World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Politička I Istorijska Pitanja Ruskog Napada Na Čečeniju

Uredništvo
17. januara 2000.

Već više od tri mjeseca, ruska vojska vodi rat protiv kavkaske republike Čečenije. Ocjenjuje se da je do sada poginulo čak i do 10.000 ljudi. Jedna trećina stanovništva Čečenije je ostalo bez krova nad glavom, dok ih četvrtina miliona živi kao izbjeglice. Procjenjuje se da je 30 do 50 hiljada ljudi zatečeno u opkoljenom gavnom gradu, Groznom, i da trpe rusko granatiranje i sporadične upade ruskih trupa.

World Socialist Web Site poziva sve radnike, studente i intelektualce da zahtjevaju obustavu rata i povlačenje ruskih trupa. Sebične izjave Kremlja da to radi u interesu ruskog naroda se moraju odbaciti. Napad na Čečeniju je pljačkaški rat koji se vodi u interesu vodeće elite u Rusiji.

Bivši predsjednik Jeljcin i njegov novoimenovani nasljednik, Vladimir Putin, objašnjavaju da je napad na Čečeniju uperen samo protiv terorističkih bandita. Ali njihov pokušaj da predstave rat samo kao policijsku akciju je pobijen samom metodom po kojoj se on vodi—bombardovanjem civilnog stanovništva u čečenskim gradovima i selima.

Neposredan izgovor za rat je bila tvrdnja da su čečenski separatisti bili odgovorni za bombe koje su eksplodirale u Moskvi i ostalim gradovima septembra prošle godine, kada je poginulo više od 200 ljudi. Sve do danas se ni jedan ubjedljiv dokaz nije priložio koji bi uvjerljivo dokazao optužbe da su Čečenci bili upleteni u ova postavljanja bombi. Prema dosadašnjim zabilježenim slučajevima nasilnog kriminala i političkih ubistava od strane mafijaških elemenata, koji se takmiče za vlast u krugovima ruske vlade, ne može se odbaciti pretpostavka da su ustvari oni bili odgovorni za ova kriminalna djela.

U svakom slučaju, postavljanje bombi i rat u Čečeniji služe korisnoj političkoj svrsi ruskih vladara. Izvještaji o rastućoj društvenoj krizi u zemlji su potpuno isključeni iz medija, dok se u isto vrijeme pojačavaju ugušivačke snage policije. Rat je pružio glavno sredstvo za Jeljcinov uži krug da osigura Putinovo nadsljedstvo na predsjedničkoj stolici, predstavljajući ga kao jakog čovjeka potrebnog da zavede reda u ruski nered.

Ključni razlog za rat koji Putinova vlada predstavlja javnosti, je da se to radi za interese ruskoga naroda zbog odbrane teritorijalne cjelovitosti ruske federacije, protiv marioneta neprijateljskih sila. Da Kremlj sebe predstavlja kao spasitelja masa i štićenika ruskih nacionalnih interesa, je, međutim, smiješno. Politika kapitalističkog tržišta koju je Jeljcin, a sada i Putin, vodio skoro deset godina, je odgovorna za najveću društvenu i ekonomsku katastrofu koju je pretrpio ijedan narod izvan rata. Šaka polu-kriminalnih elemenata na vrhu novog uređenja su se obogatili i tako osudili ogromnu većinu ruskih radnika na masovnu nezaposlenost, siromaštvo i uništenje važnog socijalnog osiguranja.

Pored toga, sve od kada se pojavila iz staljinističke birokratije prije desetak godina, kremaljska vladajuća klika se oslanjala na pomoć zapadnih vlada, banki i korporacija za svoj opstanak. Ona u suštini funkcioniše kao juniorski partner SAD-a i Evrope u likvidaciji bivše državne imovine i tako internacionalnom kapitalu pruža pristup ruskim prirodnim sirovinama i tržištu.

Rat protiv Čečenije se vodi u odbranu interesa nove klase ruskih kompradora. Poslije NATO-vog bombardovanja dugogodišnjeg ruskog saveznika Srbije, ova vladajuća elita je postala sve zabrinutija zbog zapadnog izazova njenoj prevlasti nad Kavkazom—područjem koje služi kao strateški most između bezmjerno bogatih kaspijskih rezervi nafte, i Evrope. Iako su zvanične izjave vlade imenovale islamske režime na Bliskom Istoku kao skrivene jamce čečenskih separatista, neki vodeći političari su dvosmisleno ukazali na direktno uplitanje SAD-a.

