World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Rehabilitacija Staljina—Ideološki Temelj Nove Kremaljske Politike

Vladimir Volkov
29. februara 2000.

Zamjena Borisa Jeljcina Vladimirom Putinom kao predsjednikom Rusije ne označava samo promjenu ličnosti u sastavu kremaljskog vodstva, već također i pomjeranje političkog naglaska. Uspostavljanjem saveza sa frakcijom Komunističke Partije iz Dume (donjeg doma ruske skupštine) koju vodi Genadij Žuganov, Kremlj se razišao od svoje zvanične liberalno-demokratske orijentacije, i sada smatra Staljinove nasljednike svojim strateškim partnerima.

Ova promjena pravca se nije dogodila preko noći. To se već počelo pripremati pod pokrovom Jeljcinovog režima. Ali sada Kremlj više ne osjeća potrebu za prikrivanjem i najavljuje svoje promjene u ideološkoj orijentaciji. On to ne radi putem zvaničnog dokumenta. Umjesto toga, veći broj uticajnih političkih listova i komentara iznose ono što Kremlj, iz razumljivih razloga, ne želi izjaviti u svoje ime. Među ovim organima su Nezavisimaja Gazeta Nezavisne Novine, koju kontroliše oligarh Boris Bjerezovski i glavni urednik Vitalij Tretjakov.

Uzevši rođendan Josefa Staljina kao priliku za razmatranje izbora za Dumu, Nezavisne Novine su objavile članak 22. decembra 1999. što je vjerovatno najtačniji prikaz orijentacije Kremlja. Naslov članka je "Staljin—Naš Jedan i Jedini", sa podnaslovom "Ruski Reformizam Kao Diktatura".

Ovaj članak, koji je napisao Tretjakov pokušava da opravda autoritatizam i diktaturu kao potrebne instrumente civilizovanja za promjene u Rusiji, dok istovremeno pokušava da rehabilituje Staljina u javnom mnjenju kao "jednog od najvećih državnika 20. stoljeća".

Treba priznati da članak sadrži nekoliko vrijednih uvida—naročito gdje autor podcrtava uzajamnu vezu između sadašnjeg režima i staljinizma. "Mi uopšte ne znamo", piše Tretjakov, "koliko toga u našem privatnom životu—da ne spomenemo politiku ili državu—proizilazi iz onoga šta je Staljin lično razvio, ili se izumilo i razvilo pod njegovim ličnim rukovodstvom. Međutim, najvažnije od svega je činjenica da je naš čitav birokratski sistem, koji je baziran na 'nomenklaturi ', bio skoro potpuno krojen po Staljinovoj mijeri i od strane Staljina. Genetički, današnji državni funkcioner je staljinista, čak i ako ima anti-staljinistički stav."

Sve je ovo potpuno tačno, kao i neke karakteristike Staljinove vladavine koju Tretjakov opisuje: "U stvarnosti, Staljin je ponovo uspostavio carstvo i monarhiju (premda, ne nasljedničku monahriju). Nacija, država i reforme su Staljinu bile od veće vrijednosti nego narod, ljudi i pojedinci."

Ovo je nastavljeno, na neki način, sa uvidnom karakterizacijom današnjih ruskih političara. "I da li su naši reformisti drugačijeg kalibra od Staljina?" on se pita, i onda nastavlja: "Prosvijetljeni čekista [tajni policajac] Vladimir Putin, prosvijetljeni tvrdokorni reformista Anatolij Čubais i prosvijetljeni oligarh Boris Berezovski—ovo su ustvari, tri Staljinova obraza u današnjem svijetu."

Ali šta je Staljin? "Savršeno oličenje ruskog pragmatizma" i "savršeno oličenje ruskog reformizma u svojoj surovosti, neljudstvu i okrutnosti—rijetko efektivnog i obično neuspješnog."

Mi se slažemo da Staljin živi u današnjim ruskim političarima. Ali kako to Staljin može biti "savršeno oličenje ruskog reformizma"? I što to znači "ruski" reformizam? Da li ovo uključuje Oktobarsku Revoluciju 1917, na primjer, sa svojom jasnom internacionalnom perspektivom, pošto je i ona uvela velike reforme? Ali ako, s druge strane, ovo znači oštrinu i okrutnost, onda su to prizori koji su izbijali tokom svjetske istorije sve do današnjeg dana. Šta je u njima toliko posebno "rusko"?

