World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Kosovo I Istočni Timor: Odgovor Čitaocu WSWS-a

Nick Beams
1. oktobra 1999.

Dole objavljujemo odgovor, koji je pripremio Nick Beams, član Internacionalnog Uredništva World Socialist Web Site-a, pismu koje je jedan čitalac iz Novog Zelanda poslao WSWS-u u vezi UN intervencije u Istočnom Timoru pod vodstom Australije. Za one koji bi željeli da pročitaju cijeli tekst pisma, postoji 'link' na kraju ovog odgovora.

Poštovani NR,

Dok vi hvalite našu "odličnu reportažu situacije na Kosovu" i suprostavljate to materijalu koji smo izdali u vezi Istočnog Timora, izgleda da ste pogrešno razumjeli ili propustili najbitniji temeljni dio analize WSWS-a.

U mnogim člancima i izjavama napisanim o Balkanskom ratu, WSWS je pokušavao da istakne i prikaže humanitarno pretvaranje SAD-a i njenih evropskih saveznika, i razotkrije stvarne ekonomske i geo-političke interese koji su pokrenuli njihovu 11-sto sedmičnu kampanju bombardovanja.

Sada je u toku nova vojna intervencija, predvođena sličnom navalom propagande koja proglašava humanitarnu zabrinutost—samo ovoga puta za sudbinu naroda Istočnog Timora.

Da li treba ozbiljno da vjerujemo da su ove iste imperijalističke sile—među kojima su i Australija i Novi Zeland—koje su podržavale ubilački indonezijski režim dok je poubijao 200.000 istočnih timoraca kasnih 70-ih i ranih 80-ih, i koje su prije samo šest mjeseci počeli rat za "naftu, zlato i svijetsku moć" na Balkanu, iznenada prošle kroz neki čudnovati preobražaj?

Ili radije, zar nije slučaj da se vojna intervencija u Istočnom Timoru vodi uglavno iz istih ekonomskih i geo-političkih pobuda koje su pokrenule SAD-NATO da napadnu Srbiju?

Vi tvrdite da postoje "bitne razlike" između Kosova i Istočnog Timora, zato što u poslijednjem slučaju, vojna intervencija ima "odobrenje od UN-a", ne uključuje "napad na civile (ili bilo kojih vojnih) ciljeva," ne krši "suverenitet ni jedne nacije" i da su "snage koje idu u Istočni Timor očigledno tamo da održe mir, [dok] su one koje su bombardovale Kosovo bile namjerene na rat."

Ostavljajući na stranu, za trenutak, vrijednost ovih tvrdnji, koje mi osporavamo, ovdje je u pitanju opštiji metodološki problem. Po vašem mišljenju, naš stav prema akcijama koje vode imperijalističke sile bi trebao da se odredi empirički, na osnovu razmatranja jednog po jednog slučaja.

Takav pristup je temeljno pogrešan. On razdvaja politiku—manevre UN-a, diplomatske incijative, vojne akcije pa i sam rat—od njihovih ekonomskih temelja. Ali politika imperijalističkih nacija je ukorijenjena u istorijski razvoj svijetskog kapitalizma. Ona je nerazdvojno povezana sa vodećom ulogom financijskog kapitala i neprekidnom borbom na svijetskom tržištu između ogromnih tranznacionalnih korporacija za tržišta, sirovine i profit. Ovi ekonomski interesi ne djeluju jednog dana i prestaju u slijedećem. Radije, oni predstavljaju stalno prisutni temelj, i konačni odlučujući faktor, programa i politike raznih kapitalističkih vlada.

U našoj analizi Balkanskog rata, mi smo objasnili da je propast Sovjetskog Saveza i slom političkog ustrojenja Hladnog Rata najavilo novo doba globalne borbe za kontrolu sirovina, repro-materijala i strateških interesa.

Dok su imperijalističke sile u periodu poslije drugog svjetskog rata vodile ratove i organizovale vojne upade pod parolom globalne borbe protiv "komunizma", nova situacija je zahtijevala novu ideologiju.

