World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Duševne Bolesti I Američki San: 1. Dio

Komentar Frank-a Brenner-a
24. marta 2000

Ovo je prvi od dva dijela serije.

Izvještaj Generalnog Hirurga

Same brojke govore o morama. Prema jednom važnom izvještaju o duševnim bolestima koji je nedavno izdao generalni hirurg David Satcher, glavni zvaničnik za zdravstvo u SAD, svake godine jedan od pet Amerikanaca pati od nekog duševnog poremećaja koji se može dijagnozirati, dok polovina stanovništva ima takve poremećaje tokom svog života. [1] Polovina stanovništva! Zapanjujući broj, da se čovjeku zavrti glava: da li je izraz kao epidemija uopšte primjeran da okarakteriše situaciju ove veličine? Međutim, iako su ove brojke užasne, one nisu tako iznenađujuće, sigurno ne nekome ko je profesionalno uključen u ovu oblast, niti, kako pretpostavljam, velikom broju običnih ljudi. Ako su rasprave koje sam imao ili čuo po ovom pitanju nešto po čemu se možemo voditi, jedna uobičajena reakcija na ovu informaciju je: "Samo polovina?" Ne radi se samo o tome da izgleda da svako zna nekoga koje imao "duševne probleme" ili da, sa velikim brojem zatvaranja duševnih bolnica, duševno bolesni ljudi (i žalost i bijeda njihovog života) su postali sve vidljiviji na ulicama; također ovih dana preovladava širi osjećaj da ljudi više nemaju mnogo kontrole (ako ikakve) nad svojim životima, i da prema tome tu ima nešto "ludo" u vezi onoga što im se događa.

Ima mnogo više brojki u izvještaju, a najviše ih je o dokazima patnje:

* duševne bolesti, uključujući samoubistva, su uzrok broj 2 invalidnosti (definisane kao "godine života izgubljene preranoj smrti i godine života provedene sa invalidnosti određene surovosti i trajnosti"), što predstavlja manji broj od srčanih bolesti ali zato veći od kombinovanog broja SIDE i raka;

* petina sve djece pokazuju znakove i simptome duševnog poremećaja u bilo kojoj godini, iako samo pet posto od njih pate od "krajnje oštećenog funkcionisanja";

* kod odraslih, između 18 i 54 godine, 15 posto pati od poremećaja usljed zabrinutosti, strahovanja i zebnje, 7 posto ima poremećaje volje i raspoloženja i nešto više od 1 posto pati od šizofrenije;

* depresija je opšta kod ljudi od 65 i starijih—ovo je starosna grupa sa najvišim razmjerom samoubistava, iako ovaj izvještaj daje sumnjivu i nesigurnu utjehu da se "razmišljanje o samoubistvu ponekad smatra kao normalnim aspektom starosti."

Ovaj izvještaj, dug pet stotina stranica, (Duševno Zdravlje: Izvještaj Generalnog Hirurga) donosi ogroman broj podataka iz zaključaka nedavnih studija. Teško bi bilo zamisliti širi i opsežniji dokumenat: što se tiče duševnog zdravlja, on predstavlja visoko i savremeno dostignuće, na kraju 20. stoljeća. I kao što New York Times naglašava, on nosi dodatnu važnost jer "stavlja izrazito vladin pečat na ove zaključke"; nada onih angažovanih je da će, poput izvještaja generalnog hirurga o pušenju 1964, ovaj novi izvještaj postati potstrek za velike promjene javnog stava o duševnim bolestima. [2] Prema tome, osnovna linija izvještaja (da upotrijebimo sadašnji birokratski žargon) je "za akciju": iako je patnja zbog duševnih bolesti rasprostranjena, stručno mišljenje o izvještaju je da se većina ove patnje može izbjeći. Jedno od najvažnijih zaključaka ovog dokumenta je da skoro dvije trećine ljudi sa duševnim poremećajima ne traže liječenje, iako djelotvorno liječenje već postoji. Za ovo izvještaj naglašava nekoliko razloga: da jednostavno nisu svjesni da imaju poremećaj ili da se to može liječiti; strah de će ih prijatelji i familija odstraniti i osramotiti kao duševno bolesne; i—što je bez sumnje odlučujući činilac za mnoge ljude—činjenica da oni ne mogu priuštiti liječenje jer nemaju zdravstveno osiguranje, ili osiguranje koje imaju ne pokriva duševne bolesti.

