World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Clinton-ovo Godišnje Polaganje Računa Narodu Amerike: Primjer Prevare I Samoobmane

Barry Grey
31. januara 2000.

Prošlog četvrtka, u svom godišnjem izlaganju o stanju u zemlji, predsjednik Clinton je opisao Sjedinjene Države kao naciju koja uživa u još neviđenom blagostanju, koja s punim samopouzdanjem čeka novo stoljeće. Ali bilo kojem kritičkom posmatraču, njegov govor je otkrio sasvim različitu sliku prilika. Koliko god da je pokušao da dočara ružičastu sliku američkog života, predsjednikove sopstvene riječi su odale postojanje duboke društvene krize.

Clinton je dao ton svom čitavom govoru sa ovim uvodnim opaskama: "Nikada prije naša nacije nije uživala, odjednom, toliko blagostanja i društvenog napretka sa tako malo unutarnjih kriza i tako malo vanjskih prijetnji…. Dragi moji Amerikanci, stanje u našoj zemlji nikada nije bilo bolje."

Uslijedio je do sada standardni recital ekonomskih trijumfa: 20 miliona novih radnih mjesta, najbrži rast privrede u više od 30 godina, najmanja stopa nezaposlenosti u posljednih 30 godina, prvi budžetni višak dvije godine zaredom u 42 godine, najduže razdoblje ekonomskog rasta u istoriji SAD-a.

Potom je predsjednik obećao i garantovao poslovnoj i biznis Americi da je odbacivanje liberalnog reformizma njegove administracije, nepovrativo. To je izrazio u ublaženom jeziku: "Mi smo obnovili vitalni centar, zamjenjujući zastarjele ideologije…"

Kasnije u svom govoru, Clinton je pružio još jedan, nehotičan dokaz da je Demokratska partija odbacila svoju liberalnu prošlost. On se vidljivo trgnuo kada je, namjeravajući da kaže "livable pogodno za život," pogriješio i umjesto toga govorio kako će da napravi društvo još "liberal liberalnije." To da izraz "liberalan," koji je označavao dominantni stav institucija Washington-a tokom većeg dijela 20. stoljeća, danas predstavlja politički epitet, dosta svjedoči o pomjeranju američke politike prema desnici tokom zadnje dvije decenije.

Clinton je dalje nastavio sa izjavom da Amerika treba da "sanja velike snove" i "sebi postavlja velike ciljeve." Kao što se pokazalo, najveći san i najveći cilj—i izjava koja je izazvala najglasnije aplauze od okupljene poštovane publike—je bilo jedno obećanje: "Mi ćemo isplatiti naš nacionalni dug po prvi put od 1835."

Kada je došao red da najavi određene prijedloge, Clinton je pokušao da uvjeri veliki biznis da se njegov govor o "velikim snovima" i "velikim ciljevima" ne treba bukvalno shvatiti. Takve velike riječi pripadaju sferi apstrakcije. Kada je došao red na samu politiku i programe, on je predložio jednu utješnu i umirujuću izreku: "korak po korak." U svakom slučaju, kao što su on i njegova publika bili jako svjesni, tu praktički nema šanse da će Kongres odobriti čak i one najskromnije socijalne mjere.

Čak i ako se uzmu u obzir njegova početna hvalisanja o blagostanju i društvenom napretku, čim je Clinton počeo da govori o pitanjima obrazovanja, zdravstvene zaštite, penzionera, kriminala, itd., pojavila se sasvim drugačija slika prilika. Trebalo je samo da se odbaci ova retorika i, takoreći, odgonetne njegov govor da bi se stvorio utisak o okrutnoj stvarnosti koja stoji u pozadini Clinton-ovog idealizovanog opisa društvenih prilika u SAD-u.

Na primjer, po pitanju obrazovanja, Clinton je govorio o potrebi za predškolskim i posliješkolskim programima, i dobro obučenim nastavnicima. To je bio nagovještaj kritičnog manjka kvalifikovanih i akreditovanih nastavnika u državnim školama, i nedostatak sredstava i uslova za desetine miliona djece koja žive sa porodicama, gdje su oba roditelja primorana da rade, često više poslova.

Clinton je naveo da su "trećina škola ozbiljno dotrajale ili oštećene," sa "tako starim zidovima i kablovima, da su prestari i za internet." On je uputio poziv da se učenici koji žive u "karavanima" pošalju u škole. Što se tiče visokog obrazovanja, on je priznao da "milioni porodica još uvijek muku muče da priušte nastavu na koledžima."

Kada se uzme u obzir duboka kriza na koju su njegove sopstvene riječi skrenule pažnju, Clinton-ove inicijative za obrazovanje—za koje je izjavio da su mu najbitniji društveni prioriteti—predstavljaju, u najboljem slučaju, simbolične mjere. Njihov ukupni trošak bi iznosio 4 milijarde dolara, što je samo 0,2 posto federalnog budžeta. Čak šta više, Clinton je kombinovao prijedloge za unajmljivanje nastavnika i popravku škola sa reakcionarnim pozivom da se zatvore škole "koje ne zadovoljavaju standarde" i skoro udvostruči broj kvazi-privatnih iznajmljenih škola.

