World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Odbijanje Americkog Senata Da Potpise Sporazum o Zabrani Nuklearnog Testiranja Najavljuje Novo Izbijanje Americkog Militarizma

Uredništvo
21. oktobra 1999.

Dva kritična gledišta u američkoj politici su udružila snage prošle sedmice da odbiju Sveobuhvatni Sporazum za Zabranu Nuklearnog Testiranja 'Comprehensive Test Ban Treaty—CTBT'. Prvo se zasniva na ratnom stanju koje postoji između Republikanskog Kongresa i Clinton-ove administracije. Demokratski senator Robert Torricelli je bio jako blizu u svojoj ocjeni da pogodi smisao ovoga, kada je nazvao poraz ovog sporazuma "drugo glasanje za optužnicu [protiv Clinton-a u slučaju Monica-e Lewinski—prim. prev.]."

I Bijela Kuća i Senatski Demokrati su pretpostavili da Republikanci neće forsirati naglu i nepromišljenu taktiku oko rasprave o sporazumu—kojem je očevidno nedostajalo dvije trećine glasova za odobrenje—sve do glasanja, kada je predsjednik, citirajući potrebe nacionalne sigurnosti, zvanično zamolio da se glasanje odgodi.

Na kraju krajeva, u pitanju je bio centralni dio američke vanjske politike, tj., odnosi Washington-a sa evropskim i azijskim saveznicima, i internacionalni ugled američkog predsjednika. Sve od odbijanja Versajskog Sporazuma za Mir poslije Prvog Svjetskog Rata, senat još nije glasao protiv jednog značajnog međunarodnog sporazuma koji je predsjednik potpisao. Moguće eksplozivne posljedice odbijanja ovog sporazuma o zabrani nuklearnog testiranja su bile naznačene vojnim prevratom u Pakistanu, samo dan prije glasanja senata.

Samo mjesec dana ranije su Pakistan i Indija, koji su testirali nuklearno oružje 1998, bili uključeni u borbu oko spornog kašmirskog područja. Clinton je usmjerio svoju diplomatiju u ovom zapaljivom indijskom potkontinentu putem zahtjeva da Indija i Pakistan potpišu sporazum za zabranu nuklearnog testiranja.

Ali preovladavajuća kriza američkog političkog ustrojenja—u kojoj je protekla čitava 1998. godina u obliku seksualnog skandala Monica-e Lewinsky i tjeranja optužnice, dostižući vrhunac nešto prije osam mjeseci u senatskom sudskom postupku protiv Clintona—se i dalje nesmanjeno nastavlja. Jedan jak faktor u odbijanju Republikanskog Senata da sarađuje sa Bijelom Kućom u kritičnim poslovima vanjske politike, je bila odlučnost ekstremne desne jezgre da ponize Clinton-a i da potkopaju njegovu administraciju.

Bez obzira na to, glasanje Senata nije jednostavno bilo odraz bezobličnog partijskog antagonizma. Ono je zabilježilo, unutar političkog i vanjsko-političkog sistema SAD-a, definitivno okretanje od diplomatije za saglasnosti za međunarodnu kontrolu oružja, koja je bila stalni i čvrsti dio politike američkog imperijalizma još od kasnih 50-ih. Gorčina borbe oko ovog sporazuma izražava oštre podjele u samom vrhu države, ali ishod pokazuje da se ova saglasnost pomjera prema još jačem militarizmu i jednostranim tjeranjima američkih interesa u svijetu.

Jesse Helms, iz North Carolina-e, čiji su ga ekstremni desničarski i šovinistički pogledi nekad gurali u "ludačku ivicu" zvanične politike, je sada na čelu Senata u Komitetu za Vanjske Odnose. Samo nekoliko godina ranije, Helms je javno upozorio Clinton-a da ne kroči ni u jednu vojnu bazu u njegovoj državi, rekavši da bi život predsjednika bio u opasnosti. Za vrijeme rasprave o sporazumu za zabranu nuklearnog testiranja, Helms je imitirao Clinton-a kako moli britanskog prremijera Toni Blair-a za pomoć, a Blair odgovara: "O, da, to ću uraditi. I pozdravi Monica-u."

Helms je možda namjestio poraz sporazuma za zabranu nuklearnog testiranja, koristeći svoj uticaj da iznudi da istaknuti senatori u njegovoj partiji odgode glasanje, ali on je bio podržan od čitavog rukovodstva Republikanske Partije i dobro poznatih predstavnika politike vanjskih poslova, vojnih i obavještavnih službi u odbijanju potpisivanja. U posljednem glasanju u Senatu, samo su četiri republikanca glasala za ovaj sporazum.

