World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Britansko "Olakšanje Duga" I Šta To Znači Za Svjetske Siromahe

Trevor Johnstone
5. januara 2000.

Britanski kancelar Exchequer-a [državne blagajne—prim. prev.] Gordon Brown je izjavio prije božićnih praznika da će poništiti dugove 41 najzaduženije zemlje svijeta. Na prvi pogled, ovo je izgledalo kao obećanje da se iz ovih zemalja iscijedi 300 miliona funti manje nego što se očekivalo—što bi nesumnjivo trebalo da se pohvali kao dobrotvorni čin.

Međutim, funkcioneri blagajne su potvrdili da će se ova inicijativa sprovesti u razdoblju od 20 do 23 godine, i da će joj se prikačiti strogi uslovi da bi se osiguralo da primaoci uvedu ekonomske mjere koje su odredili IMF i Svjetska Banka. Zemlje kao što su Nigerija, Haiti i Peru neće biti pogođene (jer ne spadaju među 41 najzaduženijih zemalja) i moraće da otplaćuju svoje dugove sa kamatom kao i do sada.

Brown je rekao: "IMF i Svjetska Banka su zacrtali strategiju smanjenja siromaštva, koju sve izabrane zemlje moraju potpisati. Ova strategija ima vremenski raspored i datume, kojima se mora pridržavati. Ove zemlje su obećale da će za naše olakšanje njihovog duga uložiti svoj novac u zdravstvo, obrazovanje i smanjivanje siromaštva. Mi ne želimo da se novac potroši na oružje ili korupciju."

Šta Brown misli kada govori o "smanjivanju siromaštva" je veoma korektno opisano u knjizi The Globalization of Poverty 'Globalizacija Siromaštva', koju je napisao Michael Chossudovsky: "Od kasnih 1980-ih 'smanjivanje siromaštva' je postalo 'uslov' za sporazume oko zajmova Svjetske Banke... Ono se zasniva na rezanju budžeta državnog sektora i ponovnog usmjerenja izdataka na selektivnoj osnovi 'za dobrobit siromašnih'" (str. 66-67). Ovo znači demontiranje programa sadašnjeg socijalnog osiguranja, i njihova zamjena za oskudnom "socijalnom mrežom bezbjednosti", obično koristeći novac od aktivnosti ne-državnih organizacija (NGOs) koje financijski uzdržavaju dobrotvorna društva i internacionalni "programi za pomoć". IMF i Svjetska Banka su odveć dali znak da Obala Slonovače i Gajana neće zadovoljiti potrebne preduslove za olakšanje njihovog duga za "Veoma Zadužene Siromašne Zemlje" (HIPC), osim ako se njihove vladine polise ne promijene prema ovom gore navedenom smjeru.

Novac koji će se nadoknaditi pod inicijativom Brown-a se duguje Odjeljenju za Garanciju Izvoznih Kredita (ECGD), koji pomaže britanskim firmama da dobiju inostrane ugovore. Ono garantuje da nadoknadi novac svakoj britanskoj banki koja pozajmljuje fondove vladi ili firmama za ugovore sa britanskim firmama, u slučaju neispunjenja obaveza. Ovo se isprva naplaćuje iz britanskih poreznih prihoda, ali iznos koji se duguje ECGD-ju, zadužene zemlje moraju da isplate sa kamatom. Brown je rekao da će blagajna snabdjeti novac za otplatu svih gubitaka ECGD-ija. Cjelokupan dug ECGD-iju je 1,9 milijardi funti, a vlada je već obećala da neće da uzme u obzir 1,6 milijardi. Ostalih 300 miliona se sada mora isplatiti.

Rate isplata duga će se povećati da bi se ostvarili planovi za isplate, za koje su se zadužene nacije dogovorile sa ECGD-ijom. Iduće godine trošak će iznositi oko 10 miliona funti, što će rezerve britanske blagajne namiriti. Ovi godišnji troškovi su kao kap u moru u poređenju sa veličinom britanske privrede—i oni će da se podjele između te 41 zemlje. Veći dio dugova je u svakom slučaju već poništen kao loši zajam [zajam koji se ne može vratiti—prim. prev.], zato što su ove zemlje dokazale da ne mogu da namire ni otplatu kamata, a kamoli da isplate glavnicu duga.

Cjelokupan dug nerazvijenih zemalja je procijenjen na oko 300 milijardi funti. Brown je prvo izrazio želju da poništi sve bilateralne dugove nerazvijenih zemalja u oktobru, poslije sličnog poteza predsjednika Clinton-a. Ali je jedino sada, poslije pregovora sa Svjetskom Bankom, Internacionalnim Monetarnim Fondom i ostalim velikim kreditorskim zemljama, kancelar postao specifičniji. Čitav iznos duga koji će se poništiti je 300 miliona (640 miliona funti, cifra koju je citirala vlada uključuje izgubljenu kamatu). Ovo predstavlja oko 0,1 posto od čitavog duga nerazvijenih zemalja. 41 zemlje HIPC-ija duguju Britaniji samo 2 milijarde funti od njihovog cjelokupnog duga od 132 milijarde funti.