Na nedavnom sastanku vojnih starješina, Ministar Odbrane Igor Sergejev je izjavio, "Nacionalni interesi SAD-a zahtijevaju da vojni sukobi u sjevernom Kavkazu, koji se potpiruju izvana, stalno gore.... Politika Zapada je da izazivaju Rusiju sa namjerom da oslabe njenu internacionalnu poziciju i da je izbace iz strateški važnih područja."

Takve izjave su dijelom namijenjene da podrže popularnu podršku u samoj Rusiji za čečenski pohod, na bazi širokog anti-američkog osjećaja poslije kosovskog rata. Ali prijetnja koju donosi rast američkog militarizma se ne može poraziti na bazi velikog ruskog šovinizma, koji su Putin i njegovi saveznici u armiji počeli da huškaju. Svaka podrška ratu od strane radničke klase će samo učvrstiti ruku njihovih ugnjetavača i same vlade, preko koje internacionalne banke i industrijski konglomerati pokušavaju da dominiraju Rusijom.

Namjera Kremlja u Čečeniji je da uspostavi status Rusije kao Velike Sile, da učvrste svoju pregovaračku poziciju prema imperijalističkim vladama i zapadnim bankama, i tako da održe svoje pravo udijela u eksploatisanju ruskog i kavkaskog naroda.

Uloga imperijalizma u Čečeniji

Bila bi to ozbiljna greška kada bi gledali na zapadne sile, NATO i Ujedinjene Nacije kao protivtežu ruskom nasilju u Čečeniji. Imperijalističke vlade, a posebno SAD, snose glavnu odgovornost za sadašnju tragediju.

Ni jedan medijski komentar o ratu ne spominje očevidnu pojedinost da ovaj rat vodi isti režim kojeg podržavaju SAD i Evropa, koji su proglasili da ovo predstavlja prvo cvjetanje demokratskog reda koji je izrastao iz rasula SSSR-a i uspostavljanja kapitalističkih tržišnih odnosa. Oni su okarakterisali bivše staljinističke aparatčike, kao Jeljcina, kao nosioce najvećih čovječanskih i demokratskih ideala, baš u vrijeme kada je njegova vlada predsjedavala rasprodajom i rasturanjem državnih preduzeća, osiromašujući milione dok su sebe obogaćivali.

Osude ruskog rata od strane SAD-a i Evrope su krajnje licemjerne. Njihova vojna ofanziva protiv Iraka i uspostavljanje sankcija su odgovorni za smrt stotina hiljada nevinih ljudi, žena i djece. Za vrijeme rata sa Srbijom, NATO je bombardovao civilni narod u Beogradu i gradovima i selima širom zemlje, uspostavljajući svoje pravo da gazi po nezavisnosti manjih zemalja. SAD već dugo održavaju svoje pravo da počinjavaju agresiju, kao što je prošlogodišnje rušenje najveće sudanske tvornice lijekova, sa izgovorom "borbe protiv terorizma".

Napad NATO-a na Srbiju je bio samo jedna od posljednih u seriji mjera koje su SAD poduzele da bi ugrozili dugoročne geo-političke interese Rusije. U posljednjih nekoliko godina, NATO se proširio obuhvatajući bivše ruske saveznike iz ere Varšavskog Pakta, dok je mnogima ponuđeno članstvo u Evropskoj Uniji. SAD također idu naprijed sa obnovljenim planovima da stvore nacionalni štit protiv napada nuklearnih raketa, opovrgavajući ugovor iz 1972. o Anti-Balističkim Raketama. Ovo sa sobom donosi opasnost za Rusiju da SAD mogu napasti njenu teritoriju bez relativne opasnosti za sebe. Dok u isto vrijeme, SAD nastavljaju da vode politiku smanjivanja ruske kontrole nad naftovodima iz kaspijskog područja preko Kavkaza. Pod ovim uslovima je neizbježno da će se šovinističke snage u Rusiji pojačati.