U njihovoj agresiji na Srbiju, SAD i NATO su tvrdili i insistirali da ekonomski i nacionalni interesi nisu bili od ikakve važnosti—da su njihove pobude bile u potpunosti etičkog i moralnog karaktera. S pravom nazvane "etički imperijalizam", ove tvrdnje, daleko od toga da su "nove", su predstavljale ništa više od dotjerivanja ideologije iz prošlosti. Oni opozivaju doktrinu "tereta bijelog čovijeka" i borbe protiv "nezakonitog trgovanja robovima" pod kojom se "otimanje za Afriku" nastavilo sve do kraja prošlog stoljeća.

Balkanski rat su organizovale i vodile velike sile—SAD, Engleska, Francuska i Njemačka. Ali njihovu pouku nisu propustile manje sile, kao Portugalija, Australija i Novi Zeland. One su zaključile da je Kosovo nagovijestilo novo doba: ubuduće, potjera za ekonomskim i političkim interesima treba da se podupre vojnom silom.

Nedavni intervju sa australskim premijerom John Howard-om, koji je vodio časopis Bulletin podvlači ovu tačku. Osvrćući se na politiku za Aziju koju je vodila prethodna australska vlada Keating-a, Howard je rekao: "Izgledalo je da smo mi kucali na njihova vrata, moleći ih da nas puste unutra, umjesto da shvatimo da smo mi uvjek bili neko koga bi oni željeli unutra zbog naše osobite moći koja je [sada] dokazana. Uprkos neizbježnih napetosti koja su u pitanju [u Istočnom Timoru] i nekih osjetljivosti, ovo je dosta učinilo da učvrsti položaj Australije u ovom području."

Kad Howard kaže "osobita snaga", on je imao na umu vojnu moć, potpomognutu od strane SAD-a.

Dozvolite mi da pokažem da, dok Vi smatrate da tu ima "bitnih razlika" između Kosova i Istočnog Timora, Howard vjeruje da tu ima jedna "jako interesantna strateška sličnost." Dok je na Balkanu bilo "ogromno američko angažovanje," u Istočnom Timoru je Australija odigrala ulogu "zamjenika" dok SAD igraju ulogu "sigurnosne podrške ako stvari krenu naopako." Upotreba ovakve fraze nije pogrešna. Ona pokazuje da Howard barem prepoznaje da je kampanja u Istočnom Timoru, obavezno prikrivena parolama "humanitarizam" i "održavanje mira," uglavnom povezana sa važnim ekonomskim i strateškim interesima.

Kako bi drugačije mogli objasniti činjenicu da poslije samo dvije sedmice od iskrcavanja trupa u Dili-ju [glavni grad Istočnog Timora, prim. prev.], Howard poziva na novu doktrinu u vanjskoj politici, zasnovanoj na odbrani nacionalnih interesa i prioriteta australskih vojnih sposobnosti?

U vašem pismu Vi tačno ukazujete da se "u zraku osjeća malo atmosfere šovinizma i militarizma, i stepen političkog pretvaranja." Međutim, ovo nisu slučajni faktori. Oni izražavaju suštinu vojnih operacija.

Opet, Vi spominjete "ozbiljne greške u rasuđivanju" u pogledu referenduma kojeg je UN organizovao, i njegove posljedice. Kao u svim istorijskim događajima, greške i incidenti bez sumnje igraju ulogu. Ali prolazeći kroz sve njih kao konac, osnovni pravac razvoja je vidljiv: intervencija u Istočnom Timoru sačinjava početak potjere australskih interesa u Azijsko-Pacifičkom području, potpomognute vojnim snagama. Zato je Howard nagovijestio potpuni pregled australskih vojnih snaga. On je izjavio svoju namjeru za pripremu sličnih operacija poput ove u Istočnom Timoru.

U jednom važnom govoru parlamentu 21. septembra, objašnjavajući potrebu da se "dodijeli više sredstava za borbenu sposobnost australskih vojnih snaga," premijer je izjavio: "Slijedeći dokumenat vlade na odbranu će ispitati sve što bi moglo biti potrebno vojsci Australije za održavanje mira u regionu, za evakuaciju australskih državljana pod teškim okolnostima i za mogućnost da učestvuju u koalicionim operacijama." Obavezno spominjanje "odbrane Australije od direktnog napada" je bilo dodato kao neka zakašnjela misao. Glavno značenje je dato reakciji prema "drugim više vjerovatnim slučajevima."

