World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Marksistički Internacionalizam Naprema Perspektivi Radikalnog Protesta

Odgovor Kritici Globalizacije Profesora Čosudovskoga

Nick Beams
23. februara 2000.

Svjetski Socijalistički Veb Sajt (World Socialist Web Site) ovdje objavljuje 2. dio članka od tri dijela koji je napisao Nick Beams, sekretar Australske Socijalističke Patije Jednakosti (Socialist Equality Party of Australia) i član uredništva WSWS-a, kao odgovor članku profesora Čosudovskoga "Seattle i Dalje: razoružavanje Novog Svjetskog Poretka," kojeg je WSWS objavio 15. januara 2000. Beams je autor mnogobrojnih članaka i lekcija o modernoj kapitalističkoj ekonomiji, uključujući "Marksizam i Globalizacija Proizvodnje i Važnost i Implikacije Globalizacije: Markistički Stav".

2. dio

Kao konac kroz sve Čosudovskove često strasne osude Svjetske Trgovinske Organizacije (STO) i ostalih institucija globalnog kapitalizma, prolazi određen politički program. Po njegovom mišljenju globalizaciji se mora suprotstaviti putem vraćanja moći i nezavisnosti nacionalnim državama, koje su potkopane putem stvaranja mnogostrane "totalitarne" organizacije kao što je STO.

Prema tvrnji Čosudovskoga, sporazum koji je 1994. uspostavila STO "zaobilazi demokratske procese u svakoj zemlji članici" i "namjerno krši prava nacionalnih zakona i ustava dok globalnim bankama i multinacionalnim kompanijama pruža široku moć i vlast."

"Drugim riječima," on nastavlja "proces stvaranja STO-a poslije Završnog Akta Urugvajskog Kruga je otvoreno 'ilegalan'. Naime, jedno 'totalitarno' međuvladino tijelo je bilo aljkavo i na brzinu postavljeno u Ženevi, ovlašteno pod internacionalnim zakonom sa mandatom da 'nadgleda' ekonomske i socijalne polise na državnom nivou, kršeći vrhovnu vlast i nezavisna prava nacionalnih vlada."

Zbot toga, on poziva na "'građanske' pokrete širom svijeta" da vrše pritisak na "svoje vlade da se povuku bez odlaganja i da ponište njihovo članstvo u STO" i potstiče da se ustanovi zakonski postupak "otpočet u nacionalnim sudovima protiv vlada i zemalja članica, podvlačeći otvoreno kršenje državnog zakona i nacionalnog ustava."

Čosudovski javno optužuje masovnu mediju zbog njenog pokušaja da spriječi kritičan spor i maskiranja istine, i pokazuje da je "jedino obećanje 'slobodne trgovine'" ekonomsko pustošenje koje uništava živote naroda sa "gorkom ekonomskom medicinom" po nalogu STO-a i IMF-a. Onda on izjavjuje: "Mi moramo ustanoviti istinu, mi moramo uspostaviti nezavisnost naših zemalja i naroda naših zemalja."

Tu ne može postojati jasniji izraz temeljnih razlika između socijalističke opozicije globalnom kapitalizmu i njegovim institucijama—borbe koja se zasniva na ujedinjenju internacionalne radničke klase preko nacionalnih granica—i opozicija sitne buržoazije prema globalizaciji, koja poziva na "građanski pokret" da uspostavi i vrati moć nacionalne države.

Ovo ni u kom slučaju nije prvi put da izbijaju ovakvi sporovi. Za vrijeme prvog svjetskog rata Trocki je objasnio da, dok se bori protiv svakog oblika nacionalnog ugnjetavanja i imperijalističkog centraliziranja "proleterijat ne može dozvoliti da 'nacionalni princip' spriječi put neodoljivoj i duboko progresivnoj tendenciji modernog ekonomskog života prema planskom organiziranju širom našeg kontinenta, a i dalje po čitavom svijetu."

