World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Stotine hiljada protestuju u Washington-u protiv oružanog nasilja

Marš Milion Majki: Društvena I Politička Pitanja Koja Se Nisu Oslovila

Barry Grey
17. maja 2000.

Više stotina hiljada ljudi, većinom žena, su marširali u Washington-u na Dan Majki, u nedjelju 17. maja, a uz to je još na hiljade drugih održalo lokalne mitinge sa zahtjevom da se usvoji zakon o kontroli oružja.

Veliki odziv na takozvani Marš Milion Majki je odrazio široku javnu zabrinutost zbog rasprostranjenog oružanog nasilja u SAD. To je također bio izraz ljutnje i uznemirenosti zbog efektivnog prava veta, kojeg National Rifle Association Nacionalna Asocijacija Naoružanih (NRA) i njene savezničke snage na desnici, drže nad Kongresom, i koji su suprotstavljeni zakonskim ograničenjima na prodaju i posjedovanje oružja.

Hiljade onih koji su marširali i veći broj govornika na mitingu na National Mall Nacionalnom Trgu su rodbina ubijenih ili povrijeđenih u pucnjavama. Teško da prođe i sedmica dana bez nekog oružanog ludila negdje u SAD. Tokom posljednjih nekoliko godina se dogodilo na desetine incidenata višestrukih ubistava u školama, restoranima, radnim i drugim javnim mjestima. Većina tih ubistava su bili nasilnički činovi koje su izveli očajni i poremećeni pojedinci. Neka od tih ubistava su bila politički motivisana zlodjela koja su izvršile fašističke i rasističke ubice.

Pored ovih čuvenih incidenata, dešavaju se svakodnevne pucnjave kao posljedica gangsterskih ratovanja, kućnog nasilja i sitnog kriminala. I kao posljednje, ali ne i beznačajno, ponavljaju se incidenti policijskog pucanja na nenaoružanu omladinu i radnike, obično Crnce, Latince i imigrante.

Stradanje i patnja od oružanog nasilja je simptomatična za društvo razdoreno socijalnim antagonizmom i pritisnuto silovitim akutnim problemima koje zvanične institucije—vlada, političke partije, medija—ne oslovljavaju. U zemlji u kojoj svake godine pogine 32.000 ljudi od rana nanesenih vatrenim oružjem, i gdje se zna da postoji nekih 90 miliona pištolja, besmisleno je dokazivati da je bilo koji oblik ograničenja naoružanja isto kao i tiranija, kao što to radi lobi za oružje [lobi koji se bori za potpunu slobodu u vlasništvu oružja—prim. prev.].

Oni, uključujući neke javne i tobožnje ljevičarske organizacije, koji poistovjećuju neograničeno pravo na posjedovanje oružja sa demokratijom, i čak i proleterskom revolucijom, ne mogu objasniti zašto američki radnici, koji imaju napretek oružja, nisu nikada bili u stanju da na masovnoj razini poduzmu čak i prve korake u uspostavljanju svoje političke nezavisnosti od partija velikog biznisa, i zašto oni ispoljavaju manje političkog uticaja nego radnici u bilo kojoj drugoj industrijalizovanoj zemlji.

Neki oblik društvene kontrole nad privatno posjedovanim oružjem je, u principu, jedan razuman i potreban korak. Istovremeno postoje stvarni razlozi za zabrinutost oko toga kako će vlada upotrijebiti ogromne nove baze podataka ličnih informacija, izvedenih od registracije oružja i dozvola vlasnika oružja. Ovo su dva glavna zahtjeva organizatora Marša Milion Majki. Jedna od odredbi predloženog zakona o oružju bi dala nalog za uzimanje otisaka prstiju od kupaca oružja. Da to predstavlja značajno širenje i jačanje državne policijske vlasti nije samo zabluda i obmana od strane protivnika kontrole oružja. To predstavlja jednu stvarnu prijetnju.

Za ovu stranu spornog pitanja, jedva da je bilo pomena na maršu u nedjelju. Opšta politička perspektiva koju su zagovarali organizatori marša teško da je mogla biti površnija i konzervativnija. Svi napori su bili usmjereni ka lobiranju Kongresa da usvoji mjere za kontrolu oružja koje bi podržala Clinton-ova administracija.

