World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Clinton-ov Govor Na Sastanku Demokrata: Nazdravljanje Uspjehu Uoči Potopa

Barry Grey
17. avgusta 2000.

U svom govoru u ponedeljak uveče na Demokratskoj Nacionalnoj Konvenciji u Los Angeles-u, Bill Clinton je pokazao svoju najkarakterističnuju političku prednost—njegov talenat da zvuči "lijevo" dok zagovara i tjera desničarsku politiku. Kao što se odrazilo u oduševljenoj reakciji delegata na konvenciji, on je u velikoj mjeri bio u svom elementu.

Glavna tema je bila sažeta u njegovoj početnoj tvrdnji da je osam godina vladavine Demokrata donijelo "nove nivoe blagostanja, mira i napretka." U ovoj proslavi status quo-a je bilo međusobne obmane, samozavaravanja, iluzija i samozabluda, a i govornici i publika su u tome učestovali sa jednakim uživanjem.

Clinton-ovo sjajno opisivanje američkog života se ne podudara sa socijalnom stvarnošću kojom se široke mase radnog naroda suočavaju, ali ono izražava naklonost sloja koji je mnogo profitirao od spekulativnog buma za prošlih sedam godina—pored ostalih, finansijska aristrokracija i dio dobro stoljeće srednje klase. Baš je ovaj sloj postao srž biračkog kruga Demokratske Partije, dok je njihova desničarska putanja udaljila mase radnog naroda.

Clinton je u Staples Center-u govorio prisutnima koji su mnogo bogatiji od običnog naroda, u zgradi okićenoj natpisima korporativnih kumova koji su dali milione da bi osigurali da se buduća administracija dobro pobrine za njihove interese. Ekonomski izgled delegata otkriva da 57 odsto imaju familijarne prihode iznad 75.000 dolara, u usporedbi sa 18 odsto običnog naroda, dok punih 25 odsto imaju prihode između 100.000 dolara i 200.000 dolara, cifra koja se može lako usporediti sa prihodima delegata Republikanske Konvencije prošlog mjeseca.

Ovo usko biračko tijelo dobro služi da objasni deformisano i usko gledište američkog društva prikazanog u Clinton-ovom govoru. Koje su to socijalne snage bile predstavljene u konvencijskoj dvorani? Skoro trećina su bili predstavnici sindikata ili članovi sindikata u bliskim vezama sa birokratijom—koja se može nazvati "radničkom aristokratijom." Druga trećina se sastojala od Crnaca i Hispanaca koji su se obogatili putem politike afirmativne akcije [vladina inicijativa u SAD-u za rasnu jednakost na radnim mjestima i ustanovama da bi se primirila i prigušila rasprava o socijalnim pitanjima— prim. prev.] i vladine pomoći raznih vrsta. Hollywood je bio dobro predstavljen, i u dvorani i u ekskluzivnim ložama, kao i sudski advokati i drugi bogati stručnjaci.

Ako je u ambijent Republikanske Konvencije u Philadelphia-i socijalna mržnja bila jedva prigušena, atmosfera koja je preovladavala na demokratskom skupu je bila jedna zapanjujuća udobnost i samo-zadovoljstvo, u kojoj stvarnost socijalnih sukoba i političkih kriza jedva da prodiru.

Od početka svog govora, Clinton je nastojao predstaviti u sjajnom svjetlu dostignuća njegove administracije putem usporedbe blaženog stanja današnje Amerike sa onom koja je postojala poslije 12-godišnje republikanske vladavine. Unatrag 1992., on je rekao, "naše društvo je bilo podijeljeno, naš politički sistem je bio paralizovan" i "nejednakost u zaradama je dostizala nebeske visine."

Izgleda da niko nije zapazio široku protivrječnost između Clinton-ovih riječi i stvarnosti Amerike u 2000. Postoje dokumentirani dokazi da se socijalna nejednakost povećala ubrzanim tempom za vrijeme Clinton-ovog doba. Amerika je još više razdijeljena između nevjerovatno bogatog gornjeg sloja i široke većine naroda nego i u jednom razdoblju u posljednjih 50 godina. Dok je nabujalo tržište dionica dovelo nekoliko miliona ljudi u rankove milionera, a onim odveć bogatima se bogatstvo uveliko povećalo, desetine miliona ljudi su u stanju da sastave kraj s krajem samo putem dužeg radnog vremena i nakupljanjem duga. Socijalni problemi su se nagomilali, što se izražava u cifri od 45 miliona Amerikanaca bez zdravstvenog osiguranja, u raspadanju javnog školstva i porasti gladi i beskućnika.

Nedavna anketa Odbora Konferencije je otkrila da, u procentima, mnogo više stalno zaposlenih radnika je živjelo u siromaštvu na kraju 1990. nego 1970. i njihov broj stalno raste od 1994.

Što se tiče zdravlja političkog sistema, široka odvratnost za dvo-partijski sistem se izražava u rekordnom niskom odzivu glasača na izborima. Ali najoštriji izraz krize političkog sistema je u međusobnom ratu Washington-skih ustanova koji je prouzrokovao zatvaranje federalne vlade 1995-96. i optužnicu i senatsko suđenje samom Clinton-u 1998-99.