"Imperijalizam" on je nastavio, "je kapitalističko-lopovski izražaj tendencije moderne ekonomije da se potpuno oslobodi idiotizma nacionalne ograničenosti i zatvorenosti, kao što je i ranije uradio u pogledu lokalne i oblasne zatvorenosti. Dok se bori protiv imperijalističkih oblika ekonomske centralizacije, socijalizam uopšte ne zauzima stav protiv ove posebne tendencije kao takve, nego naprotiv, čini tu tendenciju svojim vodećim principom." [1]

Mi ćemo objasniti neke posljedice ovog vodećeg principa u završnom dijelu ovih serija. Za sada, mi želimo samo ispitati posljedice nacionalističkog programa kojeg predlaže Čosudovski.

Čitajući osude STO-a profesora Čosudovskog i onoga šta on naziva Novim Svjetskim Poretkom—nikada globalnim kapitalističkim poretkom—ne možete a da se ne prisjetite zvaničnih izjava ekstremnih nacionalističkih desničara, populista, čak i neo-fašističkih organizacija u Americi i u Evropi.

U SAD, pristalice Patrick-a Buchanan-a i ostalih desničarskih političara optužuju Novi Svjetski Poredak i institucije poput STO-a i Ujedinjenih Nacija kao organe "svjetske vlade" koji ruše i potkopavaju nezavisna prava i moć američke vlade. Slični stavovi se mogu naći i u Evropi kod desničara i neo-fašističkih protivnika Evropske Unije. Socijalisti su, naravno, protiv STO-a i EU-a. Ali odlučujuće pitanje je program po čijoj se osnovi ta opozicija razvija.

U ovom sporu bilo bi se važno prisjetiti stava Trockoga prema Versailles-kom Sporazumu. On je insistirao da, dok je Komunistička Internacionala bila potpuno protiv Sporazuma, Njemačka Komunistička Partija nije mogla jednostavno pozivati na parolu "Dolje sa Versailles-kim Sporazumom," jer takav potez bi ih neizbježno udružio sa politikom Nacista i ostalih nacionalističkih desničarskih grupa. Radije, on je tvrdio, politička opozicija, Versailles-u i "novom svjetskom poretku" koju je on ustanovio, je trebala biti zasnovana na temeljima borbe za Ujedinjene Evropske Socijalističke Države.

Profesor Čosudovski je nesumnjivo neprijateljski raspoložen prema desničarskim nacionalističkim protivnicima STO-a. Ali u politici nije stvar u nečijim namjerama, već u nasljednim i objektivnim logikama programa za koji se neko bori, i društvenih snaga čije interese taj program izražava. Stoga, ako je opozicija prema STO-u bazirana na programu koji poziva na pojačanje nacionalne države i uspostavljanje njenih nacionalnih prava, optuživanje STO-a da je "ilegalna" zato što potkopava ova prava, može samo da rezultira u političkom svrstavanju sa nacionalističkim desničarskim političkim tendencijama.

U svom članku, profesor Čosudovski nastoji da otkrije ulogu medije i ne-vladinih organizacija koje pružaju STO "ljudsko lice" i promovišu iluzije u njen demokratski karakter. Ali kada je u pitanju nacionalna država, on i sam potstiče te iluzije i otvara vrata izmišljanju mitova.

On poziva na promjene državnih institucija da bi se izvukle iz kandži finansijskih institucija i za uspostavljanje prava direktnih proizvođača. Njegov cilj je razvoj "građanskog pokreta" da vrši pritisak na nacionalne vlade i, da na kraju, izvrši reformu kapitalističke države. Ali istorijski rekord dokazuje nemogućnost takvog projekta.

Kapitalistička nacionalna država nije neka neutralna politička institucija iznad društva koju su zauzeli najmoćniji ekonomski interesi. Ona je tvorevina i instrument same kapitalističke klase. Ovu državu široke mase ljudi ne mogu nekako "zauzeti" i demokratizovati u svoje interese.

Ali s ovim ne predlažemo da se radnička klasa i njeni saveznici iz drugih društvenih klasa ne trebaju boriti za demokratske zahtjeve. Naprotiv, u borbi protiv totalitarijanizma globalnog kapitalističkog tržišta, demokratski zahtjevi će, i mogu preuzeti ogromnu važnost. Ali, kao što čitava istorija političke borbe pokreta radničke klase pokazuje, borba za ove zahtjeve se nastavlja ne putem kapitalističke države, već u borbi protiv nje, bez obzira kakvi su njeni "demokratski" oblici.

