World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Anatolij Sobčak (1937-2000): Glavni Predstavnik Kapitalističkih "Reformi" U Rusiji

Vladimir Volkov
10. marta 2000

Ranih sati 20. februara, Anatolij Sobčak, bivši gradonačelnik Petrovgrada, je preminuo u Svetlogorskom, u kaljingradskoj opštini. Povjerenik sadašnjeg predsjednika Vladimira Putina, Sobčak je bio na izborničkoj turneji da pomogne kandidaturi Putina u idućim izborima, kada je umro. Bio je sahranjen u četvrtak 24. februara na nikolskom groblju u Petrovgradu.

Najprije se izjavilo da je uzrok smrti bio srčani udar ili otkaz bubrega. Autopsija izvršena u Petrovgradu je potvrdila orginalnu dijagnozu: Sobčak je umro od masivnog srčanog udara.

Profesor kardiologije Nikita Sinegolovski, koji se starao za Sobčakovo zdravlje od 1997. je izjavio novinskoj agenciji Interfaksu da je Sobčak živio na ivici smrti za posljedne dvije i po godine. Prema riječima profesora, Sobčak je bio prebačen u bolnicu 1997. zbog trećeg, jako opasnog srčanog napada. Njegovo stanje je bilo tako ozbiljno da doktori koji su ga nadgledali nisu mogli odlučiti za mjesec dana da li je Sobčak bio dovoljno oporavljen da se prebaci u drugu bolnicu, gdje je bilo predviđeno da se izvrši operacija na srcu.

Međutim, također jedna druga verzija Sobčakove smrti kruži u ruskoj mediji, prema kojoj je on bio ubijen. Televizijske vijesti Zjerkalo (Ogledalo) emitovane na ruskom kanalu RTR su prikazale intervju sa dva bliža Sobčakova suradnika, glumcem Oljegom Basilavšhilijem iz sovjetske folkorne igre slava, i TV reporterom Belom Kurkovom. Oboje su rekli da se u posljednje vrijeme Sobčak osjećao jako dobro. Rekli su da je bio pun energije i da je njegovo zdravlje bilo stabilno. Sumnjali su u istinitost izvještaja da je bivši gradonačelnik Petrovgrada umro od srčanog udara.

Ove sumnje bi mogle primiti dodatnog ulja na vatru iz jednog intervjua, objavljenog 22. februara, kojeg je Sobčak dao listu Dnevni Komersant malo prije nego što je otputovao za Kaljiningrad. Kada su ga novinari upitali da li se oporavio od svoje bolesti, Sobčak je odgovorio: "Imao sam ekstenzivnu rundu liječenja ovog lijeta, i kao rezultat toga osjećam se odlično i mogu normalno da radim." Onda je dodao: "Bilo je pokušaja da me ubiju, da me unište. Ali, hvala bogu, zdrav sam i osjećam se pun snage i energije."

Neka izjave medija nagovještavaju da će se nova, skandalozna otkrića, koja će potvrditi ili odbaciti mogućnost ubistva, možda objaviti ove sedmice. Bez obzira na konačni odgovor ovom pitanju, smrt Anatolija Sobčaka je od velike političke važnosti. On je bio jedan od najvažnijih ruskih političara, čovjek koji je uspio da osvoji veliku popularnost za vrijeme perestrojke, i potom je postao jedan od vodećih ideoloških i političkih lidera kapitalističke restauracije.

Po riječima Aleksandra Beljajeva, koji je upravljavo Gradskom Opštinom u Petrovgradu kada je Sobčak bio Gradonačelnik, "Smrt Raise Gorbačove, Jeljcinov otkaz predsjedništva i smrt Sobčaka označuju kraj epohe prvih promijena, romantičnih nada i mirne revolucije. Ovo su važne ličnosti u istoriji naše zemlje. Njihova važnost se sastoji u njihovom formulisanju moderne ruske idelogije. U nekom smislu, Sobčak je duhovni otac Petrovgrađana koji se sada uspinju ka vrhovnim položajima u Moskvi, a najznačajniji primjer toga, Vladimir Putin."

Predsjednik Indjem Fondacije, Georgij Satarov, koji je dugo godina radio u Jeljcinovoj administraciji, je rekao: "Smrt Sobčaka je još jedan pokazatelj kraja romantičnog doba ruske demokratizacije. Ovo doba je došlo kraju, i sada otvara put drugom, mnogo grubljem, gadnijem i pragmatičnijem dobu."

