World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Dan Pogubljenja U Americi

Barry Grey
13. juna 2001.

U ponedjeljak je bio Dan Pogubljenja u Americi. Stanovništvo se probudilo uz nasmijana lica televizijskih voditelja koji su izvijestili iz Oklahome Citija i Terre Haute (Indiana) da je započelo posljednje odbrojavanje do izvršenja smrtne kazne Timothy McVeighu. Dobro Jutro Ameriko!

Riječima se ni približno ne može opisati spektakl koji se odvio tokom sljedećih 90 minuta. Medije su uspjele da preobraze nešto što je samo po sebi grozan događaj—likvidacija ljudskog života organizovana od strane države—u dan nacionalne bestidnosti i poniženja.

Ni jedan detalj ubistva se nije izostavio. Tehnike usavršene za prenose visoko-profilnih sportskih događaja su se upotrijebile da bi se privukli gledaoci i da bi im se nametnuo osjećaj kao da su živi svjedoci, ako ne i saučesnici. Ova nadrealna atmosfera se samo pojačala činjenicom da kamerama nije bio dozvoljen pristup kilometrima od smrtne komore u Terre Hauteu, niti mjestu gdje se izvršenje kazne prenosilo rodbini žrtava u Oklahoma Cityju na televizijskoj mreži [kojoj su samo oni imali pristup—prim. prev.]—ograničenje koje je očigledno smetalo i nerviralo one koji su prenosili ovaj događaj za televiziju.

Bilo je intervjua sa dželatima koji su opisali proces koji se odvijao iza zatvorskih zidova. "Kako je ubiti čovjeka?" pitali su reporteri, tragajući za "ljudskom stranom" medijskog izvještaja. Šta bi McVeigh osjećao dok mu otrov ulazi u tijelo? O čemu bi on u vjerovatnoći razmišljao? Kako bi reagovali svjedoci pogubljenja? Kako bi oni prepoznali tačan trenutak smrti kada nastupi? Kako bi izašli na kraj sa stresom uzrokovanim ovim događajem? Da li su duhovni savjetnici bili prisutni? Da li će svjedoci uživati ostatak dana? I, naravno, da li će oni uspjeti da nađu svoj "lični duševni mir?"

Gledaocima su bili servirani detalji o ubitačnim drogama od strane stručnjaka u takvim stvarima. Susan Candiotti iz CNNa je postigla nešto poput novinarskog glavnog zgoditka kada je zapazila da je hemijski koktel koji se upotrijebio za ubistvo McVeigha bio usavršen 1977. u Medicinskom Centru Univerziteta Oklahome, koji se nalazi u Oklahoma Citiju.

Ovaj jezivi spektakl je bio isprekidan televizijskim reklamama od sponzora—AT&T, Wal-Mart, Outback Stakehouse, Toyota. Ne dugo pred pogubljenje, CBS je prikazao reklamu od Ortho Tri-Cyclena, pilule protiv trudnoće.

Potom su reporteri koji su bili prisutni na mjestu pogubljenja i drugi svjedoci izašli na podijum da opišu svaki gest i pokret McVeigha: njegovi izražaji lica, reakcije na drogu, itd.

Intervjui sa građanima Oklahome Citija koji su izgubili familiju ili prijatelje u eksploziji 1995, koja je razrušila državnu zgradu i usmrtila 168 ljudi, su bili iskorišteni u dobro organizovanom pokušaju da se opravda ova dehumanizirajuća smrtna kazna. CBS je u tišini prikazao dugotrajni spisak sa imenima žrtava McVeigha.

Osnovna tema ovog televizijskog programa je bila da je McVeigh dobio zasluženu i pravednu kaznu. Ovo čudovište se mora pogubiti. Ništa rečeno tog dana, ni od medija ni države, nije ukazalo na to da je ovaj teroristički zločin povezan sa društvenim uslovima ili političkom stvarnošću sadašnje Amerike.