Rješenje za društvenu i ekonomsku katastrofu koju sada stvaraju operacije globalnog "slobodnog tržišta"—potčinjavanje svakog aspekta društva potrebama kapitala dok on tjera svoju globalnu borbu za profitom—zahtijeva ništa manje nego reorganizaciju ekonomije od vrha do dna i uspostavljanje potpuno novih društvenih prioriteta, zasnovanim na korištenju naučnih i kulturnih dostignuća i napretka da bi se zadovoljile potrebe ogromne većine.

Ali da li se može ozbiljno tvrditi da se takva perspektiva—sa kojom se profesor Čosudovski bez sumnje slaže—može ostvariti putem kapitalističke države? Zar to neće zahtijevati razvijanje političkog pokreta čiji je cilj potpuna reorganizacija političkog sistema i stvaranje novih oblika organizacije preko kojih će široke mase praktikovati političku vlast? Suprotnim tvrdnjama se sigurno stvaraju iluzije, jednako opasne kao i ove koje potstrekavaju podržaoci STO-a.

Integralni dio perspektive profesora Čosudovskog je njegovo vjerovanje da se ekonomsko i društveno pustošenje koje nanose operacije "slobodnog tržišta" mogu nadvladati ako se izvrši dovoljno pritiska na nacionalne vlade i njihove finansijske ustanove da bi se prisilile na povratak politici nacionalnog ekonomskog regulisanja, zasnovanim na analizi britanskog ekonomiste John Maynard Keynes-a, koja je okarakterizirala poslijeratni privredni uspon.

Kao svi podržaoci Keynes-ijanizma, Čosudovski pronalazi izvor ekonomske krize kapitalizma u nedostatku ekonomske potražnje.

Ovo se jasno pokazalo u njegovoj knjizi Globalizacija Siromaštva. Tu on piše da je program reformi, čiji je sponsor IMF, namijenjen stvaranju nezaposlenosti i "minimizaciji cijene radne snage", doveo do osiromašenja velikog sektora stanovništva u svijetu i "dramatičnog smanjenja kupovne moći."

"Zauzvrat, u nerazvijenim kao i u razvijenim zemljama, niske zarade usporavaju proizvodnju doprinoseći daljem nizu zatvaranja postrojenja i bankrupcija. U svakoj fazi ove krize, kreće se prema globalnoj prekomjernoj proizvodnji i smanjivanju potrošačke potražnje. Smanivanjem društvenog kapaciteta za potrošnju, makro-ekonomske reforme primijenjene širom svijeta neminovno ometaju širenje kapitala." [2]

Jasno je da određeni politički zaključci proizilaze iz takve analize krize kapitalističke ekonomije. Ako je, kao što profesor Čosudovski tvrdi, program koji je nametnut od strane globalnih finansijskih ustanova na kraju štetan po širenje kapitala, onda tu postoji mogućnost da se uspostavi politički pokret da preokrene ovaj program, jer će takav preokret na kraju biti koristan samom kapitalu.

Ako, međutim, kao što ćemo pokazati, ova kriza proizilazi iz protivriječnosti unutar samog sistema profita i ako je nedostatak potražnje izražaj temeljnijih tendencija, a ne jednostavno rezultat pogrešnih polisa, onda je jasno da nikakav program reformi baziran na širenju potražnje ne može nadvladati tu krizu.

Čosudovski poziva na nova pravila regulisanja trgovine, kao i "razvoj ekspanzivne (na stranu potražnje) agende makro-politike usmjerene ka ublaživanju siromaštva i stvaranju zaposlenja i kupovne moći širom svijeta." [3]

Jedan članak pod naslovom Finansijsko Ratovanje, objavljen 1998. jasno pokazuje program koji on predlaže: vraćanje polisama, primijenjenim na svjetskom nivou, koje su glavne kapitalističke sile prihvatile u neposrednom poslijeratnom periodu. [4]

Kriza širom svijeta, on piše, "označuje pad centralnog bankarstva, što znači smanjivanje nacionalne ekonomske nezavisnosti i nesposobnost nacionalne države da kontrolira stvaranje novca u ime društva."

Intelektualne i političke tradicije na kojima on stoji se otkrivaju u posljednjem pasusu.