Sličan komentar je objavila novinska agencija APN: "Smrt Sobčaka označuje početak nove epohe. Ovo je epoha oličena Putinom, i jedna u kojoj će moćni pragmatisti sa epoletama na njihovim ramenima brzo osvojiti kontrolu nad zemljom—zemljom koja iskušava težak mamurluk nakon vesele pijanke slobode neviđene još iz dana princa Vladimira." [Princ Vladimir Monomak (1053-1125) je donio drugo cvjetanje carstva "Rusa" baziranog na Kijevu—primjedba urednika].

APN je potcrtao protivriječna svojstva Sobčakove političke uloge, pišući: "Sobčak je prezirao organe državne sigurnosti sa svakom nervom svoje duše. Ali on je bio taj koji je bodrio uspon KGB Pukovnika Putina, koji je sada u svojim rukama koncentrisao najveću vlast u zemlji. Ovo sigurno simbolizira ravnodušnost i duboke unutarnje protivriječnosti Sobčakove generacije."

Anatolij Sobčak je bio vrlo karakterističan predstavnik ovog dijela bivše sovjetske inteligencije koji su 1980. postali uvjereni da je jedina alternativa krizi u Sovjetskom Savezu bila likvidacija društvenih i ekonomskih uslova stvorenih Oktobarskom Revolucijom 1917., i uspostavljanje kapitalističkih odnosa. Kako su kapitalističke reforme počele da uzimaju maha, ovaj dio inteligencije je počeo da se bogati, ili da napreduje ka unosnim pozicijama u novom državnom aparatusu.

Jedna od glavnih osovina za koju se ovaj socijalni sloj fiksirao, je bila pretpostavka da je privatno vlasništvo jedini oslonac za efikasno upravljanje ekonomijom i zaštitu protiv svemoćne birokratije, i da ono predstavlja "prirodne" temelje za stvaranje demokratije.

Prema ovim shvatanjima, uspostavljanje kapitalističkih odnosa će neizbježivo voditi porastu i utvrđivanju demokratije u Rusiji. Ali, kao što su budući događaji pokazali, suprotno je bio slučaj. Zato su ljudi kao Sobčak bili suočeni sa dubokim razaočarenjem masa sredinom 90., i tako izgubili prethodnu popularnost. Stvarni rezultat njihovog političkog truda je izbijanje polu-kriminalne i autorativne strukture vlasti preko koje se mala grupa obogatila na račun širokih slojeva stanovništva.

Advokat koji je postao političar

Biografija Anatolija Sobčaka je tipična čovjeku iz provincije koji je "napravio nešto od sebe." Već u doba perestrojke je dostigao visoko mjesto u drugom najvažnijem gradu Sovjetskog Saveza.

Sobčak se rodio 10. augusta 1937. u sibirskom gradu Čita. Poslije završetka pravnih studija na Lenjingradskom Državnom Univerzitetu (LGU ) 1959., prvo je radio kao pravnik, a onda je krenuo da postane direktor Zakonskog Vijeća Stavropolskog područja na jugu Sovjetskog Saveza.

1962. se vratio u Lenjingrad, gdje je završio doktorat i kasnije predavao u raznim školama i univerzitetima. 1973. je počeo raditi u LGU (pravnom fakultetu) i kasnije je postao dekan fakulteta. 1980. je postao profesor i postavljen je za direktora LGU-ovog Instituta Ekonomskih Prava.

U doba perestrojke on je bio najaktivniji podržaoc Gorbačovih reformi. Postao je kanditat za članstvo u Komunističku Partiju Sovjetskog Saveza (KPSS) maja 1987. i bio je primljen kao puni član juna 1988. Takav je bio početak njegove političke karijere.

1989. bio je izabran u Poslanički Dom, a potom je bio izglasan u Vrhovni Odbor SSSR-a na prvom kongresu poslanika. Na ovom položaju Sobčak je predvodio Poslaničku Komisiju koja je istraživala krvave pobune proljeća 1989. u Tiflisu, glavnom gradu Gruzije.

Kao što je poznato iz bezbrojnih izdanja i životopisa, relativno mladog, marljivog pravnog stručnjaka iz Lenjingrada je uskoro zapazio Mihail Gorbačov, koji mu je dao svoju punu podršku. Gorbačov je smatrao Sobčaka kao lojalnog podržaoca njegovih reformi.

Ali kako je vrijeme perestrojke prilazilo kraju, Sobčak je zamijenio strane i udružio se sa Gorbačovim protivnicima, učestvujući juna 1989. u "Grupi Među-Regionalnih Poslanika", koja je bila formirana da podrži Jeljcina i program radikalnih kapitalističkih reformi.