Autor ne pokušava da razmrsi ove protivriječnosti. Njegov zadatak je da grubo prilagodi istoriju sadašnjim političkim zahtjevima Kremlja. Ovo ubrzo postaje jasnije iz sljedećih pasusa.

"Staljin je uspostavio idealno carstvo," Tretjakov piše, "ali od njegova dva moguća proizvoda—nomenklatura/zvanična državna vladajuća klasa ili građansko društvo—on je mogao da uvede samo onaj drugi. U tome leži njegova ograničenost. To je njegovo prokletstvo."

Ovo je lažan bilans. Upoređivanje "nomenklature/zvanične klase" sa "građanskim društvom" je lažno u svjetlu sovjetske istorije (imajući u vidu kao što je ustvari i slučaj, da ovo posljednje treba shvatiti kao društvo buržoaske strukture). Kao što je Trocki odveć pokazao u 1930., staljinistička birokratija, koja je izniknula kao previlegovani društveni sloj, je bila samo prelazna faza u formiranju nove klase kapitalističkih vlasnika, t.j., osnovni elemenat "civilnog društva". Jedina sila koja je mogla da zaustavi ovaj kontrarevolucionarni proces je bila radnička klasa.

Daleko od toga da nije spriječio restauraciju kapitalizma i pobjedu "građanskog društva", Staljin je ustvari tome otvorio put "stvaranjem" nomenklature. I upravo je zbog svog porijekla u nomenklaturi današnji kapitalizam u Rusiji tako korumpiran i kriminalan.

Dalje u članku, autor pokušava da svrsta Staljina na isti nivo kao i velike istorijske ličnosti, upoređujući ga posebno sa Petrom Velikim: "Staljin je, od svih lidera, bio taj koji je stavio u praksu geopolitičko i industrijsko nadsljedstvo Petra Velikoga [Ruski car koji je vladao od 1682. do 1725.]. I više od toga—on je to i nadmašio."

"Petar Veliki je bio reformista i orijentisao se ka Zapadu," Tretjakov nastavlja. "Istina je, on je bio diktator, ali jedan prosvjetljen diktator. Nije li Staljin bio reformista? Nije li i on bio prosvjetljen?" Za Tretjakova, jedina razlika između Staljina i Petra Velikoga je to što je Petar bio orijentisan ka Zapadu, dok je Staljin je bio "Vizantin koji je vjerovao u Rusiju kao poseban oblik civilizacije."

Članak se završava ovim mislima: Staljin je napravio mnogo "užasnih" stvari, ali i dosta toga što je bilo "časno" i "dobro". Prema tome: "Nemojte ogovarati i kritikovati Staljina. Staljin je naš jedan i jedini, isto kao i Puškin. Dva pola ruske—i ne samo političke—kulture."

Politička važnost ovog članka iz Nezavisnih Novina je očigledna: njegova namjera je da rehabilituje Staljina i napravi njegovo nasljedstvo dio državne politike u interesu nove vladajuće klase. Što se tiče kvaliteta argumenata primijenjenih za ovaj cilj, čitava se njihova konstrukcija oslanja na sofistriji, i istorijskoj falsifikaciji.

Tretjakov jednostavno ignoriše istorijsku pozadinu. Činjenica da je Petar Veliki bio reformista, da je Staljin kasnije došao u istoriju i da su obojica "uprljali ruke" nije nikakav dokaz da je Staljin također bio reformista. Odlučivanje stvarne istorijske važnosti jednog događaja ili istorijske ličnosti zahtjeva da se ispita na kojim se socijalnim snagama ova osoba oslanja, i u čije interese i prema kakvom razvoju društva ona to radi.

Samo postavljanje ovog pitanja je dovoljno da se dokaže ogromna razlika između istorijskih ličnosti kao Petra Velikog i Staljina. Petar se borio protiv vijekovne ruske zaostalosti i izolacije. U to vrijeme se on oslanjao na najnaprednije društvene snage, podržavao razvoj osobnih inicijativa i direktno oslovljavao potrebu da se iskustvo Zapadne Europe unese u rusko društvo i da se približe i udruže sa razvojem na Zapadu.