Predsjednik Clinton i Prva Dama Hillary Clinton, koja je kandidat iz New York-a za SAD Senat, su oduševljeno prihvatili ovaj marš, a lideri marša su uzvratili istom mjerom. Oni su opisali Bijelu Kuću i Demokratsku Partiju kao prosvijetljene branitelje američke djece, i samo što nisu pretvorili ove skupove na Nacionalnom Trgu u miting kampanju za potpredsjednika Al Gore-a i kongresne Demokrate. Veći broj govornika su bili predstavnici Demokrata, kao Rep. Carolyn McCarthy iz New York-a, Rep. Bobby Rush iz Illinois-a, Rep. Patrick Kennedy iz Rhode Island-a i Maryland Lt. Gov. Kathleen Kennedy Townsend.

Bill i Hillary Clinton su održali zbor kod Bijele Kuće u nedjelju, kojem su prisustvovali organizatori marša. Donna Dess-Thomases, kojoj se pridaje zasluga za pokretanje kampanje za ovaj marš, se obično opisuje u mediji kao tipična domaćica i majka iz New Jersey-a. Međutim, ona posjeduje druge osobine koje čine takve karakterizacije krajnje neiskrenim.

Trenutno na odsustvu sa svog položaja publiciste u CBS-u, gdje radi za TV talk-show prezentatora David Letterman-a, ona ima dobre veze u mediji i public relations circles krugovima javnih odnosa. Ona je, povrh toga, snaha New York-škog advokata Susan Thomases, bliskog ličnog prijatelja i saveznika Clinton-ovih. (Susan Thomases je radila kao pomoćnik u Clinton-ovoj izbornoj kampanji 1992.)

Clinton je svojim opaskama organizatorima dao ton ovom maršu, predstavljajući debelo izobličenu sliku političkih odnosa u SAD. Predsjednik Sjedinjenih Država, navodno najmoćniji politički lider u svijetu, je opisao borbu između učesnika marša—podrazumijevajući i svoju administraciju—i NRA kao bitku između Davida i Golijata, u kojoj lobi za oružje predstavlja utjelovljenje "moći, para i straha."

"Nemojte da vas obeshrabri politička planina na koju se trebate popeti," rekao je protestantima. Clinton-ove opaske su toga dana kao eko odjekivale u govornicima na Nacionalnom Trgu, koji su dočarali NRA kao jednu skoro nepremostivu prepreku za napredak. Istovremeno se stalno ponavljalo da je velika većina Amerikanaca suprotstavljena NRA-u i da podržava neku vrstu kontrole oružja.

Nije bilo pokušaja da se izravna i uskladi protivriječnost između opšte narodne opozicije politici NRA-a i ogromnog uticaja ove organizacije, i političke desnice uopšte, na američki politički sistem. Ova omaška nije bila slučajna, jer prva i najupadljivija činjenica koja se da primijetiti je izrazito povećano prilagođavanje Clinton-a Republikanskoj desnici, što karakteriše njegovo predsjedništvo i cijelu Demokratsku Partiju.

Uprkos iskrenosti onih koji su učestvovali u maršu, organizatori su vezali ovaj događaj za vladu koja je od desnice prisvojila program "reda i zakona", zagovarajući smrtnu kaznu, napadajući civilne slobode, potstičući sudske progone djece poput odraslih, podržavajući osvetoljubive zatvorske kazne i potstrekivanjem političke atmosfere u kojoj cvjetaju policijska okrutnost i zatvorska zlostavljanja.

Ona [vlada—prim. prev.] je istovremeno otišla daleko iza svojih Republikanskih prethodnika u uništavanju socijalnih programa za siromašne—eliminacijom socijalne zaštite i nametanjem obimnog smanjenja broja bonova za hranu i Medicaid-a [zdravstvene zaštite—prim. prev.]. Nijedna Demokratska administracija u posljednjih stotinu godina nije vodila socijalnu i ekonomsku politiku koja je tako otvoreno usmjerena ka obogaćivanju velikog biznisa i bogatih na račun većine naroda. Pod Clinton-om, Demokrati su postali partija fiskalne, budžetne i ekonomske nesigurnosti za mase, a to su uslovi koji gaje i podižu vrijednost dionica na Wall Street-u na rekordnu razinu.

Prihvatanjem borbe za kontrolu oružja, Clinton je muku mučio da podesi i uokviri ovo pitanje kao sastavni dio "krstaškog rata" svoje administracije protiv kriminala, imajući kao cilj da zaštiti svoju desnicu. Poslije svog govora protestantima u nedjelju, on je sljedećeg dana nastavio sa zvaničnom izjavom na svečanosti na Capitol Hill-u u čast policajaca koji su poginuli na dužnosti. Clinton je izložio svoje akreditive po pitanju "reda i zakona", uključujući unajmljivanje dodatnih 100.000 policajaca, i proglasio planove da svakom policajcu da neprobojne prsnike. On je sažeo svoj program riječima: "Više policije, više preventive, strožije kazne."