Juna 1991. Sobčak je bio izglasan za gradonačelnika Lenjingrada. Jedan od njegovih prvih zvaničnih akta je bio da promijeni ime grada na Petrovgrad. Ostao je gradonačelnik sve do juna 1996. kada ga je u izborima porazio njegov bivši zamjenik Vladimir Jakovljev, sadašnji gradonačelnik Petrovgrada.

Tokom prve polovine 90., Sobčak je bio Jeljcinov lojalni sljedbenik, podržavajući Minski Sporazum 1991. koji je raspustio Sovjetski Savez, i vojni napad na Skupštinu jeseni 1993. Ako je on uopšte kritikovao Kremlj, to je bilo na bazi onoga što je on smatrao njegovim nedosljednim naporima da usvoji program koji je bio naklonjen novim privatnim vlasnicima.

Kasnije kada je izgubio položaj gradonačelnika Petrovgada, počeo je da se suočava sa teškoćama. Trećeg oktobra 1997., OMON specijalne snage su ga otpratile u kancelariju javnog tužioca, gdje je bio primoran da svjedoči kao svjedok u slučajima zloupotrebe vlasti od strane bivše administracije opštine. Za vrijeme ispitivanja Sobčak je doživio srčani udar, i bio je odveden u petrovgradsku bolnicu 122, gdje su ga povratili u život.

Odatle je bio premješten u kliniku Vojne Akademije za srčane i vaskularne bolesti, koja je bila pod upravom jednog od njegovih najbližih prijatelja, i onda, za dalje liječenje, odvojeno su ga odveli privatnim avionom u Francusku, gdje su mu izvršili operaciju srca.

Sve do juna 1999. dobrovoljno je ostao u Francuskoj kao emigrant, gdje je držao predavanja na Sorbonne-u i drugim univerzitetima. Objavio je brojne članke i dvije knjige, jednu nazvanom Dvanaest Noževa u Sobčakovim Leđima. U isto vrijeme, vrhovni ruski tužilački ured je pokrenuo postupak protiv njega, optužujući ga zbog korupcije i zloupotrebe vlasti.

U proljeće 1999., u Moskvi se promijenila politička atmosfera. Tužilački postupak protiv Jeljcina je propao, i vrhovni državni tužilac Jurij Skuratov, koji je pokrenuo kampanju protiv Sobčaka, je bio smijenjen sa dužnosti. Ovo je omogućilo Sobčaku da se vrati u Rusiju.

Sobčak je sada po posljedni put pokušao da se uspostavi kao važna politička ličnost, ali je izgubio u skupštinskim izborima 1999., kada se kandidovao u svom bivšem biračkom okrugu u Petrovgradu. Od tada pa sve do svoje smrti, bio je aktivni Putinov podržaoc, postajući njegov zvanični povjerenik i savjetnik.

Od "patrijarha demokratije" do podržaoca "gvozdene vlasti"

Evolucija Sobčaka tokom posljednjih 10 godina njegovog života je karakteristična promijeni koja se dogodila u poslije-sovjetskom režimu u cjelini.

Sobčak je počeo svoju političku karijeru kao protivnik totalitarizma i državnog nasilja, zaštitnik civilnog prava, i branitelj pravde i zakona protiv despotizma. Ali kako su se događaji razvijali, ovi demokratski impulsi su sve više poprimali retorički karakter.

Logika kapitalističkih reformi je zahtijevala uspostavljanje polise čvrste ruke koja bi osigurala istorijski besprimjernu raspodjelu bivše državne imovine uskom sloju privatnih vlasnika. Na taj način je jedan oblik Socijalnog Darvinizma postao utvrđenje Sobčakove politike.

Kada su strašne društvene posljedice Jeljcinovih reformi postale sve očiglednije i (uglavnom zapadni) listovi počeli izdavati članke o bijedi običnih ruskih građana, Sobčak je demonstrativno i kategorički odbijao da tu postoji ikakvog opravdanog povoda za žaljenje. Njegov je odgovor bio tipičan, dok je držao predavanja u SAD-u (na unverizitetu u Michigan-u), jednom članu publike koji je citirao članak New York Times-a opisujući katastrofalne uslove u Rusiji. Sobčak je odgovorio primjedbom da ga članak Times-a podsjeća na metode koje je koristila Staljinova Pravda.