Po pitanju zdravstvene zaštite, Clinton je priznao da se broj neosiguranih Amerikanaca povećao od kako je on došao na položaj prije sedam godina, prelazeći vrtoglavu cifru od 40 miliona. On je predložio inicijative koje bi mogle da pokriju najviše 10 miliona neosiguranih ljudi, bojažljive mjere koje je hrabro pokušao da preuveliča: "Pomislite samo—zajedno sa našom dječjom inicijativom, ova akcija bi nam omogućila da pokrijemo gotovo četvrtinu svih neosiguranih ljudi u Americi."

Kao i sa svakom drugom pojedinosti društvenih prilika u Americi, Clinton je brzo i glatko prešao preko pitanja starijih Amerikanaca, penzionera. Uprkos tome, njegove riječi su pružile letimičan uvid u jednu okrutnu i tegobnu stvarnosti. "Više od tri u pet naših penzionera sada nemaju pouzdan dostup lijekovima…. Većina od miliona drugih Amerikanaca kojima trebaju prepisani lijekovi plaćaju najviše cijene za njih…. Rekordan broj Amerikanaca vodi brigu o starim i bolesnim voljenima kod kuće. To je jedan predivan, osjećajan, ali i težak i u dosta slučajeva preskup izbor."

Da bi riješio ovu krizu, on je predložio skromno rezanje poreza za pojedince i porezne olakšice za biznise. Na primjer, njegov penzioni štedni račun za pojedince sa malim primanjima se sveo na državno odobrenje od samo 100 dolara za prvih 100 dolara koji je svaki štediša uložio.

Njegovi prijedlozi za olakšanje finansijskog tereta radničkim porodicama su bili u istom smislu. "Mnogi zaposleni roditelji potroše do četvrtine—četvrtine—svojih primanja na dječja obdaništa," on je izjavio. Međutim, tu nije bilo pomena da će država obezbjediti svim roditeljima pravo na zbrinjavanje djece koje mogu priuštiti. Umjesto toga, on je predložio simboličan i skroman paket poreznih olakšica za porodice, i rezanje poreza poslodavcima.

"Desetine miliona Amerikanaca živi od jedne do druge plate, od danas do sutra," on je izjavio. "Koliko god da marljivo rade, još uvijek nemaju priliku da nešto i uštede." Clinton-ov najambiciozniji prijedlog za borbu protiv pada životnog standarda miliona radnih ljudi, je da se Kongres zamoli i ubijedi da povisi minimalnu platu od njenog sadašnjeg polu-prosjačkog nivoa od 5,15 dolara [po satu—prim. prev.].

Po pitanju dječjeg siromaštva, Clinton je rekao, "Gotovo jedno od troje američke djece odraste bez oca. Ovakva djeca imaju pet puta više vjerovatnoće da će živjeti u siromaštvu, nego djeca sa oba roditelja kod kuće." Clinton-ovo rješenje: da se još žešće udari po neodgovornim i nesavjesnim očevima.

On je naveo oblasti najšire bijede—uži centri gradova, siromašni ruralni predjeli, Mississippi Ušće i rezervati Indijanaca—oblasti koje, kada se saberu, predstavljaju značajan dio zemlje. Tipično, njegov plan za borbu protiv siromaštva bi trebao proširiti porezne olakšice i druge finansijske usluge da bi se biznisi naveli na eksploataciju "novih tržišta."

"Ima još jedan dio naše američke zajednice koji je večeras u nevoljama," on je izjavio. "Naši familijarni farmeri… suše, poplave i istorijski niske cijene su jako pogoršala stanje za farmere." Ali tu nije bilo pomena da bi država trebala obnoviti sistem podrške za cijene poljoprivrednih proizvoda i finansijske pomoći farmerima koje je njegova administracija ukinula.

Clinton je spomenuo oružano divljanje i zločine mržnje koji su postali gotovo sedmična pojava u SAD-u. On je predstavio oca 15-godišnjaka ubijenog u užasnoj pucnjavi u Columbine srednjoj školi, jedno od petneast ili više pucnjava u školama tokom posljednjih nekoliko godina. Pomenuo je rasistički motivisano ubistvo jednog Crnca u Texas-u, ubistvo mladog homoseksualnog studenta u Wyoming-u, i pucanje na Crnce, azijske Amerikance i jevrejsku djecu u Chicago-u, Los Angeles-u i drugim gradovima.

"Poslušajte ovo—poslušajte ovo," one je rekao. "Stopa nenamjernih smrtnih slučajeva od vatrenog oružja kod djece ispod 15 godina u SAD-u je devet puta viša nego kod svih drugih industrijalizovanih zemalja zajedno."

Clinton-ovo rješenje za društvene more koje su osnova masovnih pucnjava, je više policije i više mjera za kontrolu oružja. Uopšte mu nije došlo na pamet—kao ni brojnim medijskim komentatorima i novinskim reporterima koji su proučavali njegov govor—da tako visok stepen obijesnog nasilja ismijava idiličnu sliku blagostanja i društvenog napretka sa kojom je predsjednik započeo svoj govor. Ako je život u Americi tako božanstven, zašto je onda oružano divljanje u školama, crkvama i radnim mjestima postalo gotovo rutinski dio američkog društva?

