World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Duševne Bolesti I Američki San: 2. Dio

Komentar Frank-a Brenner-a
25. marta 2000

Ovo je posljednji u dvodjelnoj seriji članaka

Američki san

Pa da kažemo ono što izvještaj generalnog hiruga nije mogao: osnovni uzrok duševnih bolesti je očajna tuga. To je tako očigledno (makar onima bez ideoloških naočnjaka) da skoro izgleda kao da nas to doziva i plače iz zaključaka izvještaja. Dodajte tome činjenicu da je epidemija duševnih bolesti globalna (sa statistikama ostalih industrijalizovanih zemalja koje su tu negdje na istoj stopi kao SAD, ili ih brzo dostižu) i onda nešto drugo postaje jasnije—da je osnovni uzrok tuge i nezadovoljstva kapitalizam.

Ali vjerovatno je da su kao nigdje drugdje u svijetu, tuga i nezadovoljstvo tako nepopularan predmet rasprava kao u zemlji američkog sna. Svuda ste okruženi slikama sreće i uspjeha—TV serije i Hollywood-ski sretni svršeci i plakati Calvin-a Klein-a i lica slavnih ličnosti koja bulje u vas skoro sa svakog časopisa i prvih strana tabloida. Naravno lošim vijestima je dato puno pažnje, ali samo kada ih masovna medija senzacionalizuje (ili demonizuje ili napravi beznačajnima)—to jeste, kada se sa njih skine ono što je značajno životima većine ljudi; osjećajnosti se tako umrtve na ovaj način da možete biti angažovaniji u jednoj košarkaškoj utakmici nego u gledanju kako se razara jedan grad. Ova vrsta nezadovoljstva čini malo da raskine tanku glazuru sreće koja omotava američko društvo.

Po zvaničnoj ideologiji, socijalne klase u Americi ne postoje, samo "pobjednici" i "gubitnici", i obećanje američkog sna je da svako može postati "pobjednik." Ovaj san je uvijek bio varka; prije 150 godina, Thoreau je već vidio nesretnu istinu: "Masa ljudi živi život u tihom očaju." [1] Još od tog vremena, ova optička varka je postala mnogo savršenija i primamljivija: kult uspjeha i slavne ličnosti je omogućio svakome da posredno postane "pobjednik" kroz iskustva drugih. Ali se očaj također pojačao. Zamislite, na primjer, muku i nevolju pokazanu u ovim činjenicama: Amerika sada ima najdužu radnu godinu od ijedne druge industrijalizovane zemlje na svijetu. Prosječna američka porodica sada svake godine radi šest sedmica više nego što je radila 1989. (i 15 sedmica više nego što je radila 1979.). [2] Šta je preostalo od života poslije 50 ili 55 sati radne sedmice i 25 do 30 sati neplaćenog rada kod kuće? Ljudi rade kao mašine do iznemoglosti—sve dok njihova srca ne stanu ili im umovi ne škljocnu. I za sve ovo žrtvovanje, oni imaju sve manje i manje, dok životni standard opada i dok se jaz između klasa se sve više širi kao provalija. Skoro da se i ne mora napomenuti da je većina ljudi osuđena na umno dosadne i zatupljujuće (i na kraju duševno uništavajuće) poslove, ali uprkos tome oni se boje da ih ne izgube. Dok porodični život, koji je nekada bio, bar do neke granice, raj izvan bijede vanjskog svijeta, je sada i sam izvor jada i patnje koja često emotivno razara.

Mnogim ljudima je sve teže mirno podnositi njihov jad i očaj. Ali šta tu mogu da urade? Kome se mogu obratiti? Tradicionalni putevi ispoljavanja društvenog nezadovoljstva—Demokratska Partija, sindikati, protestni pokreti—su svi ćorsokaci, i tako se o njima uopšteno misli. Uostalom, u svijetu za koji izgleda kao da samo bulji u vas sa praznim osmijehom, teško je čak i vidjeti kakvu vezu vaš očaj ima sa stvarnošću. I tu je onda ogromni pritisak da se potčinite, a to se osjeća u svakom kutku američkog života, tako da nisu samo oni sa dijagnoziranim duševnim bolestima koji su "žigosani sramom", već vrlo često bilo ko ko se "ponaša čudno" ili jednostavno nije "prihvaćen u društvu." Pod ovim uslovima, nije nikakvo čudo da milioni ljudi tome podlegnu, i nose se u koštac sa nepodnošljivom stvarnosti koju je Freud nazvao "bijeg u bolest." Milioni drugih su isto tako nesretni, ali pošto oni i dalje funkcionišu, njihovo stanje prolazi kao "normalno." I na kraju, tu su oni koji, umjesto da drže u sebi svoju muku, iskaljuju eksplozivan bijes, najčešće po svojim voljenima ali sve više u grčevitim napadima gnjeva u pokoljima po bilo kome, koje medija uporno karakteriše kao "besmisleno nasilje."