Mijenjati stav prema duševnim bolestima i poboljšati pristup liječenju su, naravno, namjere vrijedne pohvale. To što nije za pohvalu je ono što izvještaj kaže (ili što ne kaže) kako da se to postigne. On insistira da njegovi prijedlozi neće koštati mnogo novca; slično, on garantuje HMO-ima [zdravstvenim organizacijama—prim. prev.] i zdravstvenim osiguravajućim firmama da će povećanje troškova za pokriće duševnih bolesti biti minimalno. To je glupost: ako veliki dio naroda kojima treba pomoć i koji je sada ne primaju, počnu zahtijevati liječenje, očigledno je da bi njihove potrebe mogle biti namirene jedino putem ogromnog proširenja usluga za duševne bolesti, a to znači veliko povećanje u novčanim fondovima. Zašto onda ovo poricanje očiglednog? Zato što bi se priznavanjem direktno sukobili sa ekonomskom agendom Clintonov-e administracije (koja, u slučaju da je neko promašio poentu, neka se zna da kada se izvještaj objavio "nije tražila veliko povećanje budžeta" da finansira bilo koju novu inicijativu za duševno zdravlje). I što se tiče industrije osiguranja, generalni hirurg nema moć da ih primora na promjenu pokrića dok Kongres, koji ima tu moć, teško da će nešto učiniti po pitanju jednog "luksuza" kao što je duševno zdravlje, kada neće čak ni prstom mrdnuti da obezbjedi osnovno zdravstveno osiguranje za više od 40 miliona svojih građana. Ne možete a da ne osjećate, sa ovakvim izvještajima, kao da je to déjà vu opet nanovo—dobronamjerna retorika, još nekoliko pripremljenih govora Clinton-ovaca o tome "kako osjećaju vašu patnju", i na kraju dana, ništa se nije promijenilo, muke i nevolje se i dalje nastavljaju.

Ali žalosno predvidljivo kao što i jeste, to nije najuznemiravajuća stvar u vezi izvještaja. Da makar znamo zašto je tako mnogo ljudi unesrećeno duševnim bolestima, to bi moglo napraviti veliku razliku u shvatanju ne samo šta je ta bolest, nego šta je potrebno uraditi da bi se ona savladala. Vi bi ste možda očekivali da bi u jednom tako iscrpnom dokumentu kao što je ovaj, kojem je glavni cilj da obrazuje mišljenje naroda i povisi svijest o ovom problemu, uzroci duševnih bolesti bili glavni fokus rasprave. Ali to uopšte nije slučaj; umjesto toga, nama se govori: "Tačni uzroci većine duševnih poremećaja su nepoznati." Na neki način, ova izjava je strašnija od statistika duševnih bolesti. Kako se ovi poremećaji mogu efikasno liječiti, a da i ne pomenemo kako ih spriječiti, ako kao prvo ne znamo šta je dovelo do njih? I šta je uzrok ovom neznanju na kraju stoljeća koje je doživjelo inzvanredan napredak u medicini u njenoj svakoj drugoj grani, i kada ova bolest u pitanju nije neko misteriozno novo izbijanje, već jedna bol i nesreća koja je tu već dugo vremena?

Slika iz pakla

To što je izvještaj imao da kaže u odgovoru na ova pitanja ne daje mnogo utjehe. Prvo, on tvrdi da, dok su tačni uzroci možda nepoznati, "široke sile koje daju oblik [duševnim poremećajima] su poznate: to su biološki, psihološki, i društveno/kulturni faktori." Ali to je tako opširno da nam to vrlo malo kaže. Koji to činioci jednog ličnog života nisu pokriveni "biološkim, psihološkim ili društveno/kulturnim faktorima"? Isto tako bi mogli kazati da, "govoreći opširno", treba samo da ste živi da bi bili duševno bolesni. To što mi treba da znamo je koji je faktor odlučujući; inače ćemo još lutati u mraku. I izgleda da smo baš tu dospjeli kada dođe do kritičnog pitanja spriječavanja: generalni hirug priznaje da je "napredak u usavršavanju prevencije jako spor" jer, naravno, kako možete biti efikasni u spriječavanju bolesti ako ne znate koji su njeni uzroci?