"Neprestana finansijska kriza," Čosudovski piše, "ne samo da vodi ka padu nacionalnih državnih ustanova širom svijeta, već se također sastoji u postepenom demontiranju (i mogućoj privatizaciji) poslijeratnih ustanova koje su uspostavili očevi osnivači na Bretton Woods konferenciji 1944. Nasuprot sadašnjoj rušilačkoj ulozi IMF-a, ove ustanove su bile namijenjene od strane njihovih arhitekata da sačuvaju stabilnost nacionalnih ekonomija. Po riječima Henry Morgenthau-a, ministra finansija SAD-a, u njegovoj završnoj izjavi na konferenciji (22. jula 1944): 'Mi smo došli ovdje da razradimo načine na koje ćemo odstraniti ekonomska zla—rivalske devalvacije valuta i štetne i pogubne prepreke trgovini—koje su prethodile sadašnjem ratu. Uspjeli smo u ovoj namjeri.'"

Kao mnogi drugi kritičari globalnog finansijskog sistema, koji slično pozivaju na povratak nacionalne ekonomske regulacije, Čosudovski nikada ne oslovljava pitanje zašto je poslijeratno ekonomsko doba, zasnovano na upravljanju potražnjom u Keynes-ijskom stilu, uopšte i propalo.

Do mjere u kojoj takvi kritičari pružaju ikakvo objašnjenje, ova propast se obično pripisuje promjenama polisa započetim pod Regan-om i Thatcher-kom i usponom doktrine "slobodnog tržišta." Takva analiza, međutim, ne može objasniti kako su se takvi mali i veoma ograničeni individualci kao Regan i Thatcher preobrazili u "svjetske istorijske ličnosti," niti kako je došlo do toga da se otac Chicago škole "slobodne trgovine", Milton Friedman, kojeg su u 60. smatrali nastranim ekonomskim čudakom, do 80. smatrao izvorom ekonomske mudrosti.

Uspon programa "slobodnog tržišta" može samo da se objasni putem ispitivanja porijekla, razvoja i krize poslijeratnog ekonomskog poretka.

Polise uspostavljene na Bretton Woods-u i razvijene slijedećih godina, su bile, kao prvo, odgovor mogućem revolucionarnom pokretu masa koji se razvio u zadnjem dijelu rata u naprednim kapitalističkim zemljama, a isto tako i u kolonijalnim zemljama.

Dalekovidniji politički predstavnici buržoazije su uvidjeli da će, ako ne uspostave serije mjera koje bi ukrotile aktivnosti kapitala i osigurale opšte širenje životnog standarda, se suočiti sa nizom pobuna, mogućim na višem nivou nego one koje su se pojavile poslije prvog svjetskog rata. Drugim riječima, prepoznali su da, poslije dva svjetska rata i ekonomske pustoši Velike Depresije, ako ne rekonstruiraju kapitalističku ekonomiju s vrha, postoji stvarna opasnost da će se ona zbaciti odozdo.

Strah od društvenih i političkih posljedica neobuzdanih operacija slobodne trgovine je bio ključni sastojak Bretton Woods sistema. Mjere koje je on uspostavio—uvođenje određenih, fiksiranih odnosa valuta, kontrole kapitala, vladini potsticaji nacionalnoj ekonomiji i uspostavljanje širokih mjera socijalnog osiguranja—su pružile okvir za poslijeratnu ekspanziju.

Ali ove političke inicijative, iako su bile veoma važne, nisu mogle uspjeti same od sebe. Osnovni razlog za poslijeratnu ekspanziju—najduži privredni uspon u istoriji kapitalizma—je bilo proširenje novih metoda kapitalističke proizvodnje, baziranim na sistemu montažne trake, razvijenim u SAD-u 1920. i 1930., i kasnije u ostalm razvijenim kapitalističkim zemljama. Ovaj novi sistem proizvodnje i uspostavljanje socijalnog i političkog okvira da ih tome prilagode je omogućilo obnavljanje i vraćanje profitne stope.

Na kraju krajeva, doba produženog porasta u kapitalističkoj ekonomiji, koje može biti unaprijeđeno ili ometano vladinim polisama, je rezultat povećanja profita. Porast profita vodi porastu ulaganja, koji dalje vodi do povećanja zaposlenosti, što omogućava dalje povećanje potražnje potrošača i stvaranje novih tržišta, što omogućava dalje širenje [ekonomije—prim. prev.].