Howard nije objasnio što bi ti slučajevi mogli da budu, ali pisci uredništva Sydney Morning Herald-a jesu—upućujući na Novu Gvineju, antagonizme između Kine i Tajvana, i između Indije i Pakistana, čak i mogućnost da se u kraćem vremenu "Australija uplete u borbu oko konkurentnih zahtjeva za sirovine na Antarktiku."

Postoje i druge sličnosti između Istočnog Timora i Kosova. NATO je počeo svoju kampanju bombardovanja 24.marta, znajući dobro da će to pokrenuti seriju osvetničkih ubijanja od strane srpskih militanata, što će uzrokovati da stotine hiljada izbijeglica pobjegnu sa Kosova. Njihove nevolje bi se onda mogle iskoristiti da se "javno mnjenje" navede i natjera da podrži taj rat.

U Istočnom Timoru, uprkos vidljivim razlikama, podloga modus operandi-ija je bila ista. Pod pritiskom Portugalije, Australije i drugih, UN je nastavio sa referendumom, sa potpunim znanjem da će indonezijska vojska krenuti sa okrutnim napadima na narod Istočnog Timora.

Prošlog marta, prije nego je plan za referendum bio usvojen, Howard-ova vlada je dovela australsku vojsku na najviši stepen spremnosti poslije Vjetnamskog rata sa namjerom da bi brzo mogli odgovoriti na "poziv" UN-a za "mirovne" snage.

Vi tvrdite da ovo odobrenje UN-a predstavlja bitnu razliku između Istočnog Timora i Kosova, kao da su UN neka vrsta nezavisnog tijela koje štiti humanitarna prava. Ustvari, kao što istorija pokazuje, i slučajevi Kosova i Istočnog Timora potvrđuju, UN funkcionišu kao vrsta ustanove za odobravanje operacija raznih velikih sila—istinska "kuhinja lopova" kao što je Lenjin opisao njenog prethodnika, Ligu Nacija.

U kosovskoj situaciji, SAD Britanija i Francuska su shvatile da Savjet Bezbjednosti neće podržati potrebnu rezoluciju, i zato su počele rat putem NATO-a. Poslije nekoliko sedmica bombardovanja, one su pozvale UN da izdejstvuju kapitulaciju Srbije i da uspostave kosovski protektorat, i na taj način retrospektivno dobiju odobrenje UN-a.

U slučaju Istočnog Timora, velike sile—posebno SAD—su bile u mogućnosti da izvrše snažni ekonomski pritisak na Indoneziju, prijeteći da će "srušiti" njenu ekonomiju, sa namjerom da od Habibie-ija [predsjednika Indonezije, prim. prev.] izvuku "pozivnicu" za "mirovne" snage. Činjenica da je vodstvo CNRT-a [pokret nezavisnosti Istočnog Timora, prim. prev.] podržalo intervenciju ne mjenja njen karakter, isto kao što zahtjev OVK-a za NATO bombardovanje ne mijenja imperijalistički karakter rata protiv Srbije. I tu postoje izrazite paralele: u politici OVK-a i CNRT-a.

Vi raspravljate u korist podrške za intervenciju u Istočnom Timoru zato što je označena kao "mirovna". Ali nemojte zaboraviti da je kampanja na Kosovu također bila vođena pod parolom morala i humanih prava.

U slučaju Kosova vi ste se složili sa stavom WSWS-a i njegovim razotkrivanjem stvarnih interesa koji stoje iza "humanitarne" kampanje. Da li je promjena u vašem stavu prema našoj reportaži o Istočnom Timoru proizašla iz činjenice da je ova zadnja intervencija nešto bliža vašoj zemlji, tj. Novom Zelandu?

U Australiji i Novom Zelandu, nagli preokret prema desnici se dogodio među jučerašnjim anti-ratnim protestantima, od kojih se nekoliko njih suprostavljalo ratu protiv Srbije. Organizovali su se marševi i demonstracije sa zahtjevom da se "pošalju trupe". U Novom Zelandu, Laburistička Partija u opoziciji, koja je u početku izražavala neke sumnje u vezi kosovske kampanje, je na čelu zahtijeva da NZ vojno interveniše u Istočnom Timoru, jer prepoznaje da su u pitanju važni nacionalni interesi.

Da li je moguće da Vi niste uspijeli da dovoljno kritično analizirate ovo pitanje, i tako ostali nezaštićeni od političkih pritisaka izazvanim ovim interesima?

