World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Nedostatak Političke Perspektive Prijeti Pokretu Protiv IMF-a i Svjetske Banke

Uredništvo
15. aprila. 2000.

U posljednih nekoliko mjeseci, pojavio se važan protestni pokret protiv nepravdi i nejednakosti koje uzrokuje globalni kapitalizam. Posljednih dana novembra i ranog decembra na hiljade je demonstriralo u Seattle-u protiv World Trade Organisation Svjetske Trgovinske Organizacije. Sada se skoro sedmicu dana protesta nastavlja u Washington-u protiv International Monetary Fund Internacionalnog Monetarnog Fonda i World Bank Svjetske Banke, dostigavši vrhunac u masovnom mitingu u nedelju i planiranom ometanju operacija ovih dviju ustanova idućeg ponedjeljka.

Međutim, prije nego što se ovi važni događaji čak i održe ovog vikenda, treba kazati jednu tužnu istinu: nedostatak političke perspektive čini ovaj pokret prijemčivim manipulaciji od strane samih snaga koje vladaju sistemom, protiv kojeg ove hiljade marširaju.

Prve aktivnosti održane ove sedmice su imale sasvim ustanovljeni, a čak i desničarski karakter. Jalovi "Jubilee 2000/USA" "Jubilej 2000/SAD," održan 9. aprila, je pozvao bogate zemlje da pokažu "biblijsko praštanje" poništavanjem milijardi dolara koje im duguju najsiromašnije zemlje. Ova kampanja, na svom veb sajtu, "aplaudira" Kongresu SAD-a za njegove napore u olakšavanju dugova, nekih bijednih 110 miliona dolara za poništenje ovog duga. Bill Clinton je pohvalio "ovaj izvanredni napor odozdo za smanjenje duga najsiromašnijim zemljama na svijetu."

Dva protestna skupa koje je održao AFL-CIO [američko ujedinjenje sinidikata—prim. prev.]12. aprila protiv normalizacije trgovačkih odnosa sa Kinom su bili dominirani šovinizmom i antikomunizmom. Birokratija Teamsters sindikata [istorijski jedan od najačih sindikata u SAD-u, posebno 1930.—prim. prev.] James-a Hoffa-a je pružila platformu sa koje je ultra-desničar Patrik Buchanan bio u mogućnosti da okupljenima bučno govori o svome nacionalizmu i ratobornoj demagogiji. Na glavnom protestu, koje je organizovalo vodstvo AFL-CIO-a, na kojoj je Hoffa također govorio, George Becker iz United Steelworkers of Amerika Savez Američkih Metalskih Radnika je ponavljavo govor Buchanan-a.

Možda ima protestanata u Washington-u koji iskreno pokušavaju da nađu put do radničke klase, ali oni miješaju postojeće sindikate sa stvarnim radničkim organizacijama. Teško da postoji veća greška. AFL-CIO je birokratski aparatus u kojem su se američki radnici našli u klopki. Njegovo vodstvo je previlegovani društveni sloj čiji su interesi neprijateljski nastrojeni prema običnim članovima sindikata i ostalih radničkih masa koje nisu u sindikatu.

Činjenica da je govornik United Students Against Sweatshops Udruženih Studenata Protiv Izrabljivanja oslovio AFL-CIO-ov nacionalistički, desničarski skup podcrtava stvarnu opasnost da ovaj pokret postane potčinjen neprijateljima društvenih promjena prije nego i stane na svoje noge.

IMF i Svjetska Banka su stvarni ciljevi ljutnje i protesta. U mnogim zemljama, IMF, kao predstavnik najsnažnijih banki i finansijskih ustanova, interveniše da nametne "strukturne reforme"—privatizaciju, smanjenje vladine potrošnje, uklanjanje svih prepreka inostranom vlasništvu—sa namjerom da osigura dominaciju globalnog finansijskog tržišta.

Rezultati polisa IMF-Svijetske Banke za široke mase naroda u Africi, Aziji, Latinskoj Americi, Istočnoj Evropi i bivšem SSSR-u su katastrofalne. Stotine miliona žive u očajnoj bijedi, dok taj broj raste. SIDA, od koje pate 1 u 4 u nekim afričkim zemljama, i ostale bolesti, se ne liječe zbog nedostatka fondova za njegu i liječenje bolesnika. Ove ustanove su također materijalno doprinjele porastu društvene zategnutosti, komunalizmu, i na kraju, krvavom bratoubilačkom ratu.

Apologete za status quo tvrde da je sadašni globalni ekonomski sistem najbolja garancija za blagostanje. Za koga? Jaz između bogatih i siromašnih se povećao zadnjih pedeset godina. Bogatstvo svjetskih miljardera, 475 individualaca, je jednako čitavom godišnjem prihodu 50 posto svjetskog stanovništva, dok oko tri milijarde naroda preživljavaju na manje od 2 dolara dnevno.