Predsjednik George W. Bush, na konferenciji za štampu poslije ovog događaja, je ponovio tu istu temu. Izjavio je da se pogubljenje McVeigha izvršilo, ne za državu, nego za žrtve bombardovanja. Njima se, Bush je naglasio, "ostvarila pravda, a ne osveta."

Potom su uslijedili izrazi o milosti i miru od strane čovjeka koji je, kao guverner Texasa, predsjedovao nad 152 pogubljenja, uključujući nad ljudima za koje se utvrdilo da su mentalno bolesni ili zaostali. I dalje nastavljajući s ozbiljnim izrazom lica kao da uopšte nije rekao nešto krajnje protivrječno, Bush je nastavio sa izjavom, "Prava optuženih su bila zaštićena, i njima smo se u potpunosti i do kraja pridržavali." On je prešao preko činjenice da je Federalni Biro za Istraživanje (FBI) ilegalno uskratio braniocima McVeigha oko 4.400 stranica dokumentacije, i da su dva federalna suda u ponedjeljak otvorila put ka njegovom pogubljenju time što su odbili da zaustave izvršenje ove kazne, lišavajući braniocima priliku da pristojno prouče fajlove i sastave žalbu protiv smrtne kazne svoga klijenta.

Kada se sa ove TV ekstravagancije okrenemo ka štampi, da se uočiti još više ovih istih stvari. Najnevjerovatniji komentar je bio u New York Timesu. On je objavio uvodnik u ponedjeljak koji je bio skoro histeričan u svom insistiranju da podmetanje bombe u Oklahoma Citiju nije ni u kom slučaju odraz američkog društva. Ovaj članak, pod naslovom "Istorija I Timothy McVeigh," je porekao bilo kakvu vezu između zločina McVeigha i istorijskih zbivanja.

Ovaj zločinac Oklahoma Citija, prema pisanju Timesa, je bio paranoičan, kukavički megalomanijak, i da je u tome sva mudrost. "Već šest godina posmatramo lice McVeigha," pisao je Times. "Njegove oči su nam iz dana u dan otkrivale pogled čovjeka koji je izgubljen u svojim sopstvenim obmanjujućim uvjerenjima."

Uvodnik je nastavio: "Armija nije bila ta koja je formirala gospodina McVeigha. Zalivski rat ga nije otuđio…. On je sam sebe izmislio i bio je formiran u vakuumu razbijene familije, zaveden idealom militantne samo-kontrole, podučen samo u nepogriješivoj ali potpuno varljivoj logici prognanika koji su se posvetili zbacivanju vlade u potjeri za pravima koja već posjeduju."

Times je čak i nazvao podmetanje bombe u Oklahoma Citiju "činom osvete čovjeka kome se nikada nije desila nepravda." Novine su pisale o masakru 1993. u Wacou bez trunke kritikovanja uloge države, i samo su u prolazu napomenule "administrativne zapetljancije" FBI-a u suđenju McVeighu, podržavajući tvrdnju vlade da je ovo blokiranje dokumentacije bilo nenamjerno.

"Treba da se upitamo," razmišljali su urednici Timesa, "koji je to slučajni događaj mogao preokrenuti McVeigha u jednog od nas …" Mi bismo predložili da je možda multi-milionersko bogatstvo poput onoga u rukama Sulzbergerove familije, koja objevljuje Times, moglo promijeniti sudbinu McVeigha.

Tvrdnja Timesa da bombardovanje u Oklahoma Citiju nije ni u kom slučaju povezano sa socijalnim iskustvima od posljednjih 30 godina, i da McVeighova sopstvena evolucija nema nikakve veze sa društvom u kojem je živio, je besmislena sama po sebi.

Niti je vjerodostojniji pokušaj da se McVeigh opiše kao oličenje zla. Svijet bi se dao mnogo lakše objasniti kada bi se grozna djela jednostavno pripisala groznim ljudima. McVeigh je kriv za strašan zločin, za koji je sigurno zaslužio doživotnu robiju. Ali on nije bio čudovište.