Ništa jasnije ne izražava samo-nametnuto slijepilo i politički kukavičluk Clinton-a i Demokratske Partije od izostavljanja ikakve napomene u njegovom govoru o desničarskoj republikanskoj zavjeri da ga izbace sa prjedsjedničke stolice. Nije iznenađujuće da je Clinton odlučio da ne spominje te stvari, iako se Monika Lewinski skandal i tjeranje optužnice i dalje nastavlja nad njegovom administracijom, izborima i njegovim ličnim životom. Odista, četiri dana prije njegovog konvencijskog govora, Clinton se ponizio ispred skupine Hrišćanskih fanatika sa namjerom da umiri fašističke elemente u, i oko Republikanske Partije, koji su zavjeravali da obore njegovu administraciju.

Clinton i Demokrati ne žele da govore o zategnutosti koja raskidava politički sistem nego čak i obmanjuju sebe u vjerovanju da je to od jako male važnosti, ali tu ima očitih razlika u samoj vladajućoj eliti i one se sve više povećavaju. One formiraju stvarnu pozadinu žestokom javnom medijskom publicitetu izborne kampanje.

Po pitanju ekonomske politike, podjele se vrte oko toga kako upotrijebiti planirani višak budžeta. U svom govoru Clinton je naglasio ove razlike između demokratskog plana, koji će upotrijebiti ovaj višak da se isplati nacionalni dug, i onog od George W. Bush-a i Republikanaca, koji bi dodijelili višak u korist rezanja poreza od čega bi bogati imali koristi. Ni jedan od ovih planova ne oslovljava nužne socijalne potrebe radnog naroda, nego se pretvaranje Demokrata o finansijskoj disciplini podudara sa suglasnosti finacijskog kapitala, kojeg predstavljaju takve ličnosti poput bivšeg demokratskog Sekretara Finansija Robert-a Rubin-a i republikanskog Predsjednika Federalnog Rezervnog Odbora Alan-a Greenspan-a.

Dio vladajuće klase smatra politiku Republikanaca lakomislenom i moguće katastrofalnom. Oni su jako svjesni opasnosti da se špekulativni porast berze dionica okrene u svoju suprotnost, i u otplati federalnog duga vide načina da oslobode više kapitala za privatne investicije i tako izbijegnu pad tržišta dionica i nekontrolisane recesije.

S druge strane, republikanski predstavnici velikog biznisa zagovaraju stav o njegovanju gramzljivih biznismena i poslovnih ljudi srednje veličine koji se ne obaziru na dugoročne posljedice, već samo neobuzdanu pohlepu.

Isto tako se vladajući krugovi ne slažu po pitanju socijalne zaštite. Demokratska Partija, zbog svojih istorijskih osobina, ostaje opreznija, uglavnom zbog straha od socijalnih posljedica otvorenog i frontalnog napada na radničku klasu. Dok se ustvari odrekla svoje prijašnje politike o socijalnim reformama, ona ima dugotrajno iskustvo u posredovanju u socijalnim sukobima.

Međutim, na kraju krajeva, čak i najvještije političke majstorije ne mogu sakriti stvarnost rastuće nejednakosti i socijalnog raspada. Clinton-ova izjava o blagostanju i progresu ima jako malo uticaja van granica Staples Centre-a.

Na vrhuncu poslijeratnog privrednog buma, preuveličane tvrdnje buržujskih političara o socijalnom napretku su većini naroda zvučale prigodno, jer je veliki dio radničke klase iskusio znatan porast životnog standarda. Međutim, to više nije slučaj.

Čak i tada su protivriječnosti američkog kapitalizma nadvladale ograničene pokušaje da se uspostavi američku verzija socijalnog osiguranja. Pri završetku svoga govora Clinton je napravio čudnu aluziju o socijalnoj krizi koja je obuhvatila Ameriku u srednjim i kasnim 1960, u nastojanju da odgovornost za opadanje posljednjeg produženog razdoblja ekonomskog uspona stavi na Richard-a Nixon-a, koji je došao na vlast 1968.

1964, Clinton je rekao, "dok smo uživali najduži ekonomski napredak u istoriji, nikada nismo sanjali da će Vijetnam tako razdijeliti i raniti Ameriku." I nastavio je: "I onda, prije nego što smo znali, došlo je do pobuna na ulicama, čak i ovdje. Lideri koje sam poštovao kao mladić, Martin Luther King i Robert Kennedy, su bili ubijeni. Lyndon Johnson … je rekao da se on neće kandidovati jer je naša nacija bila toliko podijeljena."

Ovo je predsjednik koji opisuje kako je Amerika bila rastrgnuta zbog socijalnih sukoba u doba kada se životni standard širokih masa naroda stvarno i očevidno poboljšao. On je, naprotiv, vladao nad ekonomskim napretkom od kojega je daleko najviše koristi izvukao uski sloj na vrhu društva. Povrh toga, njegova administracija je otišla dalje nego i jedna predhodna u demontiranju socijalnog programa koji je pružao mjere ekonomske sigurnosti desetinama miliona ljudi.

Moglo bi se pomisliti da, ako nam traume od 1960. daju ikakvu pouku za danas, one bi nam neminovno ukazale na i čak mnogo veću socijalnu uznemirenost kada bi sadašnji privredni uspon došao kraju, kao što i mora. Ipak, skoro u istom dahu, Clinton se hvalio kako on ostavlja zemlju u stanju domaćeg spokojstva, "sa ne velikom unutarnjom krizom i ne velikom vanjskom prijetnjom."

Svi Demokrati i Republikanci, na ponešto različite načine, vode politiku obmane. U tome se da vidjeti vrsta slijepila koje je svojstveno svakoj vladajućoj eliti pred velikim potresima i transformacijama. Ogromni eksplozivni napon socijalnih kontradikcija se gomilao više od dvije decenije političke reakcije u SAD-u, za koje ni jedna politička institucija, niti čitavo društvo, nije spremno.