World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Poslije Pogubljenja Gary Graham-a: Svijet Posmatra Ameriku I Amerika Posmatra Samu Sebe

David Walsh
24. juna 2000.

Pogubljenje Gary Graham-a 22. juna, koje je odobrio guverner Texsas-a i budući republikanski predsjednički kandidat George W. Bush, je prodorno rasvijetlilo američko društvo i pomoglo da se razotkriju njegove protivriječnosti. Iako je ovo daleko od prvog državnog pogubljenja izvršenog u SAD-u, ovaj događaj je imao nečeg posebno potresnog i užasnog u sebi. To se svojstvo jasno dalo osjetiti širom svijeta.

Graham je bio pogubljen u četvrtak uveče, ali je cjelokupno društvo bilo na suđenju. Njegove završne izjave su bile kao istrajne kletve protiv sadašnjeg društvenog poretka. Kao da se osjeti da će ovaj očajan glas iz smrtne komore godinama proganjati one koji su organizovali i izvršili ovu smrtnu kaznu.

Po svim standardima civilizovanog društva, smrt Graham-a je bila jedno varvarsko djelo. Sve u vezi ovog slučaja—Graham-ova socijalna pozadina i njegova starost (17) u vrijeme njegovog hapšenja, nedostatak materijalnih dokaza koji ga vezuju za to zlodjelo, njegova identifikacija od strane samo jednog svjedoka, njegov kriminalno nesposobni pravni savjetnik i lakrdija od suđenja, njegove gotovo dvije decenije na "redu za smrt" [ovo je bukvalan prevod američkog kolokvijalizma "death row"; to je grupa ćelija u kojima se drže zatvorenici koji čekaju na svoju smrtnu kaznu—prim. prev.]—zaudaraju na nepravdu i okrutnost organizovanu od strane države.

Veliki broj ljudi u Americi i širom svijeta su sa užasom reagovali na ovo pogubljenje. Preovladava jedan rasprostranjeni osjećaj de se ovdje desilo nešto strašno. Ovo zapažanje je zdravo i ljudsko, ali ono može dovesti do promjena samo ako se suočimo sa teškim političkim pitanjima: Zašto američko društvo izvršava ovakve zločine? Kako se može objasniti ovaj varvarizam, i kako se može boriti protiv njega?

Trenutno u SAD-u ima dva miliona zatvorenika i više od 3.500 ljudi na smrtnom redu. Država Texas je pogubila 23 osobe samo tokom 2000; Bush je predsjedavao nad pogubljenjima 134 pojedinca u svojih pet godina na vlasti. Nijedna druga zemlja u ekonomski razvijenim regionima svijeta se ne može porediti sa takvim ciframa; u većini slučajeva, one uopšte nemaju podatke o broju pogubljenih—smrtna kazna je zabranjena u Zapadnoj Evropi.

Društvo koje pribjegava hapšenju, zatvaranju i pogubljenju svojih građana u takvim razmjerima, samim time priznaje da je nesposobno da riješi njegove socijalne probleme. Zašto onda, na kraju krajeva, velika većina njih završi na smrtnom redu? Jer su siromašni i polupismeni, ili žrtve neke vrste zlostavljanja, ili duševno bolesni, ili sve to zajedno. Jer, ukratko rečeno, društvo im je pružilo vrlo slabe ili nikakve uslove za život. Američka vladajuća elita i njene dvije političke partije nemaju rješenja za bijedu i siromaštvo u kojima su milioni ljudi primorani da žive.

Postojanje ovakvih okolnosti nam otvara vrata ka shvatanju onoga što na površini izgleda kao veliki paradoks—da se ova svirepa parada kažnjavanja i pogubljenja podudara sa onim što se zvanično opisuje kao najdugotrajnija ekonomska ekspanzija u istoriji SAD-a. Analiza otkriva da je tržište dionica, privredni uspon i porast profita donio korist relativno malom dijelu stanovništva, uglavnom 10 posto najbogatijih.

Stvaranje "fleksibilne" privrede sa niskim platama, u kojoj su radnici neprestano žrtve nesigurnosti, nije popravilo uslove velikoj većini naroda. Naprotiv, apsolutna bijeda je stegla obruč oko najugroženijih, a uz to se još desetine miliona drugih muči da sastavi kraj s krajem.