Clinton-ov govor je bio prepun takvih pritivriječnosti. Evo još jedne: ako se SAD suočavaju, kao što je Clinton izložio, sa manje vanjskih prijetnji nego ikada ranije, zašto je onda u tekućem budžetu predložio najveće povećanje vojnih izdataka od doba Reagan-a, i zašto je onda u svom godišnjem govoru predložio da se još na desetine milijardi dolara više potroši na razvoj anti-raketnog odbrambenog sistema?

Ni Clinton, ni njegovi republikanski protivnici, ni njegovi pomagači, nisu mogli da primjete masu protivriječnosti i apsurda u ovom godišnjem polaganju računa narodu Amerike, jer su svi oni, bez obzira koliko im je žestoko lično i političko suparništvo, dio iste društvene i političke elite. Niko od njih nema želju da proviri ispod uljepšane slike velikog ekonomskog uspona i prouči eksplozivne klasne protivriječnosti koje leže tik ispod površine. U spektaklu Clinton-ovog govora je bilo, pored elementa masovne prevare, i jedna velika mjera samoobmane.

Ničeg novog nema u tome da američka politika potpuno isključuje iskrene rasprave važnih političkih i društvenih pitanja dana. Ali pogotovo u toku zadnje dvije decenije, počinjući sa Reagan-ovom administracijom, medijska manipulacija, teatralna i prazna retorika su počele da dominiraju onim što se naziva političkim životom.

Pojavom Clinton-a, stepen izvještačenosti i pretvaranja je porastao srazmjerno sa pomjeranjem prema desnici, od strane obe partije velikog biznisa. Godišnje polaganje računa narodu Amerike je postalo barometar rastuće truleži i nepoštenja zvanične politike.

Clinton-ov nastup prošle sedmice je pružio slikovit prikaz procesa kojim se političke funkcije transformišu u rituale. Svaki aspekt ovog događaja je bio usiljen i lažan. Bilo je tu obaveznih gestova prema onima koji se smatraju važnim interesnim grupama—kao grupe za zaštitu okoline, feministi, manjinske grupe, vojska—izraženo opreznim smještanjem raznih pojedinaca u gledalištu. Mnogo vremena i razmišljanja se posvetilo odluci ko će sjediti pored Prve Dame, koga će predsjednik pohvaliti, spomenuti i pozvati na govornicu. Bilo je tu čak i marljivo izvježbanog "Volim te," tiho prošaptanog, srećom obasjanoj Hillary.

Ako je tu bilo govorničke umjetnosti i vještine, onda se to sastojalo u uspješnom ubjeđivanju Wall Street-a da se ništa neće uraditi da se promijeni ekonomska klima koja je doprinijela najvećem zlatnom rastu vrijednosti berze u istoriji, dok se stvara utisak, za utjehu narodnih masa, da predsjednik rješava pitanja obrazovanja, probleme penzionera i druga društvena pitanja.

Odvratno iskrivljivanje stvarnosti, pribjegavanje praznim riječima u žargonu i jeftinoj glumi, su simptomi političkog sistema koji je postao izoliran i potpuno odvojen od masa ljudi. Jaz koji razdvaja politički sistem od običnog naroda je, zauzvrat, ukorijenjen u nevjerovatnom porastu društvene nejednakosti u SAD-u.

Kada se sa Clinton-ovog govora skinu sve njegove uglađenosti i manirizmi, on je predstavljao pjesmu zahvalnicu za dvije decenije rekordnog bogaćenja za prvih 10 do 15 posto stanovništva, direktno na račun velike većine u zemlji. To je nešto čemu se biznis direktori, rukovodioci, bankari, medijski moguli, milionerski priljepci, veliki investitori i sve njihove političke sluge, i Demokrati i Republikanci, mogu veseliti.

Nemilosrdan napad i pritisak na životne standarde radničke klase je našao svoj potpuni izražaj u vrtoglavom rastu vrijednosti dionica na Wall Street-u. Socijalna politika obe partije, podržana od strane sudova i za koju se medije zalažu, je za 20 godina bila usmjerena na prosti cilj uzdizanja i pojačanja tržišta dionica, i time gomilanjem sve većeg bogatstva za najprivilegovanije slojeve društva. Nije baš pretjerano reći da je za ugledne zvaničnike koji su se prošlog četvrtka okupili da čuju Clinton-ovo brbljanje, Clinton-ovo godišnje polaganje računa narodu Amerike isto što i polaganje računa o stanju na tržištu berzi.

Ali trulež i sljepilo koji su bili na izlaganju u Washington-u jednostavno znače da će neizbježni dan za stvarno polaganje računa biti mnogo potresniji. Samo se valja postaviti ovo pitanje: ako je Amerika obuhvaćena sa toliko dubokih društvenih problema na vrhuncu svog blagostanja, kako će onda zemlja izgledati kada špekulativni balon na Wall Street-u napokon pukne, kao što se mora desiti, prije ili kasnije?