Osnivanjem Petrovgrada, on je otvorio prozor prema Evropi i time prekinuo sa Moskovsko-Azijskom tradicijom od prošlosti. On je natjerao bojare [ruske plemiće] da briju svoje brade i borio se protiv sistema nasljedstva zvaničnih položaja koje su uspostavile i utvrdile partrijahalne tradicije. Petar je i sam koristio varvarske metode i nerijetko bi se obračunavao okrutno i zvijerski sa svojim protivnicima. Ali on je tjerao Rusiju naprijed, i nije imao potrebu da laže tokom tog procesa, jer su mu se namjere i riječi slagale sa njegovim djelima.

Staljin je bio potpuno drugačiji tip političara. Da bi postao diktator Sovjetskog Saveza, on je morao da prekine sa njegovom revolucionarnom prošlosti. Prema tome on nije unio najbolje vrijednosti moderne civilizacije—već naprotiv, on je bio oličenje nacionalističke reakcije protiv najvećeg revolucionarnog pokreta u svjetskoj istoriji.

Staljin je obnovio i oživio najgore aspekte ruske zaostalosti koje je Oktobarska Revolucija otvoreno i bez milosti izbacila napolje. Umjesto da prepozna nadmoćnost svjetske ekonomije, Staljin je gajio ograničenu i nacionalističku ideju "socijalizma u jednoj zemlji". Umjesto da podrži stvaralačke aktivnosti i slobodu mišljenja, on je organizovao sudske inkvizicije i lov na vještice. U svojoj politici on se oslanjao na novi društveni sloj privilegovanih birokrata i uništio najbolje elemente društva—kao prvo i najvažnije, vodstvo revolucije i široki sloj socijalističkih intelektualaca i radnika. Staljin je gurnuo zemlju unazad. Zato su laži i neprestano prepisivanje istorije postali potrebni elementi u njegovoj metodi.

Ako postoji jedan događaj u Rusiji tokom prošla dva stoljeća koji može, u nekom smislu, da se zove nastavak Petrovih reforma, to bi bila Oktobarska Revolucija 1917. Oba događaja su dala zemlji ogroman podsticaj za razvoj iz zaostalosti ka civilizaciji. Oba događaja su donijela inzvanredne lidere i kulturni razvitak. Nasuprot ovome, Staljinov režim je olikovao kontrarevoluciju i istorijsku retrogresiju. Ovo je otvorilo put katastrofi koja je zadesila Rusiju 1991.

Jednako monstruozna je Tretjakova konstrukcija veze između Staljina i Puškina. Oni ne sačinjavaju "dva pola ruske kulture". Ili, da budemo precizniji, oni formiraju ova dva pola, ali u potpuno drugčijem smislu nego što bi Tretjakov želio da vjerujemo.

Ako bi slijedili pravac razmišljanja urednika Nezavisnih Novina, Puškin je savršeno oličenje ruske kulture, a Staljin je savršeno oličenje ruske politike. Ali u stvarnosti, postoje dobre tradicije "ruske kulture, uključujući politiku", a također i loše tradicije ruske kulture i politike. Puškin i ruska revolucija od 1917. pripadaju prvoj kategoriji, Staljin drugoj. Ove dvije tradicije stoje jedna nasuprot druge—one ne dopunjavaju jedna drugu.

Puškinove osobite karakteristike su bile slobodan um, nezavisnost, dalekovidno evropsko gledište i prezirnost prema svim vrstama "šovinističkog" patriotizma. Nasuprot ovome, Staljin je u sebi sjedinio najgore elemente ruske zaostalosti: inerciju, umnu ograničenost, predrasude i despotizam.

Dakle, ovo je bilans: potreba da se rehabilituje Staljin i njegove metode "državnog rukovodstva" je najjasniji izražaj novog mjesta u istoriji ruskog kapitalizma. Nesposoban da riješi probleme ruskog naroda, on pokušava da preživi pozivanjem na najmračnije duhove iz prošlosti. To bi samo po sebi bio dovoljan razlog zašto se on mora protjerati u domen duhova što je prije moguće.