World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Marksistički Internacionalizam Naprema Perspektivi Radikalnog Protesta

Odgovor Kritici Globalizacije Profesora Čosudovskoga

Nick Beams
21. februara 2000.

Svjetski Socijalistički Veb Sajt (World Socialist Web Site) ovdje objavljuje 1. dio članka od tri dijela koji je napisao Nick Beams, sekretar Australske Socijalističke Patije Jednakosti (Socialist Equality Party of Australia) i član uredništva WSWS-a, kao odgovor članku profesora Čosudovskoga "Seattle i Dalje: razoružavanje Novog Svjetskog Poretka," kojeg je WSWS objavio 15. januara 2000. Beams je autor mnogobrojnih članaka i lekcija o modernoj kapitalističkoj ekonomiji, uključujući "Marksizam i Globalizacija Proizvodnje i Važnost i Implikacije Globalizacije: Markistički Stav".

1. dio

Neuspjeli ministarski sastanak Svjetske Trgovinske Organizacije (STO) u Seattle-u prošlog decembra je bio važan politički događaj u dva vitalna pogleda. Kao prvo, propast napora da se započne Milenijumska Runda Trgovačkih Pregovora je označila novu fazu pojačavanja komercijalnih i finansijskih sukoba između velikih kapitalističkih sila—SAD, Evropske Unije i Japana.

Drugo, protesti i demonstracije koje su se održale napolju—najveće aktivnosti te vrste još od političkih nemira 1960. i 1970. zbog vijetnamskog rata—su razotkrile eksplozivne društvene zategnutosti koje se pojačavaju širom svijeta kao rezultat povećane društvene polarizacije. One odražavaju rastući antagonizam prema dominaciji tranznacionalnih korporacija i finansijskih institucija nad životima radnih ljudi i cjelokupnog društva.

Kao posljedice ovih protesta, najbitnije i najspornije pitanje je da se izvuku političke pouke ovih događaja i izgradi program i perspektiva društvenih i političkih borbi koje nas očekuju. Iz ovog razloga pozdravljamo doprinos profesora Majkla Čosudovskog nazvanog Seattle i Dalje: Razoružavanje Novog Svjetskog Poretka, koga je objavio World Socialist Web Site 13. januara.

Već više godina profesor Čosudovski obavlja važan rad u razotkrivanju ekonomskih i društvenih posljedica programa "slobodnog tržišta" od

strane tranznacionalnih korporacija i banki, koje se nameću putem ustanova kao što su Internacionalni Monetarni Fond, Svjetska Banka i Svjetska Trgovinska Organizacija. On je naročito detaljno opisao kako je ovaj program doveo do rastuće svjetske bijede i takvih katastrofa kao pokolj u Ruandi 1994. i sukobe koji su uzrokovali cijepanje bivše Jugoslavije.

To što je bilo značajno, on je zauzeo jasan stav protiv NATO-vog rata na Srbiju. On je razotkrio stvarnu prirodu Oslobodilačke Vojske Kosova, u suprotnosti s mnogim dijelovima radikalnog miljea srednje klase koji je pozdravio ovu organizaciju kao pokret "nacionalnog oslobođenja" koji se bori protiv imperijalizma, dok su stajali uz NATO-vu kampanju bombardovanja.

U svom članku o STO, profesor Čosudovski ponovo pokušava da razotkrije stvarni program rada i agendu organizacija velikog biznisa, banaka i vlada glavnih kapitalističkih sila koje stoje iza fraza o demokratiji, otvorenosti i sudjelovanju. Ali ovaj članak u cjelini je zasnovan na temeljnoj zbunjenosti na koju smo skrenuli pažnju u izjavi WSWS uredništva 30. novembra 1999. "Political first principles for a movement against global capitalism" Prvi politički principi za pokret protiv globalnog kapitalizma. (http://www.wsws.org/hr/1999/nov1999/wto-n30.shtml)

Tu smo napisali: "U današnjim ograničenim i uglavnom neinformisanim političkim raspravama se smatra da su 'globalni kapitalizam' i 'globalizacija' u suštini isti. Međutim, potrebno je napraviti razliku između sve više globalnog karaktera proizvodnje i razmjene robe—što je samo od sebe progresivan razvoj potpomognut revolucionarnim napretkom kompjuterske nauke, telekomunikacija i transporta—i rušilačkih posljedica po društvo koje potiču, ne iz globalizacije kao takve, nego iz neprestanog potčinjavanja ekonomskog života sistemu kojeg goni anarhična potjera za privatnim profitom, i koji je čvrsto privezan zastarjelom nacionalnom obliku političke organizacije."