Direktori i upravnici velikih korporacija u SAD-u zarade više od 400 puta od prosječnog radnika. Narod nikada ne može dobrovoljno ili demokratski prihvatiti ovakav nivo socijalne nejednakosti, čak i u nedostatku svjesne političke opozicije. Ovo se mora održavati policijskim načinom. Jedna od neminovnih posljedica socijalnog jaza između bogatih i svih drugih je dodjeljivanje strogih kazni onima koji su dotle nesretni da su se našli na pogrešnoj strani zakona.

Zvanično nasilje nije baš neka nova ili slučajna osobina američkog života. Na kraju krajeva, ovo je zemlja policijskog pendreka, [ubistava—prim. prev.] "trećeg stepena," razbijača štrajkova, vigilante-ija, političkih hajki i sudskih namještaljki. Treba se samo prisjetiti nekoliko imena da se prizove ovo nasljedstvo okrutnosti i represije: Molly Maguires, Joe Hill, Sacco i Vanzetti, Rosenberg-ovi. Razni istorijski i ideološki faktori se mogu navesti da bi se objasnila osobena svirepost američke vladajuće elite—njeni počeci u istrijebljenju starosjedilaca, njen kratkovidan i pragmatičan mentalitet, nedostatak socijal-demokratskih "ublaživača," i tako dalje.

Međutim, na kraju krajeva, sadašnje nasilje sistema se može objasniti samo putem sadašnjeg stanja američkog društva. SAD su najmoćnija kapitalistička ekonomija na svijetu. Ali uprkos tome, iza glazure blagostanja i ispod sve odrpanih demokratskih oblika, one u sebi gaje najžešće i najvatrenije klasne sukobe. To je objektivna stvarnost. To što je radni narod uglavnom nesvjestan ovog sukoba, ili makar njegovih posljedica, ne čini ništa da to i umanji.

Ishod slučaja Gary Graham-a, dok se odvijao u četvrtak uveče, je grubo razotkrio ovaj socijalni sukob. Čak i više od toga, Graham-ovi zadnji sati su postali značajna epizoda unutar borbe suprotstavljenih klasa. Graham nije mirno dočekao svoju smrt. On se opirao, odbijajući čak i da pojede svoj "posljednji obrok" na stolu kojeg su postavili njegovi smrtnici. Dočekao je svoju smrt proglašavajući svoju nevinost i osuđujući svoje ubice.

Ko je Gary Graham? On je 1981. bio lopov i razbojnik, odgovoran za niz oružanih pljački i jedno silovanje. Njegove siromašne i oskudne okolnosti su ga pripremile za to, kao što su slične okolnosti pripremile i hiljade drugih. Ali su ga godine u zatvoru promijenile, radikalizovale.

Grajam je napustio ovaj svijet sa izvjesnom plemenitosti. Ljudi poput njega su žrtve socijalnog mlina za meso. Nijedna zajednica na svijetu ne troši i odbacuje ljudski potencijal poput Amerike. Graham je počinio nasilne zločine, ali kako se to može mjeriti sa 19 godina mučenja, u iščekivanju pogubljenja, koje zvanično društvo nanosi sa predumišljajem? Šta se može reći u odbrani sistema koji mobilizuje "Cell Extraction Team" "Ekipu Za Nasilno Izvlačenje Zatvorenika" da izvuče čovjeka iz njegove ćelije, koji ga veže za sto i ubrizgava pažljivo pripremljene otrove u njegov krvotok? Ubistvo Grahama otkriva grozotu onoga što se zbiva u SAD-u svake sedmice, u jednoj ili drugoj državi. Čitavo društvo, sa svojim pretvaranjima o demokratiji, plaća visoku cijenu za ovu vrstu zločina.

Reagovanje političkih i medijskih ustanova je bilo nervozno i defanzivno, od novinara s blijedim licima koji su bili svjedoci ovog pogubljenja, do preplašenog Bush-a. Oni ne znaju kako da protumače ovaj događaj i rasprostranjenu odvratnost.

Ovo su ljudi koji vjeruju svojim vlastitim isječcima iz štampe. Hipnotisani svojim portfeljima dionica, oni zaista vjeruju da je opozicija njihovim polisama, uključujući radikalnu opoziciju, stvar prošlosti.