Siromašne zemlje Saharske Afrike sada duguju više od 200 milijardi dolara vanjskog duga, tri puta više nego što zarađuju godišnje u izvozu. Clinton, britanski premijer Tony Blair i drugi tvrde da podržavaju "olakšanje duga." Takve tvrdnje treba tretirati s najvećim skepiticizmom. Predlog da se izbriše 28 milijardi dolara koje duguju najsiromašnije zemlje je uglavnom lažan. Kao prvo, većina ovog duga se i tako nije otplaćivala. I, čak šta više, čak i sa ovim skromnim olakšanjem, siromašne zemlje će opet plaćati više kamata i drugih isplata bankama i globalnim finansijskim institucijama nego što potroše na zdravstvo i školstvo.

Posmatrajući stanje u svijetu, kako može ijedna iskrena mlada osoba a da se ne uvrijedi i razbjesni u vezi mnogobrojnih stvari? I ne samo u ostalim dijelovima kugle, već i u samim SAD, sa svojom masovnom socijalnom nejednakosti, političkom i moralnom korupcijom, obožavanjem bogatstva i zvaničnoj nemilosrdnosti. To što uzbuđuje urednikeWall Street Journal-a, uspon tržišne berze na "skoro nezamislivu stopu," uzrokuje suprotnu reakciju u svakome ko je zabrinut o sudbini američkog društva.

Kakvu je vrstu pokreta potrebno izgraditi

Međutim, kada se shvati da su sadašnji uslovi nepodnošljivi i da nešto treba da se poduzme, veliko pitanje i dalje ostaje: na kojoj osnovi i sa kakvom političkom orijentacijom se takav pokret treba izgraditi?

Da li je moguće organizovati stvarnu kampanju protiv IMF-a i Svjetske Banke a da se ne uzme u obzir ikakvo razmatranje društva iz kojeg su oni iznikli i interesa koje oni predstavljaju? Izgleda da bi organizatori demonstracija, i razni "ljevičarski" specijalisti i grupe koje prave polise i kojima oni pripadaju, željeli da tako mislimo.

Cilj demonstracija, prema izjavi Mobilisation for Global Justice Mobilizacije za Globalnu Pravdu je "da se vrši pritisak na ove ustanove da odmah ukinu polise koje prave štetu globalnoj okolini, institucionalizuju bijedu koja najsiromašnijim narodima svijeta donosi nevolju i patnju." 50 Years is Enough Network Šema 50 Godina Je Dovoljno tvrdi da "buduće postojanje, i polise internacionalnih ustanova kao što je Svjetska Bankarska Grupa i IMF se trebaju odlučiti demokratskim, sveobuhvatnim i otvorenim procesom [u kojem svi učestvuju—prim. prev.]."

Ozbiljan protivnik IMF-a i Svjetske Banke mora, prije svega, da prepozna socijalne i ekonomske osnove ovih ustanova i ustanovi šta je to sa čime se ona ili on suočava.

IMF i Svjetska Banka su dva glavna zastupnika preko kojih se regulira sadašnji ekonomski sistem i negove djelatnosti još od 1944. One su u rukama najsnažnijih političkih i finansijskih interesa, bankara, direktora korporacija, državnika, tj., socijalne grupe koja više od bilo koje druge odlučuje sudbinu miliona ljudi.

Sugerisati da se IMF-a i Svjetska Banka mogu preobraziti u istrumente demokratske i narodne volje znači potsticati najgoru vrstu iluzija. Ovo je u skladu se opštim stavom reformnog političkog stanovišta organizatora. Siromaštvo i društvena bijeda su detaljno opisani u materijalu koji je pripremljen za demonstracije, ali jednostavno pripisivati sve ove strahote IMF-u i Svjetskoj Banki je davanje ovim institucijama više "zasluga" nego što zaslužuju. One nisu natprirodni duhovi koji bdiju nad globalnom ekonomijom. One su "posrednička veza" između velikog kapitala i najsiromašnijih i najranjivijih naroda na svijetu.

Jako malo se spominju uslovi radnog naroda u SAD u bilo kojem materijalu kojeg su objavile vodeće organizacije ovih demonstracija—uništavanje pristojno plaćenih poslova, smanjivanje životnog standarda, jaz između bogatih i svih ostalih, povećanu ekonomsku nesigurnost, siromaštvo, mizeriju i beskućništvo u Americi. Za to postoje stvarni razlozi.

Strategija organizatora demonstracija je da vrše pritisak na Kongres i Bijelu Kuću. Tu postoje bliske veze, u mnogim slučajevima, između organizatora i Demokratske Partije. Poslije laskanja učesnicima prošlonedjeljnog "Jubileja" za olakšanje duga Clinton je potpuno spreman, ako okolnosti zahtijevaju, da iduće nedelje pohvali protest na isti način. Demokratski Predsjednik je potpuno spreman da "osjeti bol" naroda trećeg svijeta, ali njegova administracija, u partnerstvu sa Republikancima, je vodila polise—rezanja budžeta, rušenja socijalnog osiguranja, napada na demokratska prava—na direktni račun radničke klase i siromaha i nadgledala porast socijalne nejednakosti besprimjerne u modernom društvu.