Također se treba upitati o liječenju, čak iako izvještaj i dalje insistira da se većina poremećaja mogu uspješno liječiti. Imajući u obzir da su uzroci nepoznati, duševni poremećaji se definišu putem "znakova, simptoma, i funkcionalnih oštećenja," i to je ono što se liječi. U medicini, ako sve što ste u stanju napraviti je liječiti simptome, a ne bolest, to je priznanje neuspjeha, a ne znak uspijeha. Čak šta više, ako liječite samo simptome, kako onda možete biti sigurni da to liječenje ustvari ne pogoršava stanje bolesnika? U tom pogledu, rasprostranjena upotreba krajnje jakih droga u psihijatrijskom liječenju duboko zabrinjava: izgleda da se mnogo manje brine o tome da se bolesnik izliječi, nego se on drogira i time umiruje do te mjere da prestaje da bude "problem." Izvještaj priznaje da finansijska razmatranja ovdje igraju ulogu, i tu nije teško zaključiti da su droge mnogo efektivnije od psihoterapije po pitanju troškova, jer psihoterapija uzima mnogo vremena i zato košta mnogo novaca. Droga je jedan jevtin način da se upravlja i zavodi red nad razuzdanim narodom—do jedne užasne mjere, što je izgleda smisao ove vrste "liječenja". (To ne znači da su sve droge uvijek loše: kao zadnja mjera, one opravdavaju svoju ulogu, ali to što je strašno je stepen do koje su one postale prva mjera.)

Kao da to nije bilo dovoljno razloga za uznemirenost, izgleda da se electroconvulsive therapy elektrokonvulzivna terapija (ECT)—bolje poznata kao šok tretman—ponovo vraća. Premda su užasne priče iz prošlosti koje su povezane sa ovom vrstom liječenja već dobro poznate, izvještaj nas uvjerava da su se stvari promijenile i da je ECT sada bezopasan i djelotvoran. Ali to nije kako pacijenti, koji su bili podvrgnuti ovom liječenu, gledaju na to. Grupa nazvana Komitet za Istinu u Psihijatriji, koju sačinjavaju bivši ECT pacijenti, je sa izrazom ljutnje i bijesa reagovala na preporuke generalnog hiruga, rekavši da je izvještaj uglavnom ignorisao dokaze štetnih posljedica ovog liječenja, kao što su stalni gubitak memorije i oštećenje mozga. (Ova grupa je također navela da je 15 citata u izvještaju o ECT-ju poteklo od "ljudi za koje se zna da imaju finansijske veze sa kompanijama koje proizvode ECT mašine" i da tvrdnja generalnog hiruga da moderne ECT mašine koriste jednu trećinu struje manje od ranijih verzija, ustvari nije istinita.) [3]

Što dublje kopate, priča postaje sve mračnija. Koliko samo mračna, vidi se iz odgovora jedne advokatske grupe (the National Mental Health Consumers' Self-Help Clearinghouse) na izvještaj glavnog hiruga: Primjećujući da trećina svih beskućnika boluju od neke duševne bolesti, ova grupa kaže: "U međuvremenu, još uvijek ima previše ljudi utrpanih u državne institucije za duševne bolesti; sve se više upotrebljavaju varvarski postupci nazvani elektrokonvulzivna terapija; tu je previše pacijenata pogrešno dijagnoziranih koji su drogirani do besvijesti; postoji ogroman broj ljudi sa duševnim bolestima koji su natovareni društvu sa vrlo malo nadgledanja i njege." [4] Da završimo ovu sliku iz pakla, treba dodati da mnogi od onih koji su "natovareni" društvu završe u zatvoru—oko 200.000 zatvorenika, 10 posto ukupnog nacionalnog broja stanovnika u zatvoru, pate od duševnih bolesti. [5]