Nijedan od govornika na Maršu Milion Majki nije kritikovao reakcionaran rekord Clinton-a po pitanju civilnih i demokratskih prava, ili pokušao da razgraniči svoju podršku za kontrolu oružja od represivne politike ove administracije. Uprkos bujici publiciteta o policijskim ubistvima i razotkrivanja korupcije i policijske okrutnosti u New York-u, Los Angeles-u i drugim gradovima tokom posljednjih mjeseci, jedva da je bilo pomena sa govornice o smrtnosti i patnji koje uzrokuju pajkani koji vole da potegnu obarač.

Pored napora da Clinton-ovoj administraciji i Demokratskoj Partiji pruže humanitarne kredite, to što je okarakterisalo ovaj Washington-ski miting je bio pokušaj da se pitanje oružanog nasilja predstavi kao nešto potpuno odvojeno od fundamentalnih društvenih i političkih kriza u Americi. Ova dva aspekta su, u stvari, blisko povezana, jer svako objektivno razmatranje dubljih tendencija koje uzrokuju epidemiju oružanog nasilja direktno vodi do krajnje prevratničkih zaključaka o američkom dvopartijskom političkom sistemu i društvenom poretku kojeg on brani.

Koji to uslovi gaje i potstiču činove anti-društvenog nasilja? Kako se mogu objasniti stalne erupcije školskih pucnjava, zločina mržnje i policijske okrutnosti u doba koje je zvanično proglašeno periodom besprimjernog blagostanja?

Najvažniji faktor je ogroman porast društvene nejednakosti. Sistem koji usmjerava ogromnu masu društvenih sredstava u ruke privilegovane elite, koja se razmeće sa tolikom količinom bogatstva da bi postidjela bivše aristokrate i imperatore, dok osuđuje veliku većinu na život ekonomske nesigurnosti, ako ne i potpunog siromaštva, je sistem koji je razdoren društvenim sukobima. Takvi nivoi nejednakosti su neuskladivi sa istinskom demokratijom.

U posljednjih 20 godina u Sjedinjenim Državama, upravo su se tako zaoštravale ekonomske nejednakosti, a time i klasni antagonizmi. Pod Clinton-ovom administracijom ovaj proces se ubrzao, do te mjere da su ekonomske polise zemlje potpuno usmjerene ka daljnjem obogaćivanju najprivilegovanijih slojeva na vrhu društvene ljestvice. Kritične socijalne potrebe—smještaj i stanovanje, zdravstvena zaštita, obrazovanje—se sistematski žrtvuju zahtjevima "tržišta," tj., interesima korporativnih magnata, velikih investitora i najprivilegovanijih slojeva srednje klase.

Porast društvene nejednakosti je popraćen truljenjem političkog sistema, koji sve otvorenije funkcioniše kao kućna pomoćnica bogate elite. Ispod površne pojave blagostanja, desetine miliona radnih ljudi se bori da preživi. Oni su sve više otuđeni od političkog sistema, koji jedva da priznaje i primjećuje njihove probleme. Na dnu društva su desetine miliona ljudi koji žive živote očaja i beznadežnosti.

Neminovno, vladajuća klasa se okreće metodima represije da bi odbranila svoj položaj od pobune odozdo. Otuda prožimanje i rasprostranjenost policijske okrutnosti, jake težnje ka državnim pogubljenjima, i gotovo eksponencijalni rast broja zatvorenika.

Ovo su uslovi koji gaje anti-društvene činove i erupcije nasilja. Oni su ukorijenjeni u samoj prirodi ekonomskog sistema kapitalizma, i političkog poretka koji brani takav sistem. Bilo koji pokušaj da se riješi problem oružanog nasilja koji zapostavlja ili minimizira ove temeljne društvene i političke uzroke je uzaludna rabota, ili gore. Zabrinutost oko smrtnosti i patnje uzrokovanim vatrenim oružjem se može, ako nije informisana jednom politički svjesnom kritikom američkog kapitalizma i njegovog političkog sistema, usmeriti u pravcu koji vodi ka pojačanoj državnoj represiji i većoj nejednakosti.

Preduslov za napredan i demokratski odgovor oružanom nasilju, kao i za svako drugo važno društveno pitanje, je borba za izgradnju političkog pokreta radničke klase, tako da se osnovne strukture i prioriteti društva mogu usmjeriti ka zadovoljenju potreba masa ljudi.