Poslije svoga povratka iz francuske emigracije sredinom 1999., Sobčak je izjavio da je Rusiji potreban novi političar Staljinovog kalupa. Sobčak je predložio da taj novi lider ne bi trebao biti krvoločan kao Staljin, ali bi trebao biti oštar, strog i jak kao i on, jer je to jedini način da se ruski narod prisili da se uhvati posla. U isto vrijeme, on je izdao novu knjigu nazvanu Anketa—Dokumenti Za Biografiju Jozefa Džugašvilija-Staljina.

Gledano u ovom kontekstu, njegova podrška Vladimiru Putinu je potpuno logična. Kao Putinov zvanični povjerenik od početka februara 2000., on je vatreno podržavao politički program sadašnjeg predsjednika.

On je izjavio novinskoj agenciji Rosija-Regioni: "Sa Jeljcinovim otkazom, prelazno doba ruske istorije, u kojem su se uspostavile ustanove i stare i nove Rusije, je došlo kraju.... Atmosfera razočaranja i prelaza se promijenila. Dobro trenirani ljudi sa drugim mentalitetom, energični i mladi ljudi, moraju preuzeti vlast—ljudi koji znaju kako treba raditi u ovim danima."

Osnovni elemenat Putinovog programa je "red", kaže Sobčak, dodajući da tu nije samo jedan program, već nekoliko njih. Prvi program bi se odnosio na iduće dvije godine. On bi se centrirao na zavođenje reda u društveni život i sprovođenje stroge discipline u državnom aparatusu, "tako da radni dan osoblja u Kremlju ne započne sa alkoholom". Drugi program bi trebao da traje od osam do deset godina, i da uvede umjereno slobodni, liberalni razvoj ekonomije. Ovaj program bi učvrstio potrebne zakone koji se odnose na državnu i privatnu imovinu, i obezbjedio odlučno odbijanje državne i kriminalne ekonomije ucjenjivanja.

Iako je Sobčak priznao da "mi nijesmo ostvarili demokratsku, već policijsku državu tokom zadnjih 10 godina," on je izjavio da ne vidi ništa diktatorskog u Putinu: "Oni koji strahuju od njega su oni koji su krali. Ali oni koji su vodili pošten život ga ne smatraju diktatorom. Njegova veza sa KGB i FSB [bivši staljinistički i sadašnji organi bezbjednosti—primjedba urednika] ne mora biti smetnja, već radije dostojna karakteristika sadašnjeg predsjednika."

Evolucija Sobčakovog stava se potpuno podudara sa rastućom samo-svijesti novopečene vladajuće klase u Rusiji po pitanju njenih društvenih interesa. Kada se prvi put pojavila iz maternice staljinističke birokratije, od potrebe je osudila moć države i zahtjevala slobodu (naravno, kao prvo i najbitnije, slobodu privatnog vlasništva).

Ali u mjeri do koje je ova klasa učvrstila svoju poziciju u društvu i koncentrisala odabrane dijelove ekonomije u svoje ruke, nije imala mnogo potrebe za "demokratskim" uljepšavanjima. Sada su "jaka država" i "diktatura zakona" postali zakon i društveni poredak.

Pri kraju svog života, Sobčak je prestao da igra nezavisnu ulogu u politici. Kao što je list Sjevodnja pisao, ubrzo je postao usamljen kao politički lider—"i bio je osuđen da živi u toj usamljenosti". Niko nije više smatrao da je on "važan faktor"—ni predstavnici stare nomenklature, ni uspješni "novi ruski" biznismeni, ni birokratija Kremlja, ni osiromašena inteligencija niti milioni običnih građana.

Sa psihološkog stanovišta, njegova smrt od srčanog udara je izraz unutarnjih sukoba povezanih sa njegovom kontradiktornom ulogom u nedavnoj ruskoj istoriji. On je sebi pripisao ulogu "patrijarha" ruske demokratije i ruskog naroda, ali je ustvari postao instigator mafijškog režima, koji je bio jedini mogući oblik koji je post-sovjetski kapitalizam mogao preuzeti. Bilans njegove politike je nemilosrdna osuda tvrdnji koje je Sobčak napravio na početku svoga političkog uzdizanja.

U svome izdanju 22. februara, list Izvjestija zapaža da nedavna anketa svrstava Sobčaka na vrh liste nepopularnih ličnosti u Petrovgradu: "Prije izbora za Dumu 19. decembra, oko 70 posto stanovnika grada je iskazalo negativno mišljene o svom bivšem gradonačelniku." Ovo, zaključuje Izvjestija, je razlog što je "obavijest o smrti bivšeg prvog gradonačelnika novog sjevernog glavnog grada bila primljena samo kao još jedna vijest, i uglavnom bez ikakve simpatije".