Um i mozak

Usred ovih grozota, pokušaj izvještaja da nam objasni zašto smo još tako neuki o uzrocima duševnih bolesti, pruža jedan zanimljiv međuprogram. Izgleda da trebamo kriviti René-a Descartes-a. Zločin francuskog filozofa iz 17. stoljeća je bio njegovo shvatanje i poimanje uma kao potpuno odvojenog od tijela. Ovo "odjeljivanje" uma od tijela je "najavilo razdvajanje između takozvanog 'duševnog' i 'fizičkog' zdravlja" koje je smutilo oblast duševnog zdravlja skoro čitavo ovo stoljeće. Čak i sram koji je povezan sa duševnim bolestima potiče dijelom "iz pogrešno upućenog rascjepa između uma i tijela kojeg je naprije predstavio Descartes." Ali bez brige: u posljednih nekoliko decenija, ovaj rascjep se napokon počeo savladavati zahvaljujući "nevjerovatnom napretku" kojeg je napravila "moderna integrativna neuronauka."

Neobično je naletiti na odjeljak u naučnom časopisu koji je povezan sa filozofijom, pogotovo u Americi, gdje su predrasude protiv teoretskog razmišljanja duboko ukorijenjene. Ipak, u ovom slučaju, rezultat nije baš sjajan. Ako su filozofske špekulacije od prije četiri stoljeća (iako od strane velikog i uticajnog mislioca) odgovorne za sadašnji ćorsokak čitave jedne grane nauke, onda to samo od sebe zahtjeva neko objašnjenje. Svaka nauka se morala boriti protiv nerazumnih, iracionalnih razmišljanja jedne ili druge vrste: Newton, na primjer, je proveo više vremena na alhemiji nego na sili teže. Čak je i Einstein ostavio otvorena vrata božanskom stvoritelju svemira (kao što to radi Stephen Hawking), ali ništa od toga nije pokorilo fiziku. Ideje ne postoje u vakuumu, i ako čitava jedna grana istrajno podržava pogrešne ideje za tako dugo vrijeme, onda to može biti samo zbog toga što ove ideje služe nekim drugim, nenaučnim, svrhama. Pored toga, kriviti Descarte-a je izbjegavanje [stvarnosti—prim.prev.]: stvarni problem koji stvara nevolje u polju duševnog zdravstva nije odjeljivanje uma od tijela, nego okrutno mehaničko gledište koje "svodi" um na biologiju. Daleko od toga da rješava i razotkriva pogrešnu prirodu tog gledišta, izvještaj oduševljeno odobrava ono što sačinjava njegovu obnovljenu verziju.

To je "moderna integraciona neuronauka" koju ovaj izvještaj reklamira kao veliki skok prema napretku.

Njeno osnovno gledište je vidljivo u njenom imenu: centrira se na mozak i prema tome duševne bolesti treba razumjeti uglavnom u biološkim terminima, kao bolesti mozga. Prema pisanju izvještaja, "Mozak posreduje umnim funkcijama, koje su poremećene u duševnim bolestima. U procesu preobražaja ljudskog iskustva u tjelesne događaje, u mozgu se odvijaju promjene u ćelijskoj građi i funkciji." Shvatite ove promjene i imaćete ključ za razumijevanje i liječenje duševnih bolesti. Kao opšti pristup, ništa nije novo u vezi toga: "ludilo je bolest mozga" je već bio osnovni princip psihologije 19. stoljeća, i opširnije, liječenje duševnih poremećaja kao psiholoških bolesti je bilo tradicionalno gledište psihijatrijske profesije od njenog postanka; odista, vjera u ovaj stav je do te mjere temeljna i osnovna, da je kao sveto slovo zapisana u uslov (makar u Sjevernoj Americi) da psihijatri moraju imati medicinske diplome.