Među onima koji su se usprotivili Opsežnom Sporazumu za Zabranu Nuklearnog Testiranja su bivši predsjednik George Bush, republikanski predsjednički kanditat za 1996, Robert Dole, svi republikanski kandidati koji su se kandidovali za predsjedničke izbore 2000, šest bivših ministara odbrane, četiri bivša direktora CIA (računajući dva koje je Clinton imenovao), četiri bivša savjetnika za nacionalnu sigurnost, tri bivša ministra za energiju, tri bivša direktora nacionalnih nuklearnih laboratorija, i nekoliko bivših šefova vojnog kabineta.

Senator Richard Lugar iz Indiana-e, poznat kao umjereni Republikanac, "internacionalista" i zastupnik za kontrolu nuklearnog naoružanja, vodio je kampanju protiv ovog sporazuma. Henry Kissinger, dok je podržavao napore da se glasanje odgodi, se izjasnio protiv sporazuma. On je poslao pismo od tri stranice lideru Senata Trent Lott-u izlažući svoje argumente protiv sporazuma 13. oktobra, dana kada je Senat glasao.

Među onima koji su svijedočili i podržavali sporazum su sadašnji šef vojnog kabineta, General Henry Shelton, i sadašnji ministri vanjskih poslova i odbrane. Bivši šef vojnog kabineta Colin Powell je dao izjavu tražeći odobrenje sporazuma.

Podržaoci sporazuma su rekli da je to bio vrhunac američke politike unatrag do doba Eisenhower-ove administracije. To bi, oni tvrde, pojačalo američku globalnu dominaciju putem izolovanja "lupežnih država" koje imaju nuklearne težnje, dok drže ostali svijet pod američkom nuklearnom nadmoći.

Oni koji se suprostavljaju sporazumu tvrde i dokazuju da tu ne postoji zaštićen i siguran način da se to po nekom kalupu sprovede u praksi, i da SAD ne mogu održavati svoj postojeći nuklearni arsenal, niti usavršavati novo atomsko oružje ako se zakletvom odreknu prava da vrše podzemne testove. Takva protivljenja bi se, sasvim jasno, mogla iznijeti protiv svakog sporazuma o kontroli oružja, dok mnogi protivnici sporazuma o zabrani nuklearnog testiranja vide njegov poraz kao prvi korak u odbacivanju većine, ako ne i svih, prethodnih paktova o ograničenju naoružanja.

Zajednička tema protivnika sporazuma, koju su izjavljivali manje više otvoreno, je da su propast Sovjetskog Saveza i završetak hladnog rata učinili takve sporazume, kao što su sporazum o zaustavljanju rasta nuklearnog naoružanja 1970. i Sporazum o Protiv-Balističkim Raketama (ABM) 1972, zastarjelim i nepotrebnim.

Komentari Robert Gates-a, CIA direktora pod predsjednikom Bush-om, su bili tipični. On je objavio jedan članak u New York Times-u, izjavivši: "Mi smo opterećeni starijim sporazumima—kao Sporazum o Protiv-Balističkim Raketama—koji više uopšte ne služe našim interesima bezbjednosti, jer su ih pretekli politički i tehnološki razvoji."

Prije dvije sedmice, u svojoj prvoj glavnoj izjavi o vanjskoj politici i pitanjima odbrane, guverner Texas-a George W. Bush, na prvom mjestu za kandidaturu za republikanskog predsjednika, savjetuje da se ABM sporazum sa Rusijom treba promijeniti jer je on pripadao prošloj epohi Hladnog Rata.

Clinton-ova administracija se prilagodila takvoj kritici. Prošlog januara Clinton je promijenio svoj stav na zahtjev Republikanaca za konstrukciju odbrabmbenog raketnog sistema u SAD, dodjeljujući fond za istraživanje u takav sistem, koji je izričito zabranjen pod uslovima ABM sporazuma. Od tada Bijela Kuća vrši pritisak na Rusiju da prihvati promjene sporazuma od 1972.

Raspad Sovjetskog Saveza je kritični faktor u pomjeranju unutar američkih vladajućih krugova dalje od diplomatije kontrole oružja iz perioda Hladnog Rata. SAD su usvojile kontrolu i višestrane dogovore za bezbjednost kao taktiku u svojoj strategiji obuzdavanja SSSR-a. Ali je to radila protiv volje, kao ustupak politički i vojno moćnom protivniku u obliku Sovjetskog Saveza.

