World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Političke Pouke Koje Proizilaze Iz Samita U Genoi

Nick Beams
26. jula 2001.

Nemoćni da pruže bilo kakvu perspektivu, a kamoli program, da udovolje potrebama i aspiracijama širokog sloja naroda koji tvrde da zastupaju, lideri svjetskog kapitalizma, skriveni između zidova, su dali svoj odgovor zahtjevima za društvenu pravdu u obliku napada policajaca sa pendrecima, suzavcima, policijskih racija, i ubistva.

Samo jednu deceniju poslije trijumfalnih proklamacija da je "socijalizam mrtav" i da je "tržište pobijedilo", lideri svjetske buržoazije sve više upražnjavaju dobro poznate istorijske metode koje su preuzimali zastupnici bivših bankroptiranih i trulih društvenih poredaka. To je važnost G8 samita u Genoi.

Demonstracije, čiji je broj učesnika dostigao 150.000, su bile najveće od početka protestnog pokreta na pregovorima Svjetske Trgovinske Organizacije u Seattleu novembra/decembra 1999. Ali čak i važnije od broja učesnika je činjenica da iza protesta leži duboko neprijateljstvo stotina miliona— i u razvijenim i siromašnim zemljama—prema preovladavajućem društvenom poredku.

Ovo neprijateljstvo, iako očevidno, je i dalje politički neformulisano. Kao što je francuski predsjednik Jacques Chirac bio primoran da prizna: "Nema demonstracije koja privlači 100.000 ili 150.000 učesnika bez opravdanog razloga." U Portugaliji, premijer Antonio Guterres je bio nekako direktniji. Pozivajući G8 da obustave "svoje egotističke, kratkoročne vizije internacionalnih odnosa" i da proces globalizacije bude humaniji, on je upozorio da bi se "bogati trebali pobrinuti za dobrobit siromašnih, jer će u protivnom doći dan kada će se siromašni pobrinuti za zdravlje bogatih."

Ako su događaji u Genovi razotkrili krajnji trulež buržoazije, onda su također iznijeli na vidjelo fundamentalna pitanja perspektive koja se moraju riješiti da bi se razvio pokret protiv globalnog kapitalizma. Na ta pitanja se jedino može odgovoriti putem razumjevanja istorijske važnosti procesa globalizacije i njegovog odnosa sa društvenim odnosima kapitalizma.

Marx je jednom objasnio da razvoj produktivnih snaga pod kapitalizmom naizgled izvrće sve naopako. S jedne strane, on je pisao, "na svijet su došle industrijske i naučne sposobnosti o kojima nijedna epoha bivše ljudske istorije nije mogla ni da mašta" dok s druge strane "vladaju simptomi truleža koji daleko prevazilaze užase zapisane o kasnijem dobu Rimske Imperije."

"U naše doba," on je nastavio, "sve izgleda trudno sa svojim suprotnostima. Mašineriju, obdarenu izvanrednom sposobnošću da skrati i oplodi radnu snagu, posmatramo kako nas osiromašuje i preopterećuje radom. Novi izvori bogatstva, putem neke čudne, tajanstvene čarolije, se pretvaraju u izvore siromaštva. ... Ovaj antagonizam između moderne industrije i nauke s jedne strane, moderne bijede i raspada s druge; ovaj antagonizam između produktvnih snaga i društvenih odnosa naše epohe je činjenica, očevidna, porazna, koja se ne može osporiti."

Stoljeće i po kasnije ove riječi su stekli čak i veću važnost. Ova velika pitanja, koja je Marx postavio o razvoju borbe za socijalizam, preovladavaju.

Kako će se ovi antagonizmi prevladati? Kako da se ovaj ogroman razvoj tehnologije i produktivnih snaga, koji je do ogromnih mjera povećao produktivnost radne snage, iskoristi da se udovolji ljudskim potrebama, a ne da se potčini nenasitim prohtjevima kapitala za akumulaciju profita, i obogaćenju manjine?

Kako razviti novu komunikacionu tehnologiju u interesu svih? Kako je iskoristiti za uspostavljanje istinski demokratskih oblika ekonomskih i političkih organizacija? Kako se ova sredstva mogu upotrijebiti da bi se zamijenio sadašnji politički poredak u kojem su milioni lišeni bilo kakve kontrole nad svojim životima i društvenom egzistencijom, a potčinjeni stranom silom u obliku globalnog tržišta kojeg zastupaju njegovi takozvani demokratski izabrani predstavnici?

To su danas glavna pitanja.