Ali postoji jedan veliki problem sa ovim pristupom: za većinu duševnih bolesti, nemoguće je naći psihološki uzrok. Kao što izvještaj priznaje, "nema određene povrede, laboratorijskog testa, ili nepravilnosti moždanih tkiva koja mogu utvrditi [duševnu] bolest." Znači, izgleda da većina ljudi sa duševnim bolestima imaju normalne mozgove. I, treba dodati, ljudi čiji mozgovi nisu normalni pate od živčanih poremećaja, a ne duševnih bolesti. I opet, to nije nikakva novost: problemi u vezi tretiranja duševnih bolesti kao bolesti mozga su već bili očevidni početkom 20. stoljeća, što je dovelo do radikalno drukčijeg pristupa psihologiji, a tu se istakla Freud-ijanska psihoanaliza. Stoljeće je isteklo, jedno u kojem su se razvile i usavršile sve vrste tehnoloških čudesa koja nam dozvoljavaju da ispitamo mozak kao nikada prije da bi razumijeli njegovo funkcionisanje sve do nivoa ćelija (iako je očito da je naše poznavanje mozga daleko od iscrpnog). I ipak, koliko god da su ova otkrića bila važna za neourologiju, ona ustvari nisu napravila nikakvu razliku u liječenju duševnih bolesti.

Zašto? Zato što um i mozak nisu ista stvar. Naravno da ne možete imati um bez mozga, ali to ne znači da se jedno može svesti na drugo: isto je tako pogrešno ignorisati njihove razlike da bi se utvrdilo da nemaju nikakvih međusobnih odnosa. Iako mozak daje umu psihološki potencijal, ostvarenje tog potencijala se može desiti samo putem osobne, međuljudske interakcije sa drugim ljudskim bićima, tj., putem društva. (To je razlog zašto djeca koja su zatvorena duže vremena i lišena takve interakcije neizbježno pate od ozbiljnih duševnih oštećenja.) Svesti um na [djelovanje—prim. prev.] mozga znači izbrisati temeljnu ulogu društva u duševnom razvoju. I, ako se grana duševnog zdravstva nastavi pridržavati ovog pogrešnog redukcionizma [naklonost da se vrlo složene pojave razjasne, navodno na iscrpan način, jednostavno putem analize i opisa njihovih dijelova i sastojaka—prim. prev.] uprkos njegovom dugoročnom neuspjehu da proizvede rezultate, to onda mora značiti da tu postoji jedan moćan otpor prema ispitivanju i istraživanju ovog društvenog faktora.

Jedna slijepa ideološka tačka

Izvještaj tvrdi da nova neurološka nauka ustvari nije redukcionistička. Tu se stalno osvrće na "društveno-kulturne," "okolinske" ili faktore "iskustva", i izvještaj naglašava "integrativne" osobine nove nauke. Ali to što govori dosta o ovim osvrtanjima i napomenama su njihove neodređenosti—izraz "okolinski" faktori može ustvari da znači bilo šta—ali, kada je u pitanju neurološka strana nauke, riječi su mnogo stvarnije i konkretnije. Oslovljavajući rezultat direktno, izvještaj izlaže: "Proučavanje mozga u početku zahtjeva smanjivanje i svođenje problema na sitne dijelove, što bi dozvolilo istraživačima da nešto nauče, ali na kraju, program rada neurološke nauke nije redukcionistički; cilj je da se razumije ponašanje, a ne da se oko njega stavljaju zavjese i pružaju prosta objašnjenja." Ovo je u najboljem slučaju beznačajno priznanje problema (jer srž problema je kako preći iz "sitnih dijelova" nauke o mozgu do nekog značajnog razumijevanja ljudskog ponašanja), ali i ovo je uglavnom potkopano u idućem pasusu: "Konačno, međutim, cilj nije samo ljudsko samo-razumijevanje. Napokon, u tačnom poznavanju onoga što je nepravilno i onoga što ide loše u pojedinim tjelesnim strujama, i u kojim sinapsama i sa kakvim hemijskim signalima, nada je da se usavrši liječenje sa većom efikasnosti i umanjivanjem loših posljedica liječenja." Dakle, ljudsko samo-razumijevanje je sve u svemu dobro (eto vam ga sada, Sokrates i Aristotel!), ali to što je nama stvarno potrebno je da dođemo do ovih tjelesnih struja, sinapsi, i hemijskih signala.