Međutim, ne postoji znak da su SAD ili Evropa spremne da žrtvuju svoje ekonomske i političke veze sa Rusijom zbog njenih akcija u Čečeniji. Njih ne zabrinjava sudbina naroda Čečenije, nego opasnost od potpunog prekida odnosa sa režimom koji dobro služi njihovim interesima. Zvanični pozivi zapadnih vlada kao po šablonu kombinuju pozive Rusiji za umjerenost, dok priznaju Moskvi njeno pravo da iskorijeni "aktivnosti terorista" na svojoj teritoriji. Ovo treba da posluži kao pouka svim ovima koji su bili omamljeni propagandom Washington-a o ljudskim pravima, u podržavanju imperijalizma SAD-a u njihovim ratnim pohodima u Iraku, Bosni i Kosovu.

Pouke iz istorije

World Socijalist Web Site izlaže jednu nezavisnu perspektivu za rusku, čečensku i internacionalnu radničku klasu—zasnovanoj na temeljima političkih iskustava 20. stoljeća.

Rat u Čečeniji je ukorijenjen u dugoročnim izdajama socijalnih i demokratskih težnji Oktobarske Revolucije 1917. od strane bivšeg staljinističkog režima. Staljinizam mora položiti račune za nastavak nacionalnih i demokratskih nevolja čečenskog naroda, zbog gnusnog kršenja principa internacionalizma i jednakosti koji su vodili Boljševičku Partiju pod rukovodstvom Lenjina i Trockoga.

Radnička klasa je bila u stanju da osvoji političku vlast 1917. samo zato što su pridobili podršku većine seljaka i izrabljenih nacionalnih manjina u čitavom Ruskom Carstvu. Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) je bio uspostavljen 1922, i obuhvatao je 140 miliona ljudi, uračunavajući 65 miliona privučenih iz stotina raznih nacionalnih manjina.

Sa namjerom da osiguraju rukovodstvo radničke klase nad ovim ugnjetavanim narodom, Boljševici su proglasili jednakost i nezavisnost svih sovjetskih naroda, pravo na otcjepljenje i uspostavljanje nezavisnih država, ukidanje nacionalnih religijskih privilegija, i slobodno razvijanje nacionalnih manjina i etničkih grupa. Na ovaj način, oni su suzbili svaku sumnju nastavljanja velikog ruskog šovinizma, dok su se borili protiv političkih uticaja imperijalističkih sila i Bijele garde nacionalne buržoazije. Jasno stavljajući do znanja da je ujedinjavanje sovjetskih naroda bilo dobrovoljno, je pomoglo da se spriječi raspad starog Carstva u obilje malih, nazadnih i uglavnom nemoćnih nacionalnih jedinki, koje bi ostale politički potčinjene velikim zapadnim silama.

Ova politika je dala ogromne pobude pokretu ugnjetanih masa širom svijeta. Oktobarska Revolucija je pružila prijeko potrebni odgovor na pitanje: putem kojeg načina i sa kojim programom se kolonizovalne mase mogu osloboditi od imperijalizma i osigurati svoj put ka ekonomskom i društvenom napretku? Iskustvo je dokazalo da su stvarne osnove za savladavanje nacionalnog ugnjetavanja osvajanje vlasti od strane radničke klase, i polaganje temelja razvoja socijalističke ekonomije. Najveći zločin staljinizma je to što je diskreditovao i potkopao samopouzdanje svjetskih radnika i seljaka u takvo socijalističko rješenje.

Boljševici su shvatili da se zadatak socijalističke konstrukcije može postići samo na svjetskom nivou. Sve dok je SSSR ostao izolovan, bilo je moguće poduzeti samo prve korake da se prevlada nasljedstvo ruske ekonomske zaostalosti. Materijalni i ekonomski temelji potrebni za konstrukciju jednog istinski ravnopravnog i naprednog društva se mogu postići samo putem proširenja revolucije u naprednije zemlje Evrope i konačnog uspostavljanja svjetskog socijalističkog sistema.

Međutim, pod uslovima pod kojima je ugušena revolucionarna borba u Evropi, širi slojevi u partiji i državnoj birokratiji su odbili ovu perspektivu kao "neostvarljivu". Oni su počeli da postavljaju odbranu svojih privilegija iznad istorijskih interesa radničke klase, pronalazeći svoga vođu u Staljinu, i njihovo teoretsko opravdanje u reakcionarnoj utopiji izgradnje "socijalizma u jednoj državi".