Na kraju krajeva, istorijska kriza kapitalističkog poretka leži u činjenici da su produktivne snage koje je on razvio u sukobu sa društvenim odnosima zasnovanim na podjeli svijeta u rivalske nacionalne države u kojima je proizvodnja dominirana nagonom za akumulaciju profita.

Sadašnji društveni odnosi će se ili prevratiti i time uspostaviti nova ekonomska i društvena struktura koja će omogućiti racionalnu organizaciju privrednog i društvenog života na globalnom razmjeru, ili čovječanstvo će se suočiti sa katastrofom—čiji se oblici već daju primijetiti.

Ne postoji "treći pravac". Jedino putem suočavanja sa ovim fundamentalnim pitanjem razvoj političkog pokreta protiv globalnog kapitalizma može napredovati.

Iako raste svijest unutar anti-korporativnog protestnog pokreta da problem nije sama globalizacija, već dominacija korporativnih i finansijskih sila, osnovno stanovište lidera protesta, pa čak i većine učesnika, je da je nekako moguće uskladiti globalno tržište sa političkom kontrolom putem nacionalne države. Drugim rječima, oni nekritički prihvataju centralnu političku formaciju kapitalističkog sistema, nacionalnu državu, kao neku istorijski datu pojavu.

Prije nego što su počeli protesti u Genoi ova perspektiva je bila sažeta u televizijskom intervjuu sa Naomi Klein, kanadskom aktivistom i autorom knjige No Logo. Prema njenoj tvrdnji, dok je nemoguće promijeniti operacije korporacija putem ubjedljivih argumenata, "način forsiranja odgovornosti [korporacija—prim. prev.] ... je da se pronađu načini za regulaciju korporacija na međunarodnom nivou, poput regulisanja korporacija na nacionalnom nivou koji je nekada preovladavao."

Poslije-ratni poredak

Ali ni Klein, niti bilo koji pristalica takvih međunarodnih regulacija nikada ne proučavaju razloge propasti prethodnog poretka. A i kada pokušaju da pruže neko objašnjenje oni tvrde da je porast programa "slobodnog tržišta" proizvod elevacije Reagana i Thacherove na početku 1980-ih.

Kao što analiza istorije kapitalizma pokazuje, takvo stanovište izvrće pravi pravac istorijskog razvoja naopako. Poslije-ratni privredni poredak, baziran na Bretton Woods monetarnom sporazumu od 1944. i Marshall Planu od 1947-48, je bio složen sistem nacionalnih i međunarodnih regulacija. Dok je ovaj poredak kreirao uslove za slobodnu trgovinu, poslije-ratni režim je uspostavio kontrole nad tržištima kapitala i valuta time što je blokirao razvoj ujedinjenog međunarodnog finansijskog sistema, istog sistema koji danas dominira svaku nacionalnu privredu.

Ovaj sistem regulacija je formirao jedan od centralnih osnova nacionalne reformističke polise koje je buržoazija slijedila za skoro tri decenije od završetka rata. Ali je ovaj sistem propao pod teretom opadajućih profitnih rata. Ovaj pad je potom dao potstreka razvoju nove tehnologije, uporedo sa globalizacijom produktivnog procesa, u cilju povećanja produktivnost radne snage i profita.

Na najfundamentalnijem nivou, ukidanje kontrola nad valutama i pokretu kapitala krajem 1980-ih je bio odraz svojstvenog nagona produktivnih snaga da probiju granice sistema nacionalne države. Reagan, Thacher, i podržaoci "slobodnog tržišta" koji su ih slijedili, nisu baš forsirali ovaj proces, nego ih je on sam forsirao na polise deregulacije.

Drugim riječima, globalizacija proizvodnje pod kapitalizmom je protivrječna pojava: to je pljačkaški odraz objektivno progresivne istorijske tendencije—prirodnog nagona produktivnih snaga da se oslobode okova sistema nacionalne države, političkog sistema kapitalističke vladavine.

Ovo ima odlučujuće političke posljedice. To označava da ni jedan istorijsko progresivan program ne može biti usmjeren ka pokušajima da se nove produktivne snage prilagode starom sistemu nacionalne regulacije, ili nekoj njegovoj prerađenoj verziji.

Naprotiv, perspektiva mora početi od prepoznavanja da, poput feudalizma prije njega, kapitalistička nacionalna država i njen sistem privatnog vlasništva su zbog samog porasta produktivnih snaga, postali istorijski prevaziđeni.