Ljudi i stvari

Dakle, mi se suočavamo sa potpunom protivriječnosti—tako mnogo nezadovoljstva u zemlji koja je bila zasnovana na principu "potjere za srećom." Istina, ovaj princip je varljiv jer, ono što obećava nije sreća, nego samo prilika da je lovite, i to što ljudi dobiju je beskrajna potjera i jako malo zadovoljstva. Uprkos tome, identifikovanje američkog društva sa srećom i zadovoljstvom je odigralo ogromnu ulogu u političkim i ideološkim borbama 20. stoljeća: u suprotnosti sa tmurnom represijom sovjetskog društva, Amerika se činila kao "slobodna" zemlja gdje pojedinci mogu živjeti kako god žele. I sa poslije-ratnim privrednim usponom i porasti potrošnje, sreća je bila svugdje za prodaju. Nikada nisu zadovoljstva tržišta bila tako hipnotična—sjaj robnih kuća, zavodljivost reklama, magični oreol koji kao da obavija svaki novi proizvod; kompanije poput Nike ne prodaju više samo robu, one prodaju utjelovljenje snova. Ali uprkos svemu ovome pretjeranom publicitetu i blještavom sjaju, osnovna poruka je stara kao i kapitalizam: posjedovanje imanja i stvari je ono što vas čini sretnim. Ovdje imamo "razboritost" tržišta u svoj svojoj prostoti: sa svime (i svakime) se postupa u smislu kupovine i prodaje, svi ljudski odnosi su svedeni na ono što je Marx jednom nazvao "neksus gotovine." Ova ideja je toliko svakidašnja pod kapitalizmom da rijetko zapazimo kako je odvratna i izopačena, jer to što ona ustvari znači je da sreća i zadovoljstvo proističu ne iz ljudi nego iz stvari. Drugim riječima, ovo je vrsta sreće koja je neljudska, dehumanizovana.

Pitanje je—je li to još uvijek sreća? Očigledno, velika većina vjeruje da jeste: potrošačka kultura je nevjerovatno popularna. Ali epidemija duševnih bolesti pokazuje da postoji strašan jaz između onoga što narod misli da osjeća, i onoga što on ustvari osjeća. Napadnuti neprestanom propagandnom mašinom reklamiranja, ljudi sebe mogu da ubijede za neko vrijeme da su sretni. Ali na kraju, zadovoljstvo treba da ima neke veze sa zadovoljenjem stvarnih potreba i želja, ili inače ostaje samo iluzija, tj., vrsta euforije koja nije toliko drukčija od one koju možete izvući iz boce ili crkve. Dehumanizovana sreća je protivriječnost izraza: istinska sreća može doći samo od ljudi, a ne stvari. Ovim ne namjeravamo da poreknemo da je za sreću potrebna izvjestna materijalna udobnost: niko ne može biti sretan ako, recimo, gladuje ili je bez smještaja. Ali stvari mogu pružiti samo preduslove za sreću, one nisu zamjena za nju. Pun stomak i krov nad glavom nije sreća nego opstanak, a ako je to sve što se ima od života, onda je život bijedan.

