno spreman za niz kompleksnih političkih i vojnih izazova sa kojima se suočava neposredno poslije groznih terorističkih napada od 11. septembra. Bio je to uvjeravajući nastup koji bi trebao ohrabriti jednu uznemirenu naciju."

Ove uvodne pohvale su odredile ton cijelom komentaru, koji se zaključio na sljedećoj noti: "Sve u svemu, bio je to upečatljiv nastup koji bi svakom građaninu trebao dati osjećaj da im je predsjednik puno uradio na tome da savlada složenosti ove nove globalne krize... [Bush] je izgledao poput predsjednika koga naša nacija može slijediti u ovim teškim vremenima."

Ovo je jedna nevjerovatna ocjena. George. W. Bush kojeg je Times opisao gotovo uopšte nije ličio na čovjeka koji je 11. oktobra održao konferenciju za štampu u ime Bijele Kuće. Ovaj čovjek je pokušao povezati razne dijelove ideja koje očigledno nije shvatio, šta je rezultiralo u mješavini nedosljednosti, banalnosti i izbjegavanja. Da li je uredništvo Timesa uopšte i gledalo ovu istu konferenciju za štampu?

Članovi korpusa za štampu Bijele Kuće su sve napravili da predsjedniku olakšaju posao, uzdržavajući se od postavljanja pitanja koja su mogla osporiti neiskrene tvrdnje koje se koriste za opravdanje rata u Avganistanu i napada na građanske slobode unutar SAD.

Niko nije upitao Busha da objasni kako je jedna grupa terorista mogla sprovesti plan da ubije na hiljade nevinih ljudi, uništi World Trade Center i bombarduje Pentagon, a da je niko nije otkrio niti odvratio. Ni jedan reporter nije zapazio neuspjeh Bijele Kuće da pruži konkretan dokaz krivice Osama bin Ladena. U svom kolektivnom kukavičluku, korpus za štampu je odbio čak i da ispita Bushove pokušaje da začepi usta štampi.

Uopšte se nisu spominjali ekonomski i strateški ciljevi koji su osnova rata u Centralnoj Aziji koja je bogata naftom. Niko nije ni izrekao riječ "nafta."

I pored toga, Bush nije uspio pružiti dosljedne razloge da objasni akcije vlade. Daleko od toga da je izgledao "samopouzdan i odlučan," Bush je bio kolebljiv, izgubljen i nejasan. A o njegovoj "spremnosti za niz kompleksnih političkih i vojnih izazova sa kojima se suočava," predsjednik nije mogao čak ni da dosljedno ponovi formule koje su mu savjetnici formulisali.

Ono što je isprva nazvao "prvi, i, nadamo se, jedini [rat] 21. stoljeća" je drugi put nazvao, "prva bitka u ratu 21. stoljeća," i, nekoliko minuta kasnije, "novi ratovi 21. stoljeća."

A o prirodi rata, njegovom trajanju i ciljevima, Bush nije ponudio ništa dublje od tvrdnje da je ovo "drugačija vrsta rata," izraz koji je ponovio nekoliko puta. Bush je neprestano grabio takve opšte izraze. Mnogo je govorio o tome da će bin Ladena "dimom istjerati iz njegove pećine" i u mnogo navrata ga je nazvao "zlim griješnikom."

Bushove primjedbe su sadržavale očevidne protivriječnosti. Jedan reporter, zapažajući da zvaničnici SAD-a nisu bili sigurni da li je bin Laden i dalje u Avganistanu, je upitao da li se rat protiv terorizma može dobiti ako se ne zna gdje je glavna meta. Bush je odgovorio da "uspjeh ili neuspjeh ne zavisi od bin Ladena." Onda je nastavio, "uspjeh ili neuspjeh zavisi od razbijanja terorizma svugdje gdje god da postoji širom svjeta. On je samo jedna osoba, dio mreže."

Ali niko nije objasnio kako se terorizam može "razbiti" širom svijeta bez zarobljavanja ili eliminisanja čovjeka za kojeg SAD tvrde da je najznačajniji terorista svijeta. Uprkos toga, pošto je Bush u jednom dahu umanjio važnost bin Ladena, on mu je već u drugom pripisao ogromnu moć, izjavljujući da je saudijski izgnanik "oteo jednu zemlju" i "prisilio tu zemlju da prihvati njegove radikalne ideje."