Sve dok se ovaj čestiti krug nastavlja, kapitalistička ekonomija, uprkos fluktuaciji i promjenljivosti poslovnog ciklusa, nastavlja da se proširuje. Ali kao što je Marx analizirao, postoje osnovne protivriječnosti u procesu nagomilovanja kapitala i profita, što znači da se to u nekom trenutku mora prelomiti.

U kapitalističkoj ekonomiji, jedini izvor profita je, na kraju krajeva, višak vrijednost koji je izvučen iz žive radne snage radničke klase. Ali stopa profita se odnosi na čitavu masu utrošenog kapitala—kapitala uloženog na polusirovine i mašineriju (stalni kapital) i onaj uložen na radnu snagu (promjenljivi kapital).

Sve dok je promjenljivi kapital jedini izvor viška vrijednosti, i ovaj višak vrijednosti mora proširiti sve veću masu kapitala (stalnog i promjenljivog), to samo širenje kapitalističke proizvodnje—nagomilavanje kapitala—uključuje naklonost stope profita—odnosa ukupnog viška vrijednosti naprema ukupnom utrošenom kapitalu—ka opadanju. Pojava ovog procesa vodi prema krizi.

Prema tome, nije potražnja koja leži u srcu krize, nego oskudica profita, ili specifičnije, nedovoljni profiti za nastavak širenja kapitala po predhodnoj stopi.

Naklonost ka opadanju profita se počela pokazivati krajem 1960. Bila je popraćena serijom ekonomskih i finansijskih kriza 70., koje su dovele do raspada Bretton Woods monetarnog sistema utvrđenih, fiksiranih valuta i 1974-75. početka najdublje recesije poslije Velike Depresije.

To je dovelo do dvije glavne posljedice. Prva, vlasti su počele ofanzivu protiv uslova socijalnog osiguranja koje su u ranijem dobu bili primorani dati radničkoj klasi. Drugo, u namjeri da savladaju pad u stopi profita, kapital je uveo proces rekonstrukcije zasnovanim na razvoju globalizovane metode proizvodnje i primjene kompjuterske tehnologije. Međutim, ove mjere nisu uspjele obnoviti širenje profitne stope i neprestana kriza u akumulaciji viška vrijednosti je dovela do okrutne globalne borbe za tržište.

Proučavanje ove krize otkriva zašto je nemoguće za bilo koji sloj kapitalističke klase, ili odista, čitave kapitalističke klase, da se vrate politici proširenja potražnje i ustupaka socijalnom osiguranju koji su obilježili poslijeratno doba. Da budemo sigurni, sve mjere povećanja plata i socijalnog osiguranja povećavaju potražnju. Ali to radi na račun profita, i pod uslovima u kojim su profiti već nedovoljni u odnosu na masu kapitala koju trebaju proširiti, takve mjere mogu samo pojačati krizu.

Tu je još jedan, politički, aspekt po ovom pitanju kojeg treba razmatrati. Borba protiv posljedica "slobodnog tržišta," Čosudovski insistira, "mora biti opširna i demokratska, obuhvatajući sve slojeve društva na svim nivovima, u svim zemljama, ujedinjujući u jednu veliku navalu radnike, seljake, nezavisne proizvađače, male poslodavce, visoko-kvalifikovane radnike, umjetnike, radnike u državnim poslovima, sveštenstvo, studente i intelektualce."

Tu nema pitanja da radnička klasa mora težiti da pridobije podršku od ostalih klasa i srednjeg društvenog sloja u borbi protiv globalnog kapitalizma. Ali istorija politike od posljednih 25 godina pokazuje zašto se takav pokret ne može uspostaviti na osnovi povratka tipu Keynes-ijanskih polisa nacionalnog regulisanja.

Kada su se ekonomski uslovi koji su potpomagali Keynes-ijanski program—proširujuća akumulacija i ulaganja profita—počeli raspadati ranih 1970., pokušaj da se podupru putem proširenja vladinog budžetnog manjka i viših poreza je vodilo samo ka povećanoj inflaciji, što se odrazilo u širokom negodovanju i ljutnji velikog dijela sitne buržoazije. Ovo političko nezadovoljstvo prema neuspjehu socijalnog reformizma je stvorilo, kao posljedicu, političku osnovu za ofanzivu koju su započeli vlade Regan-a i Thatcher-ove.