Odgovarajući na pitanja političke perspektive i programa koji proističe iz ove analize, u ovoj izjavi se nastavlja: "Veliko pitanje danas nije kako zaustaviti napredak i vratiti se na neko uglavnom mitičko doba izolovanog nacionalnog ekonomskog života—nego je ovo: ko će sada kontrolisati globalnu ekonomiju, čiji će interesi odlučiti kako upotrebiti njene ogromne tehničke i kulturne kapacitete? Jedina društvena sila koja je sposobna da organizuje globalnu ekonomiju na progresivan način je internacionalna radnička klasa."

Po ovim temeljnim pitanjima se okreću razlike između stavova WSWS-a i profesora Čosudovskog. Nema sumnje da je Čosudovski protivnik razaranja i pustošenja kapitalizma. Ali u mjeri do koje njegova kritika nije usmjerena ka samom sistemu profita, i društvenim odnosima na kojima on počiva, nego radije na procesu globalizacije kao takve, on nužno završava podržavajući uspostavljanje prethodnih oblika kapitalističke privrede.

Ukratko, dok je program Internacionalnog Komiteta Četvrte Internacionale i njenog veb sajta, WSWS-a, usmjeren ka razvoju borbe radničke klase za osvajanje političke vlasti i reorganizovanja društva po socijalističkim linijama, program Čosudovskoga, pored sve njegove kritike kapitalizma, završava time da pruža teoretsku platformu za one koji žele da obnove i ojačaju jednu od centralnih političkih mehanizama kapitalizma—nacionalnu državu.

Program kojeg zastupa WSWS je orijentisan na budućnost i potrebu internacionalne radničke klase—koja je i sama proizvod globalnog karaktera moderne privrede—da iskoristi ogroman potencijal sistema globalizovane proizvodnje da unaprijedi cijelo čovječanstvo. U suprotnosti ovoj perspektivi, Čosudovski se okreće ka idealizovanoj prošlosti, pozivajući na uspostavljanje i povratak politike Keynesian-skog stila nacionalne ekonomske regulacije i socijalnih reformi koje su formirale osnovu kapitalističke vladavine u ranijem periodu.

Uzimajući u obzir političku zbunjenost koja je danas toliko rasprostranjena, ovakvi stavovi do neke mjere nesumnjivo odražavaju gledište većine anti-STO protestanata u Seattle-u i pojedinaca i organizacija širom svijeta koje su slijedile i podržavale njihovu kampanju. Zato je mnogo važnije za WSWS da podrobno odgovori na ovaj članak Čosudovskoga. Ova rasprava je neophodna jer, po našem mišljenju, analiza i program koji su opisani u tekstu Čosudovskoga nikako ne mogu unaprijediti rastući pokret protiv globalnog kapitalizma, nego će, naprotiv, težiti da ga skrene s pravog puta.

Izlaganjem stavova profesora Čosudovskog podrobnoj analizi i kritici, osjećamo se pouzdanim da će, bez obzira na oštrinu naših zaključaka, rasprava biti dobrodošla sa Čosudovskim i svima onima koji istinski tragaju za razjašnjenjem najbitnijih političkih pitanja našeg vremena.

Prema izjavi Čosudovskoga, "velika podjela" u Seattle-u je bila između onih koji se istinski suprotstavljaju Novom Svjetskom Poretku i onih 'partnerskih' građanskih organizacija koje naizgled imaju sve što ih čini 'naprednim', ali koje su u stvari kreature ovog sistema" i koje "služe za skretanje i odvraćanje od jasnog izražavanja 'stvarnih' društvenih pokreta protiv Novog Svjetskog Poretka."