Drugi reporter je ukazao na upozorenje toga dana od strane FBI-ja o novim terorističkim napadima, i postavio je potpuno opravdano pitanje: "Kada uzmemo u obzir potpunu uopštenost ovog upozorenja, šta se u stvari time postiže, osim zastrašivanja i odvraćanja naroda od baš onoga što ste od njega i zahtijevali—da se vrati svom normalnom životu...?" Očigledno je da Bush nije znao kako da razmrsi ovu zagonetku.

To je "bila opšta prijetnja Americi," on je rekao, dodajući, "u slučaju da je to bila specifična prijetnja, mi bi kontaktirali one na koje je ta prijetnja bila uperena." On je onda rekao da zvanična upozorenja o neposrednim napadima "trebaju da utješe" američki narod, jer pokazuju da je vlada "potpuno spremna." Onda je naveo "pozitivne vijesti" o povećanju količine robe u komercijalnoj avijaciji i povišenju broja gostiju u hotelima. "Vraćamo se u normalno stanje," izjavio je Bush.

To je bio tipičan primjer Bushove nedosljednosti. Htio je da odbije sumnje da je upozorenje FBI-ja smicalica za stvaranje panike i potpaljivanje javne podrške za njegov ratni plan i napade na demokratska prava. Zato je insistirao da je prijetnja neposrednog napada bila stvarna. Ali je nekako iz ove kobne pretpostavke zaključio da je prikladna reakcija američkog naroda "da se vrati normalnom životu."

Ljudi trebaju biti oprezni i budni, on je izjavio. Ali kada je dva puta bio upitan o tome šta ova opreznost i budnost znače i kako se obični ljudi mogu odbraniti od opasnosti, Bush nije znao šta da kaže. "Americanci, očigledno, ako opaze nešto sumnjivo, nešto što nije normalno i što izgleda sumnjivo, trebaju to prijaviti ovlaštenim autoritetima," on je rekao.

Bushov odgovor na posljednje pitanje konferencije za štampu—"Šta Amerikanci treba da vide i prijave policiji i FBI-ju?"—nije bio bolji od: "Ako vidite sumnjive ljude da vrebaju oko petrohemijskih tvornica, prijavite ih policiji i drugim vlastima."

Evo kako je Times opisao predsjednikov pokušaj da odgovori na ova pitanja: "Gospodin Bush je bio posebno efektivan kada je američkom narodu govorio o njihovom strahu. Govorio je otvoreno o novim upozorenjima da se novi teroristički napadi mogu desiti bilo kada, ali je opisao mnoge mjere predostrožnosti koje vlada uspostavlja da bi odbranila kućni front. On je bio čvrst u svojoj riješenosti da zaštiti naciju i istovremeno se postavio kao otac koji narodu pruža staložen savjet da nastavi sa normalnim životom koliko god je to moguće."

U ovoj mješavini ulizivanja i laži, jedna tvrdnja je veoma istaknuta jer dovodi u pitanje da li su autori uopšte posmatrali ovu konferenciju za štampu. Nije tačno da je Bush "opisao mnoge mjere predostrožnosti koje vlada uspostavlja da bi odbranila kućni front." On to jednostavno nije uradio.

Times je nastavio: "Koristeći mješavinu otvorenosti, političke vještine i malo humora tu i tamo, Gospodin Bush je iskoristio konferenciju za štampu da razjasni i naoštri svoje stavove prema nekoliko osnovnih pitanja u ratu protiv terorizma." "Razjašnjenje" i "naoštravanje" koje ove novine toliko hvale se sastojalo od odbijanja da se izrekne trajanje rata i nagovještaji stvaranja marionetskog režima u Avganistanu, kojeg bi blagoslovile UN. Times je također pohvalio Busha jer je zaprijetio Iraku, a da nije obavezao SAD na neposredan napad na Bagdad—"korak koji naša nacija još (naglasak dodan) nije spremna napraviti," prema pisanju uvodnika.

Times je posebno bio zadovoljan Bushovom besjedom o humanitarnoj pomoći "osiromašenim ljudima Avganistana." Novine su opisale Bushov najgadniji prikaz licemjernosti kao "iskrene" izlive osjećanja—njegov apel američkoj djeci da pošalju donacije djeci Avganistana.