Da li postoji realna alternativa?

Podržavajući vojnu intervenciju UN-a, Vi pitate: "I kako drugačije da se zaustave nasilni napadi na Istočne Timorce osim putem intervencije vojnih snaga? Dalji pregovori su mogli biti efektivni ali ne izgleda da bi oni pružili dovoljno brzu reakciju."

Nema sumnje da bi se mnogi sa vama složili. Uprkos tome što imate nekih sumnji oko pobuda i uloge njihovih vlastitih vlada, Vi i oni ste zaključili da ne postoji drugi izlaz osim postojećeg pravca akcije.

Ali zašto vidite samo dvije mogućnosti: vojna intervencija ili diplomatska akcija tih istih imperijalističkih sila koje su same odgovorne za ovu katastrofu?

Zašto svaka perspektiva koja je zasnovana na nezavisnom pokretu radničke klase i ugnjetanih masa, koji unaprijeđuju svoje vlastito riješenje za ogromne probleme koje je imperijalizam stvorio, izgleda nemoguća?

Očigledno mnogo toga zavisi o ovom spornom pitanju. Ako radnička klasa i potčinjene mase ne mogu krenuti svojim vlastitim programom i putem da riješe krizu u Istočnom Timoru, onda to nigdje ne mogu učiniti. Široki slojevi naroda u cijelom svijetu su jednostavno žrtve katastrofa koje imperijalizam stvara, osuđeni da se patetično žale i apeluju "humanitarnim" idealima njihovih predstavnika.

Ova zamisao je ukorijenjena u dubokoj krizi perspektive u internacionalnom radničkom pokretu. Za ovo su odgovorne baš te radikalne tendencije srednje klase, koje su formirale osnovu "protesta" zahtijevajući "slanje armije".

Njihova evolucija u organizovane navijače imperijalističkog militarizma nije slučajna. To proizilazi iz nerazdvojive logike njihove politike, koja je uvijek bila zasnovana na odbijanju nezavisne uloge radničke klase.

U poslije-ratnom periodu, politika protesta nije bila zasnovana na radničkoj klasi, nego na birokratiji koja ih je dominirala. Upravo kao što je radikalnim tendencijama staljinizam izgledao kao "stvarni postojeći socijalizam," tako se u razvijenim zemljama "stvarni postojeći radnički pokret" sastojao od socijal demokrata, radničkih sindikata i aparatusa komunističkih partija. U ugnjetanim kolonijalnim zemljama, radikalci su uzvišavali sitno-buržoaske nacionaliste i pokrete gerila na osnovu toga da oni vode "oružanu borbu" protiv imperijalizma.

Ali sa propasti Sovijetskog Saveza i staljinističkog režima i brzim preokretom radničkih i sindikalnih birokratija prema desnici, tu je došlo do podudarajuće promjene u "radikalnoj" politici. Dugotrajno odbijanje svake nezavisne uloge radničke klase sada pronalazi potpuni odraz u zahtijevima za imperijalističku intervenciju—prvo na Balkanu i sada u Istočnom Timoru.

Evolucija Xanana Gusmao-a i ostalog istočno-timorskog vodstva ilustruje ovaj proces. Gusmao ne apeluje milionima indonezijskih radnika, studenata i seljaka, koji su u borbi za život i smrt protiv vojnog režima u Džakarti.

Tačnije, dok slijedi put Mandele i Arafata, on je iskočio iz indonezijskog zatvora u imperijalističke krugove. Ove sedmice je u jednom danu dijelio podijum u New York-u sa ministrom vanjskih poslova SAD-a Madeleine Albright-om, a slijedećeg dana posjećuje Washington da pregovara sa predstavnicima Svjetske Banke i Internacionalnog Monetarnog Fonda. Bez sumnje ih je on obavijestio o inzvanrednim i povoljnim prilikama za investicije, posebno za SAD, portugalske i australske rudarske kompanije, koje će im CNRT omogućiti u "nezavisnom" Istočnom Timoru.

Neprekidna tragedija u Istočnom Timoru, na kraju krajeva, je posljedica odsutnosti bilo kakve nezavisne borbe istočno-timorske, indonezijske i internacionalne radničke klase. To je strašna cijena koja se plaća zbog dugotrajne dominacije oportunističke politike i rezultirajuće krize političke perspektive.