Dok on iznosi neka bitna pitanja o vladinoj novčanoj pomoći takozvanim ne-vladinim organizacijama, prodiranju zapadnih obavještajnih agencija u njihove redove i njihovoj ulozi u pružanju "humanog lica" za STO, stvarna podjela nije tamo gdje je pravi Čosudovski. Naravno, potrebno je razotkriti veze između vlada i ne-vladinih "opozicionih" grupa i pratiti tok novčanih fondova i sredstava. Ali to uopšte nije dovoljno. Ključno pitanje na koje valja odgovoriti u određivanju uloge bilo koje organizacije, i konačno interese koje služi, je politička analiza i program koji ona zastupa.

Pokušaj Čosudovskoga da ustanovi ovu "ključnu podjelu" na osnovu onih koji su "kreature sistema" i "istinske" opozicije—definisanu po tome da li su oni uključeni u neku vrstu dijaloga sa STO, ili ne—se sudara sa protivriječnostima od samog početka. Takozvane "partnerske ne-vladine organizacije", on piše, "su već odlučile da neće sumnjati i ispitivati 'legalnost' ili zakonitost STO-a kao institucije." Pošto je to istakao, on nastavlja: "To ne znači da se 'dijalog' sa STO-om i vladama treba isključiti kao način pregovaranja. Naprotiv, apelovanje se mora energično primijeniti u bliskoj vezi sa biračkim društvenim pokretima" u cilju "pojačavanja, a ne slabljenja, akcija odozdo."

Ali dalje u svom članku, Čosudovski izgleda kao da odbacuje onu vrstu "apelovanja" i "dijaloga" koju on odobrava u prethodnom odlomku. U svom ispitivanju formacije STO-a 1994, on navodi da "mi moramo djelovati u odnosu na izvornu 'nepravdu' i 'ilegalnost' Završnog Akta Urugvajske Runde pregovora koja čini STO jednom 'totalitarnom' organizacijom. Tu ne može biti druge alternative nego da se STO odbaci kao internacionalna institucija, da se STO obilježi kao ilegalna organizacija. Drugim riječima, čitav proces se mora sasvim odbaciti" (naglašeno u originalu).

Osnovna mana u pristupu Čosudovskoga je da on preobraća STO u neku vrstu izroda svjetske istorije. On određuje porijeklo ovoga u "ilegalnim" aktivnostima banaka i tranznacionalnih korporacija da preuzmu kontrolu nad svjetskom privredom i time potkopaju djelatnosti nacionalnih vlada i institucija. Ali ovaj pristup izaziva sljedeće pitanje: zašto se STO osnovala tek 1994, zašto ne ranije? Koje su to sile koje su dale potstreka za njeno formiranje? Ispitivanje STO-a i pozivanje da se ona raskopa i demontira, bez razmatranja ovih pitanja je, kao što je Marx zapazio u jednom drugom kontekstu, isto kao i nastojati da se ukloni Papa bez ukidanja i uništenja Katoličke Crkve.

Nema sumnje da je formiranje STO-a označilo odlučujuću promjenu u sistemu pravila i regulacija pod General Agreement on Tarrifs and Trade Generalni Sporazum o Tarifama i Trgovini (GATT) koji je upravljao svjetskom trgovinom u prethodnoj polovini stoljeća. Osnovan 1948. kao tijelo sa 23 člana, cilj GATT-a je bio da progresivno siječe tarife određenom asortimanu industrijskih proizvoda i da uspostavi sistem propisa da se spriječi povlačenje u autarkiju i trgovinske politike 'osiromašenja susjeda' koji su doveli do razornih trgovinskih ratova 1930. i Velike Depresije.

Međutim, to isto proširenje globalne kapitalističke ekonomije u poslijeratnoj epohi, u kojem je GATT odigrao ulogu, je iznijelo nova pitanja na vidjelo. Do 1980, okvir GATT-a je bio preuzak za globalnu ekonomiju koja se razvila. Doba u kojem je ona nastala, kada su se internacionalni ekonomski odnosi sastojali prvenstveno od trgovinskih veza između nacionalnih privreda, je prošlo. Razvoj globalnih proizvodnih sistema i rastuća važnost industrija zasnovanih na uslugama i znanju, skupa sa povećanim opsegom internacionalnih institucija, je značilo da se trebaju razviti novi mehanizmi za regulisanje poslova sve više globalizovane kapitalističke privrede.