Tačnije rečeno, on je bio složen pojedinac čiji je karakter, na kraju krajeva, formiralo društvo u kojem je živio. On sigurno nije bio kukavica, ni u fizičkom ni u ličnom smislu. To što čini njegov zločin još više uznemiravajućim je činjenica da ga je izvršio neko ko je, u dosta pogleda, tipičan milionima Amerikanaca—osoba koja je, pod drugačijim okolnostima, mogla ispasti sasvim drugačija.

Tvrdnja da McVeighov period u armiji i njegovo iskustvo u Zalivskom ratu nije uticalo na njegov naknadni razvoj je isto tako besmislena. McVeigh je, prema svom sopstvenom sjećanju, krenuo na Bliski Istok kao vatreni regrut, ali ono što je tamo iskusio ga je traumatiziralo i još oštrije okrenulo protiv njegove sopstvene vlade. Bio je na licu mjesta kada se vršio pokolj nad gotovo nezaštićenim Iračanima, čin koji su američka vlada i medije prikrile od američke javnosti.

Ovako je on kasnije opisao kajanje i grižu savjesti koju je osjećao kada je ubio dva iračka vojnika: "Osjećao sam se loše jer, kao prvo, nisam ih ubio u samoodbrani…. Svi mi imamo iste snove, iste želje, istu brigu za našu djecu i familije. I oni su bili ljudi, poput mene, u dubini duše."

Što se tiče spaljivanja Branch Davidian kompleksa u Wacou (Texas), to je bilo, jasno i prosto, čin masovnog ubistva kojeg je izvršila država protiv svojih sopstvenih građana. Osamdeset šest ljudi je bilo poubijano, ubrajajući veći broj djece, 25, od broja djece nastradale u bombardovanju u Oklahoma Citiju. Jedna mjera licemjerja medija je činjenica da nikada nisu intervjuisali povrijeđene ili one koji su izgubili voljene u tom požaru i katastrofi.

Ako je McVeigh postao fanatik za oružje, to se desilo pod određenim ideološkim okolnostima. Zar nisu medije pod vlasništvom korporacija bombardovale američku omladinu sa militarizmom i šovinizmom, koji su se masovno marketirali u imidžu Ramboa? Političke ustanove i medije su decenijama vodile kampanju umnog zatupljivanja putem televizije, radija, muzike i filmova da bi promovisale krajnje desničarske ideale i potstakle svaki oblik zaostalosti.

Čak šta više, Republikansku Partiju, kao što jeTimesu dobro poznato, pretežno kontrolišu ekstremni desničarski elementi čija se politička perspektiva jedva razlikuje od otvoreno rasističkih i fašističkih organizacija. Koliko su različita gledišta Vrhovnog sudije John Ashcrofta—agenta hrišćanske desnice—od fanatika oružja, survivalista [ekstremni hrišćanski fundamentalisti—prim. prev.], i bijelih supremacista [ekstremni rasisti—prim. prev.]? Glavni ustanovljeni glasnik republikanske desnice, Wall Street Journal, podupire gledišta ne tako različita od McVeighovih, mada u ponešto vještijem jeziku.

Postoje dokazane veze između vodećih republikanaca, kao što su Bob Barr iz Georgie i Senator Trent Lott iz Mississippija, i Savjeta Conzervativnih Građana, bijelih supremacista i anti-jevrejskih grupacija poteklih iz doba bijelih građanskih savjeta i Jim Crowa [ozloglašeni rasistički lider—prim. prev.]. Jedna cijela sekcija republikanskih kongresmena izglasanih 1994. su tražili i molili za podršku od paravojnih trupa [privatne ekstremno rasističke trupe—prim. prev.] i lobista za oružje pod vodstvom rasista i fašista. U vrijeme eksplozije u Oklahoma Citiju, jedan od njih, Steve Stockman iz Texasa, je primio faksimil od voditelja jednog fašističkog radio programa u Michiganu koji ga je obavijestio o ovoj eksploziji. Stockman nije prenio ovu informaciju državnim vlastima, nego Nacionalnoj Zajednici Vlasnika Oružja National Riffle Association [još jedna ekstremna desničarska organizacija—prim. prev.]. Vrijeme slanja ovog faksimila je u stvari bilo jadan sat prije eksplozije.