Tu je uvijek u pozadini bila tedencija frustracije i gorčine zbog potrebe da se prave pogodbe sa Sovijetima. SAD su izašle iz Drugog Svjetskog Rata kao globalna nadmoćna sila i saglasnost unutar američke bouržoazije je bila da upotrebe svoju ekonomsku i vojnu snagu—računajući njihov monopol nuklearnog oružja—da uspostave Pax Amerikana. Ali vizija neprikosnovene američke dominacije svijeta je bila osujećena i uništena pojavom Sovjetskog Saveza kao svjetske sile, pogotovo kada je Moskva počela da gradi svoj sopstveni nuklearni arsenal.

Poslije završetka Hladnog Rata, porasla je svijest u američkom političkom vodstvu da SAD u 21-vom vijeku mogu postići ono što nisu uspjeli u 20-tom. Sve se više naginje ka tome da se ukloni svako internacionalno ograničenje na vanjsku politiku SAD-a, i sve prepreke na gradnju i upotrebu američkih vojnih snaga. Ovaj opšti smjer prema američkoj jednostranosti se do sada najjasnije izrazio u odbijanju sporazuma o zabrani nuklearnog testiranja, od strane Senata.

Uredništvo Wall Street Journal-a je podržalo tvrdokorne protivnike sporazuma o zabrani nuklearnog testiranja okupljene oko Helms-a, dok su vodile kampanju protiv svakog odgađanja Senata da glasa za poništenje sporazuma. Njihov uvodnik od 15. decembra pod naslovom "Velika Zabluda," daje dobre primjere stavova koji su u porastu u američkoj bouržoaziji.

Pristrasna kritika protiv kontrole oružja, urednik izjavljuje: "Istorija kontrole oružja je u stvarnosti istorija neuspjeha....Nema boljeg primjera nego ABM sporazum iz 1972, koji je osigurao da SAD ostanu bez ikakve odbrane protiv napada balističkih raketa."

Journal nastavlja ukazivanjem na svoju alternativu diplomatskoj kontroli naoružanja: "Jedini nesumljivo uspiješni napori za zaustavljanje naoružanja u nedavnim decenijama, su bili ostvareni bez sporazuma: To je bilo izraelsko bombadovanje iračkog nuklearnog reaktora u Osiraku."

Tri dana kasnije je Journal izdao članak Jesse Helms-a, u kojem ovaj senator daje oduška svom preziru prema američkim prekomorskim saveznicima. Helms podrugljivo spominje jedan članak 8. oktobra u New York Times-u kojeg su skupa napisali njemački kancelar Gehard Schröder, britanski premijer Toni Blair i francuski predsjednik Jacques Chirac, koji ubjeđiva Senat da odobre Sveobuhvatni Sporazum o Zabrani Nuklearnog Testiranja. On nastavlja sa izrugivanjem ovih izjava evropskih lidera koji osuđuju senatsko odbijanje sporazuma.

"Sa dubokim poštovanjem Gospodinu Chirac-u," piše Helms, "posljednji put kada sam pogledao, ni jedna nacija ne računa na zaštitu i pouzdanost francuskog nuklearnog arsenala da garantuje njihovu sigurnost.... Naši evropski prijatelji su zaboravili da SAD imaju posebnu odgovornost u svijetu. Amerika nije slobodna, kao što su manje sile, da odobri i potpiše imaginarne sporazume kao što je CTBT...koji ne čine dobro, ali ograničavaju naše sposobnosti da izvršimo naše internacionalne dužnosti".

Zajednička platforma onih koji se suprotstavljaju sporazumu o zabrani nuklearnog testiranja je zahtjev za američki protiv raketni sistem. Neizjavljena perspektiva najglasnijih podupirača ovog projekta je Američka Tvrđava 'Fortress America', zaštićena visoko-tehnološkim nuklearnim štitom preko kojeg SAD mogu nesmetano bacati rakete na svoje internacionalne neprijatelje. Republikanci osuđuju Clinton-ovu zakašnjelu podršku za istraživanje u raketnu odbranu, kao slabu i jadnu. Oni hoće da se izgradi ekstenzivni sistem, sa nadom da će republikanska pobjeda na izborima 2000-te ozbiljno započeti sa ovim projektom.