U kapitalizmu, oblici sreće se stalno smatraju njenim sadržajem. Hrana je dobar primjer: pažnja koja se ovih dana rasipa na kuvanje i izlaske u restorane je nevjerovatna, a opet, vrlo malo toga ima ikakve veze sa zadovoljstvom jedenja. To najviše ima veze sa društvenim ugledom koji se može dobiti iz gajenja prefinjenog ukusa za hranu i vino—ili da se izrazimo nedelikatnije, snobovskom pojavom ili imidžom. Umjesto proslave hrane, dobijamo fetišizovanje hrane. Da je sreća ovdje glavna briga, onda bi brzo postalo očigledno da tu postoje dva uslova koja čine dobro jelo—dobra hrana i dobro društvo. Ali nikakva pažnja se ne pridaje drugom od ovih uslova jer je kapitalističko društvo organski nesposobno da tu nešto i poduzme. Uobraženost i nadutnost su zakon u luksuznim restoranima, koji skoro uvijek ostave loš ukus u vašim ustima bez obzira kako je ukusna hrana; u međuvremenu, u lancu restorana za brzu i gotovu hranu [na primjer, McDonalds—prim. prev.], preko puta linije socijalne podjele, ljudi mehanički jedu neprirodnu, masovno proizvedenu hranu u neveseloj okolini gdje je jedini znak sreće plastični osmjeh lutke Ronald-a McDonald-a.

Zašto je zadovoljstvo dobrog društva tako rijetko iskustvo? Zato što su prijateljstvo, drugarstvo i zajednica marginalizovani u kapitalizmu: do mjere u kojoj to postoji, to se odvija uprkos društvu, a ne zbog njega. U sistemu koji prepoznaje pojedince samo kao kupce i prodavače, koja tu zajednička osnova može biti između njih? Ljudi žive u "zajednicama" ali bez ikakvih zajedničkih veza ili zajedničkih interesa među njima, i ova praznina se izražava u "srcu" ovih zajednica, od kojih je tipična robna kuća, mjesto gdje se ništa združeno ne dešava. Svaka osoba je svedena na samo-zatvoreno, atomizovano postojanje. Svaki dan idete na posao u prepunom autobusu ili podzemnom vozu i nikada ne govorite niskime niti ih gledate u oči. Godinama živite u ulici ili stanu a da ne progovorite ni jednu riječ sa vašim susjedom. Idete u kino ili koncert sa drugim ljudima, i kada je to završeno svako odlazi bez ikakve diskusije ili međuljudske interakcije. Milioni ljudi idu danima, čak povremeno i sedmicama, bez ikakvog kontakta sa drugim ljudima, noćima sami sjede u kući, i bulje u televiziju. (Ovo je posebno istinito kod starijih osoba za čije samoubilačke misli izvještaj generalnog hiruga tvrdi da su "prirodna olika starijih osoba.") Sve ovo je tako ukorijenjeni dio našeg života da mi rijetko o tome i pomislimo.

Seksualna patnja

Usamljeno atomizovano postojanje je nešto neljudsko: biti odstranjen od drugih ljudi je isto kao i biti odstranjen od svog sopstvenog ljudstva. Ova vrsta individualizma nije sloboda nego zatvor u kojem je pojedinac uvučen u samoga sebe. I cijena koja se za to plaća, rane koje to zadaje, se najbolnije osjećaju u intimnim odnosima između osoba. Ako sreća proizilazi iz stvari, ako se svaki međuljudski odnos cijeni po njegovoj novčanoj vrijednosti, onda šta postaje od ljubavi? Onda i ona postaje stvar koju treba prisvojiti. Kao sa hranom, isto tako i sa ljubavi: oblici sreće i zadovoljstva su odvojeni od njihovog ljudskog sadržaja i potom postaju predmet fetiša. U slučaju ljubavi, seks postaje fetiš kada se odvoji od nježnosti. Spolja mi živimo u seksualnom izobilju: svuda su (reklame, TV, filmovi, internet, časopisi) slike tijela—mladih, izazovnih ženskih—koja nam se guraju u lica. Tu nema slike koja je previše detaljna da nam se proturi, i što je ponašanje više tabu, ono je modernije. Još od 1960., počele su velike promjene u stavovima, potpuni zaokret od puritanizma prema sve "oslobođenijoj" seksualnosti. A koje bi to moglo biti jasnije i opipljivije ispoljavanje sreće američkog sna nego ovaj laki pristup dražima ljudskog tijela?