Ova istorijska perspektiva uopšte nije naka prosta teoretska apstrakcija. Ona mora postati osnova programa za političku borbu protiv rastućih društvenih i privrednih kriza kojim su suočeni širi slojevi naroda u razvijenim pa i u takozvano nerazvijenim zemljama.

Ovu krizu ne mogu rješiti politički predstavnici buržoazije, čak i kada bi to i htjeli da urade. To je zato što globalizacija proizvodnje, nagnana očajnom borbom za tržišta i profit, ne samo što ne ublažava sukob između kapitalističkih nacionalnih država, već ga pojačava. Ovaj proces je bio vidljiv na samom G8 samitu.

Uprkos tome što smo na pragu jednog od najozbiljnijeg privrednog pada od početka ovih samita 1975, nikakve se usklađene polise nisu razvile odgovoru na ove probleme, nikakvi se sporazumi nisu postigli po pitanju globalnog zagađenja i ugrožavanja životne sredine planete, konflikti su produbljeni u vezi SAD odluke da uspostavi nuklearni raketni odbrambeni sistem i nesaglasnosti u vezi svjetske trgovine su isto tako duboke kao što si bile kada su WTO pregovori propali u Seattleu.

Istorijska kriza koja proizilazi iz globalizacije proizvodnje se ne može savladati putem usmerenja ka nacionalnoj državi jer ona formira ključni mehanizam društvenih i političkih odnosa kapitalističkog poredka koji se mora prevratiti.

Niti se to može riješiti apelovanjem buržoaziji za socijalnu pravdu—bez obzira kako žestoko ili militantno.

Bolje rečeno, to zahtjeva razvoj političkog pokreta internacionalne radničke klase, jedine društvene sile sposobne da se suprotstavi globalnoj dominaciji kapitala, i koju je i sami proces globalne proizvodnje stvorio i iskovao.

Ne samo da se radnička klasa ne smanjuje u broju, nego je u porastu i u apsolutnom smislu i u smislu njene socijalne snage—činjenica od dalekosežne političke važnosti.

Tokom burnog 20-tog stoljeća, buržoazija je uspjela da se održi na vlasti time što se oslonila na dijelove srednje klase u razvijenim kapitalističkim zemljama kao i na seljaštvo u nerazvijenim zemljama kao glavnim potporama svoje vlasti. Ali sami procesi povezani sa globalizovanom proizvodnjom su snažno uzdrmali ovaj program.

U razvijenim kapitalističkim zemljama, dalekosežne tehnološke promjene su značile da su čitavi dijelovi stanovništva koji su se nekada smatrali srednjom klasom u stvarnosti postali proleteri. Istovremeno u nerazvijenim zemljama, radnička klasa je porasla za stotine miliona. To znači da radnička klasa—oni koji se mogu izdržavati jedino putem prodaje svoje radne snage—po prvi put u istoriji sačinjava veliku većinu svjetskog stanovništva.

Kako stvari sada stoje, radničke klasa još nije ušla na scenu zbivanja. Ali rastuće protivriječnosti globalnog kapitalističkog poretka znače da će se to desiti čak i ranije nego što mislimo. Ishod njene borbe će se odlučiti iznag svega stepenom do koje je politički naoružana.

Iskustva 20-tog stoljeća, iznad svega izdajstva radničke klase od strane svih njenih starih organizacija i rukovodstva—staljinista, socijal demokrata i birokratije sindikata—su ostavila nasljedstvo političke zbunjenosti i krize perspektive. Ali stvaraju se uslovi za političko razjašnjenje i reorijentaciju.

Iznad svega, sami proces globalizacije razotkriva krajnju trulost nacionalističkih programa koji su odigrali tako pogubnu ulogu u odvraćanju i ugušenju internacionalnog socijalističkog pokreta tokom prošlog stoljeća. Čak šta više, razvoj komunikacione tehnologije je stvorio ne samo objektivne uslove za ujedinjenje radničke klase već i sredstva ujedinjenja.

Jedno od najobrazovnijih gledišta samita u Genoi je bilo to da je on razotkrio duboku krizu čitavog buržoaskog poretka. Ova kriza će se produbiti, otvarajući nove političke mogućnosti, još i više ako se radnička klasa politički naoruža putem asimilacije pouka 20-tog stoljeća i počne da razvija svoj nezavisni politički pokret na osnovi programa internacionalne socijalističke revolucije. World Socijalist Web Site je namjeren da olakša ovaj proces i time ubrza obnovu internacionalnog socijalističkog pokreta na višim osnovama.