Jedan od važnijih faktora Brown-ovih kalkulacija je, do koje mjere će ovaj potez izvršiti pritisak na britanske suparnike—Japan, Njemačku, Francusku i ostale—da ponište svoje mnogo veće dugove. On je objasnio da očekuje od ostalih zemalja, koje su bile neodlučne oko poništenja svojih loših zajmova, da krenu istim putem. "Naše obećanje [za poništenje dugova—prim. prev.] je stvarno, jer želimo da ostale zemlje slijede naš primjer," on je rekao.

Britanska dobrotvorna društva su se već složila sa ovim. Justin Forsyth, direktor Oxfam polise, je rekao da će ova izjava povećati pritisak na ostale industrijalizovane zemlje. "Sada je izazov da ubijedimo one koji sumnjaju u [poništenje—prim. prev.] dugova, kao što su Njemačka, Francuska i Japan, da to isto i urade."

"Koalicija Jubilej 2000" (koja je vršila kampanju za baš ovakvo olakšanje duga) je bila čak i specifičnija u svojoj izjavi o Brown-ovim mjerama:

"Znači, stvarni značaj Brown-ovog obećanja je da izvrši pritisak na ostale G7 zemlje kreditore da isto tako otpišu 100 posto svojih bilateralnih dugova. Kad bi svi G7 kreditori to uradili za HIPC zemlje dužnice, oko 40 posto cjelokupnog duga bi se poništilo. Pošto se Britanija sada udružila sa SAD-om i Kanadom, znači da su Njemačka, Italija, Francuska i Japan preostale da slijede ovim putem. Ovim preostalim državama se najviše i duguje, što znači da je veoma važno da se ovaj domino efekat, kojeg je Brown pokrenuo, i nastavi."

41 HIPC zemlje duguju Francuskoj i Japanu daleko najveće iznose novca (Francuskoj, 11,7 milijardi američkih dolara; Japanu, 10,5 milijardi), dok Britanija dijeli peto mjesto sa Italijom (2,7 milijardi svaki). Najglavniji razlog što će ovo uticati na samo 40 posto duga HIPC zemalja, ako bi ostale G7 zemlje to isto uradile, je to da veliki dio duga nije između vlada, nego se duguje privatnim korporacijama. Nijedna od ovih predloženih mjera neće uticati na ovaj dio duga.

Uprkos naduvanoj retorici na G7 samitu prošle jeseni, gdje je izjavljeno da će se poništiti 60 milijardi funti koje duguju 41 HIPC zemlje, malo se toga u stvarnosti i promijenilo. Čak su i podržaoci Brown-a iz "Jubileja 2000" primorani da skrenu pažnju na lošu istoriju realizacije obećanih olakšica za dužnike: "Kancelarova obećana pomoć zavisi od toga da li će zemlje dužnice ispuniti obaveze HIPC inicijative. Ova inicijativa je bila započeta 1996, ali od tada su samo 4 zemlje, od 41 zemalja koje su izabrane, vidjele smanjenje njihove rate otplate duga. Neki kreditori i sporovi oko novčanih izdataka i dalje nastavljaju da ometaju HIPC inicijativu."

Huw Evans, britanski glavni direktor u IMF-u i Svjetskoj Banci između 1994. i 1997, je rekao da su se prvi paketi olakšica duga dizajnirali "zbog opasnosti za mnoge velike svjetske banke, i bankarskog sistema. Izloženost kreditorima za mnoge banke, posebno u SAD-u, ali takođe u manjem slučaju i u Britaniji i ostaloj Evropi, je iznosio dva do tri puta više od cjelokupnog bankovnog kapitala. Strategija dugova i zajmova 1980-ih je dala bankama vremena da obnove svoj kapital."

Prve zemlje koje će biti pod uticajem Brown-ovih novih mjera, od januara 2000, su Uganda, Bolivija, Mozambik i Mauritanija. Drugih pet do sedam zemalja, uključujući Tanzaniju, će biti uključeni odmah poslije, a ostalih 25 HIPC članica do kraja iduće godine. Vladini predstavnici nekih zaduženih nacija su izjavili da će ove mjere imati značajne posljedice na njihove budžete i programe za društvene izdatke, izražavajući način na koji ove vlade profitiraju od nametanja IMF planova na svoje narode.