Ali ova promjena je površnija nego što izgleda: u njenoj pozadini, još uvijek preovladava ista seksualna patnja, kao i u ranijim puritanskim vremenima. To postaje očevidno iz analize objavljene prije godinu dana u žurnalu Američkog Medicinskog Udruženja koji je izjavio da 43 posto žena i 31 posto muškaraca u Americi pati od seksualnog nefunkcionisanja.[3] Opet smo suočeni sa zapanjujućim brojkama, uznemirujuće kao i one o duševnim bolestima. Pored sve očevidne slobode i otvorenosti o seksualnosti, pola žena i trećina muškaraca uopšte nisu seksualno aktivni. Ponešto od toga je zbog psiholoških problema, ali glavni faktor je emotivna bol, i glavni uzrok toga, analiza je pokazala, je stres zbog pogoršane ekonomske situacije i seksualna trauma, tj., silovanje ili zlostavljanje u djetinstvu. Ili, da se drugačije izrazimo, uzrok ove boli je nasilje—i ekonomsko i seksualno—što ostavlja žrtve tako izmrcvarene da ostanu seksualno ukočeni i nijemi. Uopšte, ova studija pokazuje "jaku vezu između seksualnog nefunkcionisanja i oslabljenog kvaliteta života," što je jedna važna poenta, zato što naglašava, suprotno cijelom fetišizmu, da seks ne postoji u vakuumu: on ili cvjeta kao dio zadovoljavajućeg života, ili je unakažen (ili potpuno suzbijen) kao dio jednog "oštećenog" života. A ovo još i dalje nagovještava da su ove brojke, koje su tako loše u ovoj studiji, vjerovatno u stvarnosti još gore, jer ima još mnogo ljudi koji su, iako ne seksualno nefunkcionalni u medicinskom smislu, još uvijek duboko nezadovoljni većim dijelom svog života uključujući svoju seksualnost.

Seks bez nježnosti je neljudski—i nepotpun—kao i seksualna represija. Jedan znak ove dehumanizacije je u svakodnevnom govoru, u upotrebi izraza kao "hormoni" umjesto želje, "hemijski" umjesto zaljubljivanja. Ljudski odnosi su svedeni na biološki mehanizam, i to što se gubi, pored svega, je elemenat protesta u ljubavi, insistiranje na prvenstvenoj važnosti osjećanja nad svim društvenim i porodičnim pritiscima da se potčini i ustvari prilagodi životu bez ljubavi. Popustiti tome znači početak popuštanja u mnogim drugim stvarima. U ovom biohemijskom pejsažu, seksualni odnosi izgledaju kao slučajni susreti molekula: dvije osobe se sudare, odu u krevet zbog neke vrste "hemije," i onda se "rastave" kada "nestane" ove hemijske [reakcije—prim. prev.] odlazeći u drugim pravcima dok se ne sudare s nekim drugim. Ljudi mogu na ovaj način proći kroz desetine ljubavnih veza, slijepi za svoja sopstvena osjećanja i nesvjesni osjećanja svojih ljubavnika. Ništa se ne mijenja u ovim vezama—i ništa se ne mijenja od jedne do druge veze—zato što se ništa nije otkrilo ni pokazalo.

Kritičar umjetnosti John Berger je jednom prilikom napravio korisnu razliku između nakedness and nudity golotinje i razgolićenosti: on je prvu grupu vidio kao same sebe "bez maske," dok se druga nalazila na "izložbi," koju "drugi vide kao gole a da ih ne prepoznaju kao same sebe." [4] U parenjima na osnovi "hemije", suprotno romantičnoj ljubavi, ljudi nikada nisu goli, samo razgolićeni: oni se nikada ne otvore emotivno i prema tome nikada ne mogu srušiti zidove koji ih razdvajaju od drugoga "tijela" u krevetu. I sam seks je često samo "[polni—prim. prev.] snošaj" u tehničkom smislu jer tu ne postoji ikakvo stvarno miješanje zadovoljstva, samo praksa u zajedničkoj masturbaciji. (Freud je jednom opisao svaki sekualni akt "kao proces u kojem su uključene četiri osobe," [5] čime je mislio reći, pored ostalih stvari, da je to fantazija koju svaka osoba donese u krevet zajedno sa njenim ili njegovim ljubavnim partnerom. U seksu bez nježnosti, nikada ne izbjegnete tu fantaziju zato što nikada nemate bilo kakvog emotivnog kontakta sa drugom osobom: vodite ljubav, ne sa njima, nego sa jednom slikom u vašoj glavi. Zaključani ste u samom sebi, kao što je i vaš partner, i zato pomaže ako ne morate gledati u njeno ili njegovo lice, što je donekle razlog za sve veću popularnost oralnog seksa.)