Komercijalni interesi ne igraju malu ulogu u opoziciji diplomatskoj kontroli oružja, i u rastućoj kampanji za novu masivnu gradnju američkog nuklearnog naoružanja. Ogromna visoko tehnološka američka vojna industrija je bila poljuljana završetkom Hladnog Rata, kao i narednim smanjenjem strateških ugovora i narudžbi za oružje. Sada je ona odlučna da nadoknadi izgubljeni profit i da zgrne daleko veće svote u narednim godinama, i u tome ima podršku male armije političara, koji ovise o novčanim prilozima za svoje izborne kampanje od strane giganata nuklearne i avionske industrije.

Nova verzija sistema "Rata Zvijezda" Ronald Regan-a neće samo značiti desetine milijardi u vladinim ugovorima direktno povezanih sa projektom, nego će također natjerati ostale nacije po svijetu da povećaju potrošnju na vojsku, dajući dalje opravdanje za povećanje vojnih izdataka kod kuće.

Nemoguće je ovdje u detalje razmotriti internacionalne posljedice glasanja Senata na sporazum o zabrani nuklearnog testiranja. Dovoljno je da se kaže da će to svaka vladajuća klasa uzeti kao signal, bilo da su sada u savezu sa SAD-om ili ne, da američka bouržoazija stupa na novi, čak i još ratoborniji i bezobzirniji put. Odnosi između SAD-a i Evrope će postati još zategnutiji, i veći napori će biti ulagani u potrebu za nezavisnu i modernizovanu evropsku vojnu silu. U njihovom članku od 8. oktobra u New York Times-u, Schröder, Blair i Chirac sa pažnjom ukazuju da "će odbijanje [CTBT-a] također razotkriti temeljna razilaženja u samom NATO-u."

Ruski odgovor na senatsko odbijanje sporazuma je bio čak otvoreniji. Ministarstvo Vanjskih Poslova je optužilo SAD da pokušavaju "destabilizirati temelje internacionalnih odnosa." Tako oštar govor je razumljiv, jer su u prošle dvije godine SAD organizirale proširivanje NATO-a uključivajući bivše ruske saveznike iz Varšavskog Pakta, potom su predvodile napad NATO-a na ruskog saveznika, Srbiju, i sada zahtijevaju temeljnu reviziju i pregled ABM sporazuma.

Kina, koja je dala na znanje da će odgoditi potpisivanje CTBT sporazuma iščekivajući akciju SAD-a, će očigledno uzeti akcije Senata u obzir za svoje vojne računice; Indija i Pakistan će najvjerovatnije ubrzati svoj program nuklearnog naoružanja; a pritisak na Japan će se pojačati da odbaci svoja miroljubiva pacifistička pretvaranja i da počne otvoreno da razvija svoj arsenal nuklearnog naoružanja.

Sa stanovišta razotkrivanja američkog pretvaranja kao zaštitnik svjetskog mira i stabilnosti, glasanje Senata će imati korisnu svrhu. Postavši prva nacija koja zvanično odbacuje sporazum za zabranu nuklearnog testiranja, SAD su potkopale propagandu "oružja za masovno uništenje" koju koriste da osiromaše Irak i prijete drugim državama koje one označe kao "lupežne" države. Akcije Senata razjašnjava činjenicu da najopasnija nuklearna prijetnja nisu Irak, Iran, Sjeverna Koreja, Pakistan, Indija ili Kina, nego SAD.

Međutim, bilo bi sasvim pogrešno vjerovati da je uzrok rastuće opasnosti od nuklearnog rata odbacivanje sporazuma u zabrani nuklearnog testiranja. CTBT, i dogovori o kontroli naoružanja koju su mu prethodili, su i sami elementi imperijalističke vanjske politike najmoćnijih kapitalističkih nacija, iznad svih SAD. Ti dogovori su unaprijed bili određeni da ojačaju dominaciju svijeta od strane velikih sila, i da odbrane kapitalističke svojinske odnose. Stari višestrani okvir kontrole naoružanja i sporazuma sigurnosti se raspada pod pritiskom gomile protivriječnosti svjetskog kapitalističkog sistema, koji su, kao nikada ranije, koncentrisani u sukobu između svjetske ekonomije i sistema nacionalne države.

Jedina društvena sila koja čovječanstvu može obezbijediti izlaz iz ove katastrofe koju priprema kapitalizam, je internacionalna radnička klasa, zasnivajući se na političkoj borbi da savlada nacionalne podjele i klasnu eksploataciju, u borbi za socijalističku budućnost. Sam preokret SAD-a prema agresivnijoj i jednostranoj politici, osigurava da će velike socijalne i društvene pobune biti na dnevnom redu, u kojima radničkoj klasi neće nedostajati prilike da razvije svoju sopstvenu revolucionarnu politiku protiv imperijalističkog rata i militarizma.