Sve dok se vodstvo pokreta protiv IMF-a i Svjetske Banke nalazi u rukama operatora sitne bouržoazije raznih oblika, ono je otvoreno manupulaciji, a i vrlo reakcionarnim namjerama.

Dio vladajuće elite koja pruža podršku protestnom pokretu smatra da će oni staviti "humanitarnu" i "ekološki zaštitničku" etiketu na aktivnosti američkih korporacija tako da one mogu nastaviti da eksploatišu mase širom svijeta i da uspješnije konkurišu svojim protivnicima u Evropi i Aziji.

Globalizacija i globalni kapitalizam

Nema povratka danima, uglavnom mitologiziranim, nacionalno izolovane ekonomije. Ali i iskreni protivnici sadašnjeg ekonomskog sistema također prave besmislenu indentifikaciju "globalizacije" sa "globalnim kapitalizmom". To čine da pomiješaju internacionalni karakter proizvodnje pod kapitalizmom, što znači još veća eksploatacija radnih ljudi širom svijeta i pogoršanje životnih uslova, sa stvarno naprednom tendencijom ekonomskog života da se proširi po čitavoj kugli, potpomognutoj napretkom tehnologije i transporta.

Razne političke snage, kao Ralph Nader, predsjednički kanditat Zelenih, su se suprotstavili internacionalnim organizacijama kao IMF, STO i Svjetska Banka, sa parolom restauracije moći nacionalnoj državi.

"Nacionalni Suverenitet" je utopijski i reakcionarni cilj. Globalna ekonomija je objektivno napravila nacionalne granice zastarjelima; one predstavljaju kočenje tehničkih, kulturnih i produktivnih dostignuća koje je čovječanstvo izgradilo. Kao takva, globalizacija nudi mogućnost za izgradnju društva koje će zadovoljiti sve materijalne i duhovne potrebe. Postavlja se pitanje: ko će kontrolisati i upravljati ovom ogromnom i složenom svjetskom ekonomijom—imućna elita ili mase naroda širom svijeta?

Ovi koji hoće da poduzmu borbu protiv globalnog kapitalizma i za stvaranje uređenja sa potpuno drugim prioritetima i vrijednostima treba da se okrenu prema jedinoj snazi u sadašnjem društvu koja može da reorganizuje ekonomski i politički život na napredan način—internacionalnoj radničkoj klasi.

Globalno integrisana ekonomija je također doprinjela ogromnom povećanju broja radničke klase i njene objektivne snage. U zemljama koje su se nekada bavile samo poljoprivredom, gdje su seljaci bili velika većina, sada milioni ljudi rade u fabrikama, rudnicima i kancelarijama. Radnici u ovim novim industrijskim zemljama, kao što su Indonezija i Koreja, neprestano pokazuju svoju volju da se bore, često protiv privatizacije i mjera IMF-a.

Ni jedan od problema koje su protesti u Washington-u ove sedmice iznijeli na vidjelo—pogoršanje životnih i radnih uslova širokih masa naroda, napadi na demokratska prava, zagađenje okoline—se ne mogu ozbiljno razmotriti, a još manje riješiti, osim ako se ne izgradi politički svjestan, anti-kapitalistički pokret koji je duboko ukorijenjen u radnom narodu svijeta.

20. stoljeće je postavilo problem eliminisanja nepravde, nejednakosti i eksploatacije. Ruska revolucija je bila prvi ustaljen pokušaj da se uspostavi društvo bez nepravde, nejednakosti i eksploatacije. Pokušaj nije uspio, kada je kontra-revolucionarna birokratija—staljinizam—oduzela moć radnicima i na kraju restaurisala kapitalizam. Objektivna potreba da se ukine profitni sistem i socijalni život organizuje prema višim principima—internacionalnog socijalizma—još preostaje.

Radnička klasa, da bi povela takvu borbu, treba uspostaviti svoju političku nezavisnost. U Americi, to znači potreba da se odvoji od Demokrata i Republikanaca i da izbije svaku iluziju u Buchanan-a i Reformnu Partiju Nader-a i Zelenih. Tu ne može postojati ozbiljan politički pokret protiv globalnog kapitalizma sve dok je on u bilo kojem obliku u džepovima velikog biznisa i njegove politike. Mi urgiramo radnike i omladinu da razmotre program i perspektivu Socialist Equality Party Partije Socijalne Jednakosti, revolucionarnu socijalističku alternativu naprema partijama velikog biznisa.

Među onima koji protestuju, kao i u čitavom stanovništvu, nema nedostatka političke energije, ljutnje i odlučnosti da se bori protiv sadašnjeg sistema. Ove kvalitetne osobine treba združiti sa istorijskim i političkim znanjem, najvažnijim istrumentima za svaku uspješnu socijalnu borbu. Mi pozivamo sve prisutne i one koji su zainteresovani za pitanja koja izlažemo da čitaju World Socialist Web Site Svjetski Socijalistički Veb Sajt, da ga pomognu i učestvuju u političkim raspravama koje moraju dovesti do organizovanja širokog socijalističkog pokreta.