Nije iznenađujuće da ljudi izađu iz takvih "ljubavnih veza" još usamljeniji—i još nezadovoljniji—nego što su prije bili. Također nije iznenađujuće da su žene više povrijeđene zbog nedostatka nježnosti nego muškarci: jedan od zaključaka ankete JAMA je bio da je seksualno nefunkcionisanje posebno uobičajeno kod mladih žena. Ovo nema nikakvog smisla sa stanovišta "hormona" i "hemije," koja pretpostavlja da bi žene u svojim najboljim godinama života isto tako bile na vrhuncu svoje seksualne aktivnosti. Ali baš ta aktivnost je ustvari jedan od ključnih uzroka seksualnog nefunkcionisanja, prema ovoj studiji: "Pošto je vjerovatnije za mlade žene da su neudate, njihove seksualne aktivnosti obuhvataju višu stopu mijenjanja partnera kao i povremenih neaktivnosti. Ova nestabilnost, zajedno sa neiskustvom, proizvodi seksualne susrete koji uzrokuju stres, stvarajući osnove za seksualnu bol i zabrinutost." Stvari se vidljivo poboljšavaju kako žene postaju starije, uglavnom zbog toga što one obično ulaze u dugoročne stabilne veze, gdje ima više prilika za određenu mjeru nježnosti.

Muškarci, ili makar mladi muškarci, izgleda da nemaju taj isti problem nedostatka nježnosti u seksualnim vezama. To nije zbog toga što "su muškarci sa Marsa a žene sa Venere" (kao što nam sadašnja pop psihologija predstavlja), nego zato što su oni drugačije odgajani od djetinjstva, i odnose se sa svojim roditeljima na drugačije načine. U ovu oblast je prvi kročio Freud, i suviše bi nas daleko odvelo da ga slijedimo tim putem. Ali neljudska hladnoća savremene seksualnosti i dalje ostavlja svoj trag na muškarcima, ako ne u količini njihove seksualne aktivnosti, onda sigurno u kvalitetu. To se naročito vidi u ogromnom porastu pornografije. The Sunday Times of London je prije 18 mjeseci objavio članak pod naslovom "SAD je zagrižena u porno" koji izjavljuje da je u toku Clinton-ove ere "zabava za odrasle prerasla u biznis vrijedan 10 milijardi dolara godišnje. Same video kasete tvrdog porna donose skoro 4,2 milijarde dolara prihoda, što je veliki porast od samo 10 miliona od prije 25 godina. Amerikanci potroše više na tvrdokornu ponografiju, telefonski seks i striperske klubove nego na bioskope. Porno video kasete čine četvrtinu svih iznajmljenih ili prodatih kaseta u Americi, dok striperski klubovi zarađuju više novaca nego sve ostale žive predstave u zemlji, uključujući skupa rok koncerte i pozorišta na Broadway-u." [6]

Opet, teško bi bilo da se ne zaprepastite kada ovo čitate. (To da možemo biti tako često šokirani je samo od sebe šokantno: pokazuje se da masovna medija odstranjuje skoro sve što ima veze sa životima većine ljudi, pogotovo njihove nevolje i jade.) Sliku koju ona opisuje je o jednom duboko bolesnom društvu, ali priroda ove bolesti u pitanju treba da nam je jasna. Neizbježno, desničarski moralisti (i feministi protiv pornografije) koriste ovakve činjenice da podupru svoje argumente i razloge za povratak na puritansku represiju. Ali to nije seks kao takav, već neljudski, dehumanizovani seks, i to je bolest koja se ovdje odvija. U Viktorijanskom Londonu, svjetskoj prijestolnici licemjerstva i izvještačenosti, ulice su vrvile od hiljada prostitutki: neljudska moralnost i neljudski seks su nadopunjavali jedan drugoga. Danas, i pored svih promjena u seksualnim stavovima i društvenom životu, stvari nisu toliko drugačije: pornografija je podla strana preovladavajuće seksualnosti bez ljubavi. Šta je privlačnost pornografije? To je seks pravljen po narudžbi: haljine su svučene, lijepo tijelo (ili, što je uobičajeno, uljepšano) tijelo tamo leži, spremno, voljno, dostupno. Nije potrebno da išta uradite, sigurno vam nije potrebno da je upoznate ili čak da je zavedete, zato što ona već dolazi zavedena, kao što i jeste. I to je naravno čitav smisao toga: pornografija bježi od stvarne seksualnosti prema pasivnom vojerizmu, i to ima više veze sa strahom nego sa seksualnom željom. (To je isto i bježanje nazad—povlačenje—u mladalačke stavove prema seksualnosti, kojima je suština da je seksualno zadovoljenje ako imate što više orgazama što je češće moguće. Ovo povlačenje je očevidno, kao što je nedavno jedan psihoanalist pronicljivo zapazio, u samom imenu tog najperfektnijeg oličenja seks časopisa Playboy, "koje se sastoji, kao što i jeste, od "play [igre—prim. prev.]" i "boy [dječaka—prim. prev.]" u suprotnosti sa Erosom i čovjekom.") [7]