Leon Trocki je osnovao Lijevu Opoziciju pri Boljševičkoj partiji sa namjerom da se suprostavi staljinističkoj nacionalističkoj perspektivi i ponovnoj pojavi onoga što je Trocki stručno definisao kao "šovinizam Velikih Sila". Rastuća birokratija na čelu sa Staljinom se sve više suprotstavljala svojim marksističkim protivnicima putem terora, ugnjetavanja i ubistava, dok su se njihovi zločini protiv sovjetskih radnika i nacionalnih manjina pojačavali.

Jedan od najvećih zločina izvršenog od strane staljinističke birokratije je bila masovna deportacija od 400.000 Čečenjaca i Inguša u Centralnu Aziju 1944. za vrijeme drugog svjetskog rata, što je prouzrokovalo smrt od više od trećine ovih deportiranih.

Ćorsokak separatizma

Protivljenje ratu ne podrazumijeva podršku ni za jednu perspektivu ili metodu separatističkih grupa i nacionalističkih lidera u Čečeniji. Tvrdnja da je jedina alternativa ugnjetavanju Kremlja jedna nezavisna država Čečenija, je potpuno pogrešna. Takva perspektiva ne može biti sastavni dio temelja za napredni ekonomski razvitak Kavkaza, ili izaći u susret društvenim i demokratskim potrebama ondašnjih narodnih masa.

Ovdje se ne radi o vraćanju čečenskog ili ruskog naroda uslovima starog staljinističkog režima. Svi narodi SSSR-a su decenijama patili u ugušivanju svojih društvenih i demokratskih prava pod birokratskom policijskom državom, koju su uspostavili Staljin i njegovi nasljednici.

Uprkos tome, uspostavljanje SSSR-a pod Boljševičkom Partijom Lenjina je predstavljalo jedan ogromni korak naprijed u zajedničkom političkom, ekonomskom i kulturnom razvitku naroda Evroazije. Sa ovog stanovišta, današnje iskrsavanje raznih separatističkih pokreta u Kavkazu i drugdje ne predstavlja opoziciju društvenoj kontra-revoluciji koja je dostigla vrhunac u likvidaciji SSSR-a, nego je ono dio toga.

Islamske separatističke snage u Čečeniji su bile u stanju da iskoriste istorijska i sadašnja nezadovoljstva protiv Rusije, ali njihove metode, pogled i perspektiva se u suštini ne razlikuju od Jeljcinovih i Putinovih. Poslije likvidacije SSSR-a, nacionalni sporovi koji su rascijepali Kavkaz su uzrokovali gubitak od desetine hiljada života. Ovi sukobi su bili potpomognuti i vođeni u velikoj mjeri od bivših birokrata iz Komunističke partije, kao što je prvi vođa čečenskog pokreta za nezavisnost poslije perestrojke, Jokhar Dudaev.

Ovo nisu legitimni pokreti za nacionalno oslobođenje. Oni nemaju veze sa borbom protiv imperijalizma, niti u ikakvom smislu utjelovljuju demokratske nade ugnjetanih masa. Naprotiv, oni izražavaju društvene interese raznih klika ambicioznih domaćih kapitalista, koji pokušavaju da uspostave svoje vlastite veze sa svjetskim kapitalizmom putem komadanja etnički čistih područja, i da podijele radničku klasu po etničko-lokalnim linijama.

Nacionalna nezavisnost, što se tiče ovog društvenog sloja, se gleda kao sredstvo za prisvajanje profita od raspodijele i prerade nafte, spojeno sa trgovinom drogama, preprodajom oružja i prostitucijom. Oružana borba protiv Rusije je način na koji oni pokušavaju iskoristiti svoju blizinu bogatim rezervama nafte da bi sebi stvorili unosne poslovne i međudržavne odnose koji su povezani sa interesima Washington-a, London-a i Berlin-a.

Ovo je bilo naglašeno člankom Wall Street Journal-a od 27. decembra koji je napisao Khoz-Ahmed Noukhaev, predsjednik Zajedničkog Tržišta Kavkaza (ZTK). Noukhaev je tipični predstavnik vladajućih krugova čečenskih separatista. On je počeo svoju karijeru kao lider ozloglašene čečenske mafije u Moskvi, opisujući svoju kriminalnu aktivnost, kao što je organizovano iznuđivanje i ucjenjivanje, kao "nastavak borbe za nezavisnost".

U svom kolumnu u Wall Street Journal-u, Noukhaev se hvali sa sposobnosti separatista da vode "gerilski rat neprekidno" i upozorava da "i Evropa i SAD imaju vitalne strateške i ekonomske interese u uspostavljanju mira u Kavkazu što je moguće prije—prije nego što se rat u Čečeniji proširi u Gruziju, Azerbajdžan i kaspijska naftna polja."