(U stvarnosti, redukcionizam je mnogo užasniji i sramniji. Nedavno, kanadski istraživački tim je dospio na naslovne stranice tvrdnjama da su otkrili genetičku vezu sa samoubistvom. Štampa je pozdravila ovu tvrdnju kao "potvrdu 2.000-godina starog vjerovanja da je samouništavanje nasljedno u porodicama" i odmah je uzdigla špekulaciju o "testiranju za samoubistva" koji bi kod ljudi snimao i otkrio izvjesne genetske oznake. [6] Ispalo je da je studija, u kojoj je učestovalo samo 120 pacijenata, ustvari otkrila "sitne dijelove veličine bita" informacije koja navodno povezuje genetsku mutaciju sa nižom impulsnom kontrolom u mozgu; tu dodajte činjenicu da su samoubistva najčešće nagla, impulsivna i presto—i eto nam gena za samoubistvo! Cijelo pitanje o tome zašto ljudi moraju imati samoubilačke impulse i nagone se odmah potpuno zaklanja i zamračuje, dok se najnaprednije medicinske tehnike koriste da bi potvrdile starinske predrasude u vezi samoubistva i duševnih bolesti uopšte.)

Kao što stara poslovica kaže, niko nije slijep kao oni što neće da gledaju. Ako mozak nije odgovoran za duševnu bolest, onda to mora biti društvo. Duševne bolesti su društvene bolesti. I ovo je potvrđeno brojnim njihovim osobinama, koje su neobjašnjive sa stanovišta redukcionizma:

* Nema "svijetle linije koja odvajaja [duševno] zdravlje od bolesti;" nego su oboje dio "neprekidnosti." Upravo bi suprotno bilo istina da je duševna bolest ustvari bolest mozga. Društveni karakter ovih izraza je vidljiv u njihovim definicijama: "duševno zdravlje je stanje uspješnog vršenja umne funkcije, što rezultira u produktivnim djelatnostima, zadovoljavajućim odnosima sa drugim ljudima, i sposobnosti prilagođavanja promjenama i borbi protiv nevolja." Duševna bolest, s jedne strane, je "okarakterisana izmjenama u razmišljanju, raspoloženju ili vladanju, što je povezano sa nevoljama, mukama, boli, tugom i/ili oštećenim funkcionisanjem u ovom društvu, i vi ste bolesni ako to niste u stanju.

* Izvještaj priznaje da je "ono što znači biti duševno zdrav predmet mnogih različitih tumačenja koja su ukorijenjena u rasuđivanju onoga što je vrijedno ili ne, a to može biti promjenjivo u raznim kulturama." Virus ne zna za granice. Ako su duševno zdravlje i bolesti ukorijenjeni u vrijednosti kultura, onda to samo potvrđuje njihov društveni karakter. Isto važi i za veliki uticaj koji socijalno-ekonomski položaj, pol i rasa imaju na duševne poremećaje.

* Izvještaj zapažava da "relativno mali broj duševnih bolesti imaju jednu stalnu, neprekidnu osobinu ... tačnije, zbog razloga koji se još ne mogu razumjeti, simptomi povezani sa duševnom bolesti imaju sklonost ka pojačavanju i smanjivanju." Kada se uvidi da su to društvene bolesti, ovo pojačavanje i smanjivanje nije baš takva zagonetka: to nosi jasne uzajamne veze (iako jako komplikovane) sa pojačavanjem i smanjivanjem društvenih pritisaka koji su uzrokovali početni slom i poremećaj individualne sposobnosti za funkcionisanje.