Kao posljednje, besmisleno je poricati vezu između anti-vladinih osjećaja McVeigha i njegovog odrastanja u dijelu države New York koji je bio privredno opustošen usljed zatvaranja velikih automobilskih i metalurških pogona. Iako se njegov gnjev usmjerio u reakcionarnom pravcu, ipak je imao stvarnu osnovu.

Najosnovnija osobina američkog života je zapanjujući porast economske nejednakosti, što je proces koji se ubrzao tokom biznis buma 1990-ih. Polise finansijske elite i dvije političke partije koje rade za njihovu korist su dramatično nagrizle životni standard širokih masa naroda, dok su omogućile najprivilegovanijim slojevima da zgrnu nečuvene količine bogatstva.

Ove socijalne okolnosti su produbile rastući osjećaj poraza i gnjeva u velikom dijelu stanovništva. Clintonova demokratska administracija, koja je naglašeno dobila izbore 1992. sa obećanjima da će preokrenuti reakcionarne polise Reaganovih i Bushovih godina, je samo iskomplikovala i pojačala socijalnu krizu time što je opozvala svoja sopstvena izborna obećanja i nadgledavala daljnji porast ekonomske nejednakosti.

Postoje razlozi zašto bi ogorčena omladina poput McVeigha mogla pasti pod uticaj omiljenih metoda ekstremne desnice. Imajući u vidu nesposobnost i nevoljnost bilo koje sekcije političke vlasti da riješi brige i nevolje radnih ljudi, a također i izdajstvo radničke klase od strane njenih navodnih masovnih organizacija, sindikata, razočarana omladina traga za odgovorima na drugim mjestima. Sve dok ne vide realnu alternativu profit sistemu, oni mogu postati lak plijen desničarskim demagozima.

Nema potrebe ponavljati da je McVeigh počinio užasan zločin. Kao socijalisti, mi u Socijalističkoj Partiji Jednakosti, više od bilo koga, možemo sa samopouzdanjem osuditi ono što je on uradio i sve za što se zalagao. Ali nije dovoljno izvikivati moralne osude. To nije zamjena za razumijevanje socijalnih i političkih uslova koji su na kraju krajeva uzrokovali podmetanje bombe u Oklahoma Citiju.

Ono što smo napisali u vrijeme ove eksplozije se u potpunosti dokazalo u narednim događajima:

"Ovaj gnusan zločin koji je odnio živote od skoro 200 ljudi, žena i djece u Oklahoma Citiju je razotkrio političku krizu u Americi koja se pripremala dugo vremena. Ona je iznijela na vidjelo rastuću nestabilnost američke buržoaske demokratije i pokazala mjeru u kojoj su njene tradicionalne institucije potkopane dubokim socijalnim antagonizmima."

Zatvaranje federalnog parlamenta, koje su organizovali republikanci samo nekoliko mjeseci prije bombardovanja, impeachment udar protiv Clintona, ukradeni predsjednički izbori 2000, i ovaj degradirajući spektakl u ponedjeljak—sve ovo svjedoči o dalekovidnosti ove analize.

Iznad svega ostaloga, uvodnik New York Timesa ispoljava izvanredni strah od toga da bi američki narod mogao povjerovati da sadašnji socijalni sistem snosi neku odgovornost za ono što se desilo u Oklahoma Citiju. Najupadljivije—i ono što zaslužuje najveću osudu—je insistiranje da se iz velike tragedije poput podmetanja bombe u Oklahoma Citiju ne mogu izvući nikakve pouke. Takvo gledište izražava stav političke elite u dubokoj krizi i koja se ne usuđuje pošteno sagledati socijalnu stvarnost jer se boji onoga što bi mogla otkriti.