Takvi direktni pozivi i ugađanja zapadnim interesima nisu ni u kom slučaju samo čečenska pojava. Njihov se odjek može naći u sličnim nacionalističkim pokretima širom svijeta. U prvoj polovini ovog stoljeća, buržoaska rukovodstva nacionalnih oslobodilačkih borbi u potlačenim zemljama su pokušavala da odbace imperijalističku dominaciju i prisvoje kontrolu nad svojim sopstvenim tržištem. Međutim, danas je globalna integracija kapitalističke proizvodnje dovela do razvoja nove vrste nacionalno-separatističkog pokreta zasnovanog na etničkom identitetu ili komunalizmu. Umjesto da iskorijene imperijalističku kontrolu i da se bore za razvoj nacionalnog tržišta, ovi pokreti pokušavaju da rascijepe postojeće države i da uspostave direktne odnose sa imperijalističkim silama i tranznacionalnim korporacijama.

U svakom slučaju, ova težnja da se privuče inostrana investicija je uslovljena rezanjem plata, sistematskom povećanju nivoa eksploatacije i rasturanju vitalnih grana socijalne zaštite, kao što su zdravstvena zaštita i penzije, koje se smatraju nedopustivim teretom za korporativne profite. Stvari neće biti drukčije ni u Čečeniji. Vladajuća elita bi se mogla dobro ugojiti na zaradama od nafte i njihovim kriminalnim aktivnostima, ali će uglavnom seosko stanovništvo ostati osuđeno na bijedu i beskućništvo.

Socijalističko rješenje

Jedina napredna osnova za suprotstavljanje čečenskom ratu—i sve većim napadima na društvena i demokratska prava radničke klase širom Rusije—je borba da se ujedine stotine miliona ljudi koji su žrtve kapitalističke obnove, protiv njihovih korumpiranih vladara u Kremlju, kao i protiv imperijalističkih sila.

Na pragu 20. stoljeća, milioni radnika su bili nadahnuti perspektivom socijalizma i borbe za internacionalno ujedinjenje radničke klase. Zašto bi onda oni radnici, koji kritički razmišljaju, prihvatili jednu demoralizovanu, ciničnu i glupu tvrdnju da ovakva perspektiva nema veze sa 21. stoljećem?

Već su na početku prošlog stoljeća ograničenja buržoaskih nacionalnih pokreta bila očevidna onim najnaprednijim misliocima tog doba—kao Lenjinu, Rozi Luksemburgu i Trockome. Zašto bi onda radnička klasa danas prihvatila preporod te pojave u neuporedivo izopačenijem obliku—kao što je zagovaranje etničkog identiteta kao osnove za gradnju nacije—i to u doba kada globalizacija ekonomskog života daleko prevazilazi sve iz tog vremena?

Da bi se suprotstavilo Velikom Ruskom šovinizmu Putinovog režima, narodi bivšeg Sovjetskog Saveza moraju da obnove svoju privrženost prema socijalističkoj i internacionalnoj perspektivi na kojoj se SSSR isprva i zasnovao. Dobrovoljno ujedinjenje ruskog i kavkaskog naroda u ranim 1920. je bilo moguće samo putem ekonomske reorganizacije sovjetskog društva da zadovolji osnovne potrebe radnog naroda. Uprkos kasnijeg staljinističkog izopačenja i degeneracije, ovo preostaje jedini put ka društvenom napretku i demokratiji. U borbi za ovaj cilj, radni narod u Rusiji i Čečeniji se mora okrenuti ka svojoj sabraći radnicima u Evropi i Americi kao njihovim prirodnim saveznicima u borbi protiv imperijalizma, imperijalističke agresije, i kapitalističke eksploatacije.

Centralni politički zadatak kojim se suočavaju radnici u Rusiji i širom svijeta, je izgradnja marksističkog vodstva da se nastavi borba za svjetski socijalizam. World Socialist Web Site je internet sajt Četvrte Internacionale, koju je osnovao Leon Trocki u borbi za odbranu socijalističkog internacionalizma protiv izdaja Staljinizma. Ovo je forum oko kojeg će se sjediniti i srasti politički najsvjesniji radnici i intelektualci, da izgrade svjetsku partiju socijalističke revolucije.