Stvaranje STO-a je predstavljalo pokušaj glavnih kapitalističkih sila da stvore organizaciju u liniji sa globalizacijom proizvodnje i finansija koja proizilazi iz revolucionarnog napretka u transportu i komunikacijama i ogromnog razvitka produktivnih snaga kojeg je omogućila primjena znanja i nauke u produktivnoj tehnologiji.

Globalizacija proizvodnje pod kapitalizmom je nesumnjivo jedno sredstvo za pojačavanje eksploatacije radnih ljudi širom svijeta, što rezultira u pogoršanju socijalnog stanja za široku masu ljudi u razvijenim, kao i manje razvijenim zemljama. Sve socijalne reforme uspostavljene u ranijem periodu su pod nemilosrdnim pritiskom od potjere globalnog kapitala za povećanim profitom i otklanjanjem svih prepreka i smetnji njegovim operacijama.

Ali to uopšte ne znači da se globalizaciji kao takvoj treba suprotstaviti. Kapitalizam, u svakom stadiju svog istorijskog razvoja, i iznad svega u ovoj posljednjoj fazi, je sistem klasne eksploatacije. Ali više od toga, to je isto tako jedan oblik organizacije proizvodnje, koji uključuje neprekidan razvoj produktivnih snaga, i putem tehnološkog napretka i putem razvoja internacionalne podjele rada. Razmatranjem ovih pitanja proizilaze temeljna pitanja perspektive.

Na kraju krajeva, društvo se ne zasniva na nekom posebnom obliku klasne organizacije, nego produktivnih snaga, jer se na njihovom istorijskom razvoju formiraju klase, oblikuju i reformišu, i određuju njihovi međusobni odnosi.

Naravno, produktivne snage su se tokom moderne istorije razvijale i svrstavale da bi osigurale dominaciju kapitalističke klase—od klase vlasnika fabrika i posjednika na početku industrijskog kapitalizma, do ogromnih tranznacionalnih kompanija i finansijskih institucija koje danas raskrečuju svijet. Ali produktivne snage su same od sebe više nego sredstvo ekonomske dominacije klase vlasnika imovine: na jednom bitnijem nivou, one također otjelovljuju ekonomski i tehnički razvoj čovječanstva, što predstavlja materijalizovano, ostvareno oličenje društvenog i privrednog napretka.

Dok su pod kapitalizmom produktivne snage služile kao sredstvo eksploatacije, one također otjelovljuju potrebne materijalne osnove za ukidanje ove eksploatacije i napredovanja cijelog čovječanstva. Čosudovski se spotakao baš preko ove protivriječnosti, kao i mnogi drugi prije njega.

U svom poznatom Uvodu Kritici Političke Ekonomije, Marx je razjasnio dinamičnu vezu između produktivnih snaga i klasne organizacije društva na sljedeći način: "Na određenom stadiju razvoja, materijalne produktivne snage društva dolaze u sukob sa postojećim odnosima u proizvodnji ili—ovo samo izražava tu istu stvar u zakonskim nazivima—sa svojinskim odnosima unutar sistema u kojem su do tada djelovale. Od oblika razvoja produktivnih snaga ovi odnosi postaju njihovi okovi. Tada počinje doba socijalne revolucije."

Istorijski značaj gobalizacije proizvodnje, čemu se odgovorilo stvaranjem STO-a, se može shvatiti samo putem analize ovog procesa kapitalističkog razvoja kojim upravljaju njegova pravila i zakoni. Globalizacija nije samo dalji razvoj eksploatacije koja proizilazi iz neprekidne potjere kapitala za gomilanjem i prisvajanjem viška vrijednosti. Ona isto tako ukazuje na porast produktivnih snaga—primjenu znanja i nauke i dalji razvoj internacionalne podjele rada—i otuda pojačanje protivriječnosti između ovih produktivnih snaga, koje je stvorio ljudski rad, i društvenih odnosa kapitalizma koji počivaju na privatnom vlasništvu i sistemu nacionalne države.