U vezi ovoga, Times je prećutno prešao preko jednog veoma značajnog priznanja. Bush je takoreći u prolazu spomenuo Washingtonovo "ranije angažovanje u avganistanskom području," i rekao je da je njegova administracija izvukla pouku iz tog iskustva da "ne trebamo jednostavno napustiti to područje nakon ostvarenja vojnog cilja."

Bush je govorio o podršci SAD-a islamskom Mudžahedinu tokom sovjetske invazije 1980-ih. Kao što je dobro poznato, gerile koje je naoružavala i finansijski podržavala CIA uključuju Osama bin Ladena i prethodnike Talibana. Nijedna vlada nije igrala značajniju ulogu od SAD-a u potsticanju razvoja ovih reakcionarnih snaga u Avganistanu, i čim se Sovjetski Savez povukao, Washington se također povukao i ostavio stanovništvo na milost i nemilost rivalnim ratnim lordovoma i islamskim fundamentalističkim trupama. Rezultat toga je bio građanski rat koji je skoro uništio zemlju.

Prema tome, kada je Bush zaključio svoje opaske svojim lažnim saučešćem, opisujući užasne uslove kojim su suočena djeca Avganistana, on je odveć nenamjerno ukazao na odgovornost SAD-a za upravo te uslove.

Bilo je i drugih izvanrednih izjava koje je Times odlučio da izostavi, kao na primjer, Bushova tvrdnja da je velika greška u Vijetnamu bila da se izabranim službenicima dopustilo da upravljaju vojnim akcijama, njegova prazna izjava da je pouka koja se može izvući iz događaja od 11. septembra je da "postoji zlo u svijetu," i njegova "zapanjenost" zbog rasprostranjene mržnje Arapa i muslimana prema SAD-u.

Šta je uzrok ovom nevjerovatnom simultanom prikazu neznanja i neiskrenosti? Bush je osoba koja nije pročitala ozbiljnu knjigu u posljednjih 20 godina, a možda i u svom čitavom životu. On skoro ništa ne zna o istoriji, a čak i manje o Centralnoj Aziji. On vodi rat u dijelu svijeta o kojem nije informisan. Vjerovatno je da neposredno prije 11. septembra on nije znao koje se zemlje graniče sa Avganistanom.

Njemu nedostaju osnovne činjenice, a da ne govorimo o sposobnosti da formira jasna uopštenja koja su ukorjenjena u činjenicama i istoriji, bez kojih je nemoguće voditi ozbiljnu politiku. On je beznadežno nekvalifikovan za svoju poziciju. Sve je to dobro poznato u političkim i medijskim krugovima vladajuće klase.

Uredništvo Timesa vrlo dobro zna da Bushova konferencija za štampu uopšte nije ličila njihovoj laskavoj reviji. Zašto su onda objavili takvu besramnu propagandu?

Mediji su odlučni da se neće ponoviti "jaz kredibilnosti" vijetnamske ere jer neće biti izazova tvrdnjama vlade iz njihovog štaba. Ova otvorena transformacija štampe u propagandnu ruku države je simptomatična dalekosežnoj degeneraciji demokratskih ustanova Amerike.

Članci i komentari poput ovoga u New York Timesu, a ima ih mnogo, odražavaju prezir američke vladajuće elite prema javnosti. Mediji ne rade samo na stvaranju javnog mnjenja. Američka politika je dostigla fazu u kojoj je i samo javno mnjenje postalo potpuno neiskreno.

Laži i polu-istine su postali sastavni sastojci usavršenog sistema manipulacije koji je samo neznatno povezan sa činjenicama i skoro uopšte nema veze sa interesima i zabrinutostima širih slojeva stanovništva. Javno mnjenje nija ništa više od načina na koji korporativna oligarhija i njene vladine agencije pakuju svoje stavove.

Čitava medijska operacija je postala praksa ne samo u masovnoj prevari, već i samo-zabludi. To je jedan zatvoren krug koji odražava krajnje otuđenje političkog sistema od opšteg stanovništva.

Uprkos anketama koje pokazuju veliku podršku za rat, dublje i tačnije raspoloženje američkog naroda je jedna uznemirenost i strah da ovaj konflikt naglo ne bukne van svake kontrole. Neizbježno je da će se ogroman nivo socijalne nejednakosti i političko otuđenje koji karakterišu američko društvo odraziti u velikim prevratima, za koje su izolovana vladajuća elita i njeni medijski propagatori slabo pripremljeni.