Pornografija je u suštini samo još jedna vrsta seksualne "nefunkcionalnosti", još jedna vrsta seksualne patnje. Ljubav nije stvar i ona se nigdje ne može kupiti—ne u prodavnici porna ili u striperskom klubu ili čak i u uredu za potpise vjenčanja. Ljubav se može izmijeniti samo za ljubav, kao što je Marx jednom zabilježio, i da bi bili voljeni vi sami treba da ste dopadljivi, tj., da ste u stanju da potaknete ljubav u nekom drugom. [8] Ovo bi bilo uzeto kao zdravo za gotovo u istinski ljudskom društvu, ali to što preovladava u kapitalizmu su neljudski odnosi u kojima ljudi postupaju prema drugim ljudima kao sa stvarima, i tako se veza između voljenja i primanja ljubavi raspada. Seks postaje roba za prodaju, a pornografija na neki način, čak i više od prostitucije, sadrži otuđenje koje je nasljedno u toj razmijeni, jer to što se prodaje nije tijelo već samo jedna zamisao, slika ili glas, što predstavlja seks sveden na apstraktnu "vrijednost." Koje su samo mjerilo jada i očaja te milijarde potrošene na pornografiju! Pomislite samo kako je prazna ova iluzija i kako "mušterija" treba teško da radi da bi je napravio uvjerljivom, da "to kupi za dovoljno dugo vremena da bi dobio nazad onu vrijednost koju je i "potrošio"—nekoliko sekundi pražnjenja. To nije sreća nego jedan bijedni falsifikat.

Mi živimo u sumraku američkog sna. Epidemija duševnih bolesti, i širenje seksualne patnje—obe stvari pokazuju da pukotina između sretne spoljašnjosti društva i jada i očaja ispod njega postaje prevelika za održavanje. Milioni ljudi gube svaku nadu da će život ikada postati bolji. Ali iščezavanje lažnih snova isto tako može da označi početak oživljavanja nade. Društvo treba da nađe novi put za naprijed tako da masa ljudstva ne ostane osuđena na bijedu i patnju, i želja za srećom treba da nađe jedan novi san, koji nije optička varka. Sreća može postati stvarnost samo ako se obnovi njena ljudska sadržina, a to znači da sreća pojedinca nije odvojena od sreće svih ostalih. Ovo je san koji samo socijalizam može ostvariti. Osvanjivanjem 21. stoljeća, sreća još jednom postaje revolucionarna čežnja.

Notes:
1. Henry David Thoreau, Walden (1854) in Walden and Other Writings (New York: 1981), p. 111
2. Economic Policy Institute, The State of Working America 1998-99. This report is available on line at www.epinet.org
3. Edward O. Laumann, Anthony Paik, Raymond C. Rosen, "Sexual Dysfunction in the United States," Journal of the American Medical Association, Feb. 10, 1999, v. 281, pp. 537-544
4. John Berger, Ways of Seeing (London: 1972), p. 54
5. Sigmund Freud, The Origins of Psychoanalysis: Letters to Wilhelm Fliess (New York: 1977), p. 289
6. Toronto Star, Sept. 6, 1998 (reprinted from The Sunday Times, London)
7. Norman Doidge, "Hugh Hefner got it all wrong", Toronto National Post, Dec. 1, 1999
8. Karl Marx, Economic and Philosophic Manuscripts of 1844 (Moscow: 1977), p. 132