Kasnije iskustvo sa programom "slobodnog tržišta" je rastjeralo mnoge iluzije koje su pratile njegovo uspostavljanje, uzrokujući duboko utvrđenu zategnutost u svim slojevima društva, uključujući slojeve srednje klase koji su jednom bili privučeni ovim programom. Ali sve otuđenija srednja klasa se ne može privući na stranu radničke klase na platformi koja gleda u prošlost—u neuspjeli program nacionalnog reformizma.

Da bi pridobila srednju klasu i srednje društvene slojeve, radnička klasa treba zastupati i uzdići program koji nema namjeru da reformira profitni sistem, već da mu se direktno suprotstavi. Radnička klasa mora iznijeti program koji poziva da se ogromne produktivne snage koje je stvorio zajednički rad—fizički i intelektualni—čitavog društva, oslobode od dominacije interesa privatnog vlasništva i da se podvrgnu društvenom vlasništvu i kontroli. Ona mora uporno zahtijevati, i riječima i djelima, da to što je potrebno nije ništa manje nego potpuna reorganizacija društva na temeljima novih društvenih ciljeva.

Profesor Čosudovski tačno insistira da borba protiv "globalizacije" i sistema "slobodne trgovine" zahtjeva "stepen solidarnosti i internacionalizma besprimjernog u svjetskoj istoriji." Ali ovdje leži fundamentalna greška u njegovoj perspektivi. Takav stepen internacionalizma se ne može postići na osnovi programa koji namjerava da "povrati suverenitet našim zemljama."

Upravo je politička podijeljenost svijeta u rivalske i suparničke nacionalne države korijen problema. Svaki program koji traži povratak nacionalne nezavisnosti—to jeste, potvrđivanje i odbrana prava jedne nacije protiv svojih protivnika i konkurenata—neizbježno spriječava razvoj internacionalne solidarnosti i "globalizovane" borbe koja je potrebna. Zaista, bilo kakve da su nečije namjere, insistiranje za nacionalnu nezavisnost i nadmoć nacionalnih zakona olakšava pripreme za nove imerijalističke ratove.

Rat i globalizacija, Čosudovski tvrdi, nisu odvojena pitanja i opasnosti rata se moraju shvatiti. Nema nesuglasica po ovom pitanju. Ali upravo je to zašto se bilo kakvoj perspektivi kojoj je osnova nacionalna država i njena nezavisnost, mora suprotstaviti. Takva perspektiva pomaže stvaranju političkih i ideoloških uslova za izbijanje rata. Uprkos tome što Čosudovski poziva na razoružanje NATO-a i ukidanje industrije oružja, nemoguće se, s jedne ruke, suprotstaviti ratnim planovima "svoje" vlade, dok se s druge poziva na povratak i ojačanje njene suverene, nezavisne moći nad drugim [zemljama—prim. prev.].

Internacionalizam nije samo moralna zapovijed—potreba da se izbjegne grijeh nacionalizma. On je utemeljen na razumijevanju da sudbina naroda širom svijeta nije više povezana sa nacionalnom državom, i čak šta više, nacionalni državni sistem, i sistem privatnog vlasništva koji on podržava, je postao glavna prepreka za dalji razvoj čovječanstva i mora se zamijeniti sa naprednijim oblikom ekonomske, društvene i političke organizacije.

Put naprijed nije povratak nacionalnoj sredini, kao što profesor Čosudovski propagira, već razvoj borbe za svjetski socijalizam. U završnom dijelu ovog odgovora mi ćemo ispitati kako razne težnje, tendencije, koje djeluju u samom globalnom kapitalizmu, pripremaju ovu borbu.

Notes:
1. Leon Trotsky, What is a Peace Programme, a Lanka Samamaja publication, p. 11
2. Chossudovsky, The Globalization of Poverty, pp. 16-17
3. Op cit, p. 27
4. Chossudovsky, Financial Warfare http://www.geocities.com/Eureka/Concourse/8751/edsi03.chossu01.htm