Ako se, i sve dok se ova kriza ne prebrodi, putem borbe da se ponovo osnuje internacionalni radnički pokret na bazi internacionalne i socijalističke perspektive, ova cijena će se i dalje plaćati—u Istočnom Timoru i internacionalno.

Borba za ovu perspektivu neće donijeti brzo riješenje. Tu nema kratkog puta u riješenju dugoročnih neriješenih istorijskih problema. Ali odbacivanje ove perspektive, na osnovu toga da je jedino izvodljivo riješenje intervencija imperijalističkih armija, će sigurno stvoriti nove uslove za nova krvoprolića.

Ako Vi podržavate vojnu intervenciju onda, željeli Vi ili ne, Vi snosite odgovornost za pustošenje što ona donosi. Treba se prisjetiti da su SAD intervencije u Panami i Somaliji, da spomenemo samo dva primjera, pogoršale situaciju za masu stanovništva.

Riješenje problema sa kojima se suočava narod Istočnog Timora ne leži u uspostavljanju državice na polovini jednog ostrva, uspostavljene kao vojni protektorat pod kontrolom imperijalističkih sila. Bogatstvo od rezervi nafte ispod Timorskog mora—što nije beznačajan faktor u pobudama imperijalističkih sila—neće teći narodu Timora, nego će biti brzo prisvojeno od tranznacionalnih kompanija, bile one američkog, portugalskog ili australskog porijekla.

Jedini put naprijed leži u razvitku udružene borbe radničke klase i ugnjetanih masa Istočnog Timora, Indonezije i čitavog područja protiv imperijalizma i njihovih sluga u nacionalnim vladajućim klasama.

Snage za realizaciju takve perspektive se već pojavljuju na vidiku. Čak i dok trupe marširaju u Dili-ju, studenti, omladinci i radnici vode bitke na ulicama Džakarte protiv postupaka indonezijske armije da uspostave novi "vanredni zakon" dok se sprema da nastavi sa nasiljem počinjenim u Istočnom Timoru protiv radničke klase i naroda širom arhipelaga.

Ovaj pokret koji se razvija mora biti naoružan sa pravom socijalističkom perspektivom, zasnovanoj na usvajanju i asimilaciji svih pouka 20. stoljeća. Samo se na ovaj način može savladati strašno naslijeđe imperalijističke dominacije i otvoriti novo poglavlje u borbi da se osigura budućnost bez izrabljivanja.

Iskreno,

Nick Beams

Pismo od WSWS čitaoca

1. oktobra 1999.

Poštovani WSWS,

Zahvaljujem vam se na odličnim člancima i posebno na vašoj odličnoj reportaži situacije na Kosovu. Ja sam se nadao sličnoj reportaži o Istočnom Timoru, ali sam do sada malo razočaran. Vi ste izgleda preuzeli isti stav prema oba sukoba, dok ja ne mislim da se oba trebaju analizirati na isti način.

Ja vjerujem da postoje velike razlike između onoga šta se dešava u Istočnom Timoru i onoga šta se desilo na Kosovu. Suprotno kosovskoj krizi, ova intervencija ima UN odobrenje, ne uključuje napade na civile (ili bilo koje vojne) ciljeve, i ne krši suverenitet ni jedne nacije (snage su tamo isljučivo na poziv Istočnog Timora, i Istočni Timor nije dio Indonezije). Najbitnije, snage koje idu u Istočni Timor su očigledno tamo da održe mir, a one koje su bombardovale Kosovo su bile namjerene za rat.

A kako drugačije se nasilni napadi na Istočne Timorce mogu zaustaviti, osim putem intervencije vojnih snaga? Dalja pregovaranja su mogla biti efektivna ali ne izgleda da bi pružila dovoljno brzu reakciju. Svakako izgleda da su se ogromne greške napravile u odnosu na vjerovatni rezultat glasanja za nezavisnost, i malo pažnje se dalo zaštiti stanovništva protiv mogućnosti nasilnih odmazdi. Čak šta više, sada kada situacija zahtijeva pažnju, postoji malo šovinizma i stepen političkog pretvaranja. Ali ja i dalje ne vidim šta se drugo moglo uraditi da bi se zaštitio narod koji živi u Istočnom Timoru?

Hvala,

NR