Jedna druga stvar koja sada postaje očigledna je, zašto postoji takvo protivljenje u oblasti duševnog zdravstva prema razumijevanju duševne bolesti na ovaj način. Da li iko može zamisliti generalnog hiruga Sjedinjenih Američkih Država koji objavljuje jedan važan izvještaj, da izjavi da je epidemija duševnih bolesti u Americi nastala zbog ... američkog društva? Ovo je nezamislivo jer bi društvene i političke posljedice takvog izvještaja bile eksplozivne. Ovdje je ideologija odlučujući činilac, a ne nauka. To ne znači da treba napadati i poricati pobude stručnjaka i naučnika koji su doprinjeli ovom izvještaju, ili čak, vjerovatno, i samog generalnog hirurga Satcher-a. To čime se mi ovdje suočavamo nije cinizam, već ideološka slijepa tačka: kako to može biti da je jedno najbolje, najbogatije, najnaprednije društvo na svijetu, na vrhuncu ljudske civilizacije, odgovorno za strašno pustošenje od strane duševnih bolesti? Ovo je ideološka slijepa tačka koja sputava duševno zdravlje (kao i ostale društvene nauke u kapitalističkom društvu). Ako jedan individualac ne može fukcionisati u ovom društvu, onda je sigurno problem unutar individualca, u njegovom mozgu ili u njegovim genima, itd. Ali što se događa kada broj takvih pojedinaca nastavlja da raste i raste, kada na kraju dostignemo tačku gdje pola naroda ne može, povremeno, da fukcioniše? Ko je onda ustvari bolestan—pojedinac ili društvo?

Priznavanje da su duševne bolesti društvene bolesti ne čini probleme duševnog zdravlja išta lakšima, ali ih čini jasnijima. Sada se može razumjeti zašto je prevencija bila neuspješna, jer je jedini način da se postignu efikasni rezultati putem temeljnih društvenih promjena; drugim riječima, ovo nije pitanje javnog zdravlja u bilo kojem uobičajenom smislu, nego jedna društvena i politička borba. Čak i ako uzmemo u obzir praktične mjere koje se sada mogu poduzeti (tj., unutar bolesnog društva), pitanje preventive nas neminovno vraća na politiku, jer je jasno da takve mjere treba usredsrediti na djetinjstvo, i to bi zahtjevalo veliko širenje dječijih vrtića i predškolskih programa kao i mjera za poboljšanje životnog standarda, računajući financijsku pomoć za siromašne roditelje i pristojan, priuštiv smještaj. Jedina stvar što se može očekivati od Demokrata i Republikanaca po ovim pitanjima je da će oni pogoršati stanje, napraviti ga mnogo gorim: Clinton-ova administracija je, samo rasturanjem socijalnog osiguranja, vjerovatno garantovala da će milioni više djece odrasti unesrećeni duševnim poremećajima.

Liječenje postavlja slična politička pitanja: dok epidemija raste, novac za terapiju, savjetovanje i podršku zajednice nestaje. Ali u dubljem smislu, priznavanje duševne bolesti kao društvene bolesti određuje ograničenost liječenja: dokle god živimo u bolesnom društvu, sve što to liječenje može postići je samo "prva pomoć", previjanje psiholoških rana tako da pacijent može nastaviti da funkcioniše u tom istom svijetu koji ih je, u prvom redu, i napravio bolesnima. Ovo nije da se potcijeni vrijednost liječenja (ili makar ona liječenja gdje su pacijentove potrebe—u suprotnosti sa troškom ili "utišavanjem [pacijenta—prim. prev.]"—glavna briga): duševna bolest je mučna i često razarajuća tuga i nesreća, i sve što je može ublažiti je vrijedno pažnje. Ali ublaživanje patnje nije ista stvar kao lijek i ozdravljenje, i izgubiti to iz vida je isto kao zamutiti i zamračiti osnovne društvene uslove koji su odgovorni za tu patnju. Prosta istina je da nema pojedinačnog lijeka za društvenu bolest.

Notes:
1. Mental Health: A Report of the Surgeon General, Dec. 16, 1999. The report is available on line at www.surgeongeneral.com
2. The New York Times, Dec. 13, 1999
3. Committee for Truth in Psychiatry, press release, Dec. 14, 1999
4. The statement is available on line at www.mhselfhelp.org/politact.html
5. The New York Times, Mar. 5, 1998
6. Toronto National Post, Jan. 28, 2000