Ova teoretska razmatranja imaju duboke posljedice po formulaciju perspektive i programa radničke klase. Sve od svog početka u kasnom 18. stoljeću, industrijski kapitalizam je napredovao putem neprestanog revolucionisanja produktivnih snaga što je rezultiralo u, po Marx-ovim riječima, "neprekidnom uznemiravanju svih društvenih uslova" u kojima su "svi fiksirani, učvršćeni, brzo-zamrznuti odnosi sa njihovim nizom od drevnih, starinskih i prečasnih predrasuda i mišljenja, uklonjeni jednim velikim zamahom".

Ove neprekidne transformacije i njeni rezultantni društveni nemiri i prevrati su, na svakom stadiju, svjedoci pojave dvije temeljno suprotstavljene političke tendencije.

Odgovor marksističke tendencije na promjene u kapitalističkom načinu proizvodnje je uvijek bio taj da se zasniva na svojstvenoj logici razvoja produktivnih snaga koje, na kraju krajeva, formiraju pogon društvene transformacije. Što znači, odgovor marksizma je taj da ispita kako ove promjene pojačavaju protivriječnosti između produktivnih snaga i društvenih odnosa kapitalizma, i otud razvije dosljedan program da bi unaprijedili borbu internacionalne radničke klase za osvajanje političke vlasti i ustanovljenje socijalizma.

Ovaj pristup je zasnovan na razumijevanju da radnička klasa nije samo eksploatisana klasa, nego revolucionarna klasa, po tome da je one jedina društvena sila koju je stvorio sam razvoj kapitalizama, koja može osloboditi produktivne snage od zategnutih ograničenja kapitalističkih društvenih odnosa i povesti naprijed razvoj civilizacije.

Razrađivanje ove perspektive se uvijek dešavalo putem borbe protiv političkog programa kojeg zastupaju dijelovi sitne buržoazije, i čak i dijelovi same kapitalističke klase, čija je reakcija društvenoj krizi poziv za povratak starog poretka. Sve od kada se švicarski politički ekonomista Sismondi zgrozio u užasu zbog posljedica industrijske revolucije u Britaniji početkom 19. stoljeća i pozvao na očuvanje seoske privrede zasnovanoj na seljacima, reakcija sitnoburžoaske opozicije kapitalizmu je slijedila taj isti osnovni pravac.

Krajem 19. stoljeća, stvaranje ogromnih kapitalističkih kombinata i trustova—čiji se ishod ponekad naziva drugom industrijskom revolucijom—je bilo svjedok pozivu za povratak slobodne konkurencije između manjih kapitalističkih firmi koje su okarakterisale raniji period. I sada na kraju 20. stoljeća, reakcija ove tendencije prema globalizaciji proizvodnje je da pozove za povratak politike nacionalne ekonomske regulacije i socijalnih reformi koje su obilježile poslijeratni uspon 1950. i 1960.

Iako je vidio samo početke ove tendencije u sitnoburžoaskim formacijama kojima je Sismondi bio glavni teoretski predstavnik, Marx-ova analiza njenih suštinskih gledišta nimalo nije izgubila na svojoj važnosti.

"Ovaj socijalizam," on je napisao u Manifestu Komunističke Partije, "je analizirao protivriječnosti u modernim odnosima proizvodnje s krajnjim oštroumljem. Otkrio je licemijerna uljepšavanja ekonomista. Nepobitno je dokazao razorno dejstvo mašina i podjele rada, koncentraciju kapitala i zemljišnog posjeda, prekomjernu prizvodnju, krize, nužnu propast malih građana i seljaka, bijedu proleterijata, anarhiju u proizvodnji, vapijuću nesrazmjeru u raspodjeli bogatstva, industrijski rat do uništenja među nacijama, raspadanje starih običaja, starih porodičnih odnosa, starih narodnosti.

"Ali, po svojoj pozitivnoj sadržini, ovaj socijalizam hoće ili da ponovo uspostavi stara sredstva za proizvodnju i promet, a s njima i stare odnose svojine i staro društvo, ili hoće da moderna sredstva za proizvodnju i promet nasilno vrati u okvire starih odnosa svojine, koje su oni razbili i morali da razbiju. U oba slučaja on je reakcionaran i utopistički u isti mah."

Više od 150 godina pošto je to bilo zapisano, ne bi moglo biti jasnijeg pregleda osnovnih metoda i gledišta profesora Čosudovskoga od onih sadržanih u ovim redovima.