Bili su iznenađeni događajima iz četvrtka, koji nikako nisu tekli po planu. Događaj koji je imao u cilju da još više brutalizuje narod, se preobrazio u svoju suprotnost: početnu fazu procesa u kojem masa naroda postaje sve osjećajnija, i počinje da se budi iz svoje političke, i čak i moralne apatije.

Pogubljenje Graham-a i odjeci toga će imati radikalizirajući efekat i posljedice po američki narod. Već nam prisustvo stotina demonstranata izvan Huntsville-skog objekta—kao i mitinzi u Austin-u, Texas-u, San Francisco-u i Northampton-u, Massachusetts-u—govori o porastu socijalnog protesta. To će još porasti.

Ovo državno ubistvo će pomoći da se razjasni stvarno stanje prilika u Americi. Posebno će mladi ljudi postati sve užasnutiji društvom koje slavi i glorifikuje milijardere i ubija siromašne i ugrožene putem nekoliko podjednako okrutnih metoda. Kampanja za odbranu Mumia Abu-Jamal-a, još jedne žrtve koju država namjerava pogubiti, će pridobiti novu snagu od popularnog odziva Graham-ovom slučaju.

Montažna traka pogubljenja će produbiti netrepeljivost koja se osjeća prema obe političke partije, koje su ujedinjene u svojoj podršci smrtnoj kazni. Na primjer, potpredsjednik Al Gore i Republikanski desničarski guverner iz California-e, Gray Davis, su iskoristili Graham-ovu smrt kao priliku da ponovo izlože svoju vjeru u smrtnu kaznu.

Periodi socijalne radikalizacije su se u SAD-u često najavljivali porastom opozicije naprema namještaljkama i smrtnoj kazni. To je istorijski povezano sa porastom radničke ratobornosti u ranom dijelu 20. stoljeća. U kasnim 1950., slučaj Caryl Chessman-a, kojeg su napokon pogubili 1960. poslije 12 godina na redu za smrt, je postao fokusna tačka socijalnog protesta i najavio radikalizam za sljedeću deceniju. Suprotno tome, porast podrške za smrtnu kaznu u srednjim i kasnim 1970. je nagovijestio zaokret ka desnici od strane dijela srednje i radničke klase.

Za veliki dio svjetskog stanovništva, smrt Graham-a će samo pojačati vjerovanje da SAD predstavljaju prijetnju demokratskim pravima, a možda i ljudskom životu uopšte. Opšta reakcija u evropskoj štampi je bio šok i zaprepaštenje. SAD se smatraju siledžijama, ili još gore. Vjerodostojnost američke demokratije, sa svojim tvrdnjama da ona predstavlja model za svaku zemlju svijeta, je sve više predmet sprdnje i rugla. SAD se sve više i više smatraju državom parijom.

Pojavljuju se znakovi rastuće uznemirenosti u političkim ustanovama u vezi posljedica politike smrtne kazne. Ima onih koji su zabrinuti da će zvanična krvožednost otuđiti i odvratiti narod i potkopati vjeru u cjelokupni sistem. Tjesnoća glasanja Vrhovnog Suda protiv Graham-ove apelacije, 5 naprema 4 glasa, se treba vidjeti u ovom smislu.

Ali na kraju, odlučujuće pitanje je kako će veliki broj radnika, studenata i intelektualaca protumačiti Graham-ovo pogubljenje. Biće onih koji će to smatrati užasnim, ali neko skretanje od norme. Ostali će negodovati, u nadi da se tako nešto nikada više neće dogoditi—mada znaju da to nije moguće. Neki će pokušati da to ignorišu i gledaju svoja posla. Ali ovo pogubljenje nije slučajnost. Ono je duboko ukorijenjeno u socijalnim odnosima i političkim strukturama američkog kapitalizma.

Smrtna kazna se neće nadvladati putem žalbi i apelovanja ustanovljenim institucijama ili Demokratskoj ili Republikanskoj partiji, niti se ona može nadvladati ako se to oslovi kao zasebno pitanje, koje nema veze s drugim pitanjima. Protiv toga se mora boriti na novim osnovama, kao dio razvoja nezavisnog političkog pokreta u radničkoj klasi, zasnovanim na istinski demokratskom, i samim time socijalističkom programu.