World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Propadanje Njemacke Socijal Demokratske Partije

Peter Schwarz
12. novembra 1999.

Ovaj uvodnik je izašao u novembar-decembar izdanju Gleichheit-a, časopisa World Socialist Web Site-a na njemačkom jeziku.

Gubitak podrške koju je pretrpila vladajuća koalicija Socijal Demokratske Partije (SPD) i Zelene Partije u njihovoj prvoj godini na vlasti, je jedinstven u poslije-ratnoj istoriji Njemačke. Katrastofalni gubici u evropskim i lokalnim izborima, i sedmične demonstracije državnih službenika, penzionera, nezaposlenih i poljoprivrednika, su pokazali ogroman stepen do kojega se vlada diskreditovala za svega nekoliko mjeseci vlasti.

Šta je uzrok ovome? Da li je to splet jedinstvenih okolnosti, ili to izražava dugoročnu tendenciju? Da li završetak dvadesetog stoljeća, kojeg su neki proglasili "socijal demokratskim stoljećem", također znači kraj socijal demokracije?

Pokušaji da se problem pripiše samo "vanjskom izgledu" vlade, se teško mogu shvatiti ozbiljno. Takve procjene dolaze od novinara, ekonomskih govornika i političara koji su prošle godine oduševljeno govorili o premijeru SPD-a Gerhard Schroder-u, i njegovoj priči o "neue mitte" (novom centru), ali su kasnije bili uvrijeđeni kada su uvidjeli da je vlada pobijedila na izborima uglavnom zato što je obećala socijalne reforme. Od tog momenta oni su neumorno osuđivali vladu zato što nije prekinula svoja izborna obećanja mnogo ranije. Oni smatraju glasače kao omamljenu, otupljenu, krajnje prilagodivu masu, i svode svako političko pitanje na problem odnosa sa narodom – 'public relations'.

Oni koji govore da je u pitanju razočarenje glasača, koji su se nadali boljoj socijalnoj pravdi od nove vlade, koja je odgovorna za propadanje SDP-a i Zelenih, su bliže istini. Od kada je dao otkaz kao partijski predsjednik SDP-a, Oskar Lafontaine se postavio kao tumač ovih stavova. On optužuje svoga nasljednika, Schroder-a, da vodi partiju krivim putem, i insistira da Schroder ne razumje "kako i zašto smo pobijedili u federalnim izborima". Međutim, Lafontaine sa teškoćom objašnjava zašto je tako dugo podržavao Schroder-a, i zašto je njegov jedini odgovor bio samo da da otkaz na svoje političke položaje.

Činjenica da je Lafontaine, uprkos tome, dirnuo u ranjivu tačku, se pokazala u studiji Allensbach Instituta, koji je politički vrlo blizu Krišćanskih Demokrata. Studija zaključuje da tu ne može biti govora o tome "da su klasične socijalne demokratske ideje van mode u narodu. Država sa jakom socijalnom zaštitom, društvena mreža i ideali o jednakosti, su visoko cijenjeni u narodu....Relativna većina naroda je ubijeđena da se zemlja može bolje razvijati, ne samo kada su prilike svima jednako dostupačne, nego i onda kada se traži jednakost ishoda i rezultata. Rastuća kritika prema vladi se ne može pripisati činjenici da su klasična socijal demokratska shvaćanja izgubila svoju atrakciju kod naroda."

Na kraju krajeva, izjave Lafontaine-a ne objašnjavaju dublje uzroke propadanja Socijal Demokrata. On podrazumijeva da bi vraćanje izbornim obećanjima SPD-a od prošle godine, ili politici vlade iz prvih mjeseci na vlasti, riješilo krizu. On ograničava ovaj problem na odbranu SPD programa, i sebe predstavlja kao njegovog zaštitnika, dok optužuje Schroder-a da je prešao u kamp neo-liberalizma. Za Lafontaine-a, pitanje da li je sam Schroeder proizvod socijal demokratskog programa, se uopšte i ne postavlja. Ako se uzme u obzir kriza u SPD-a u svijetlu njene istorije, brzo postaje jasno kako su lažne i varljive Lafontaine-ove koncepcije.

Koncem prošlog stoljeća SPD je bila uzdrmana polemikom koja se pokazala odlučnom za njen dalji razvoj. To je zapisano u istoriju kao "revizionistička rasprava". To se ticalo pitanja da li se funkcija socijal demokrata sastoji (po riječima Roze Luksemburg) od "jalovog pokušaja da poprave kapitalistički poredak" ili "klasne borbe protiv tog poretka, da bi se on uništio".

Teoretski, revizionisti koji su zastupali stav za pomirenje sa postojećim društvenim poretkom, su bili u manjini. Oni su redovno bili nadglasavani na partijskim kongresima. Ali je partijska aktivnost radila u njihovu korist, i na kraju su oni osvojili prednost.

Aktivnost SDP-a se neminovno kretala unutar okvira postojećeg poretka. Prilika da se ta prepreka prevrne u jurišu ili da se osvoji neprijateljski položaj, se nikada nije ukazala u carstvu Kaiser Wilhelm-a. Socijal demokrati su se ograničili na proširenje partijskog uticaja putem upornog, detaljnog rada. Ovo je oblikovalo karakter, i iznad svega, psihologiju njihovog brzo-rastućeg rukovodstva.

Kada je izbijanje prvog svjetskog rata 1914. iznenada suočilo SDP sa dvije mogućnosti, tj., ili da brane svoje političke principe i preuzmu stav protiv rata, ili da se prilagode pro-ratnoj euforiji, oni su se odlučili za ovo posljednje—i glasali su u parlamentu da odobre Kaiser-u njegove ratne kredite. Parlamentarna grupa je to opravdala ovim riječima: "Kultura i nezavisnost naše sopstvene zemlje se mora zagarantovati. Kada dođe do opasnosti, mi nećemo zapostaviti Domovinu."

"Kultura" je u to vrijeme bila pruska vojna čizma; "nezavisnost" je značila mržnju prema Francuzima i želja za kolonijalnim posjedima; "Domovina" su bile njemačke kompanije Krupp, AEG i Deutsche Bank.

Otrijeznuti ratom, milioni radnika su idućih godina prekinuli sa SPD-om i okrenuli se prema Njemačkoj Komunističkoj Partiji (KPD), od koje su očekivali da sruši kapitalistički poredak. Oni su bili gorko razočarani kada je KPD bila uvučena u izopačenost i degeneraciju Sovjetskog Saveza i onda, pod rastućim uticajem staljinizma, žalosno propala u toj namjeri da sruši kapitalistički poredak.

Što se tiče SPD-a, ona nije odustala od zahtjeva za "odbranu Domovne". Od tada su njeno naličje i stav bili oblikovani mješavinom patriotizma, vjere u vlast, ljubav prema redu, kombinovano sa histeričnim strahom od bilo kakve intervencije odozdo od mase naroda. Oni su reagovali daleko jače na optužbu konzervativne desnice da su oni "zabili nož" njemačkoj armiji u leđa, nego od negodovanja gladnih masa. Oni su išli tako daleko da su napravili pakt sa Reichswehr-om (imperijalnom armijom) i reakcionarnim Freikorps-ima (dobrovoljcima) da uguše revolucionarne ustanke u poslije-ratnom vremenu, i 1919. ubiju revolucionarne vođe—Rozu Luksemburg i Karl Liebknecht-a. Njihova društvena baza se sastojala od vladinih funkcionera, administrativnih službenika i privilegovanijih radnika, koji su se identifikovali sa državom i Domovinom, i koji su gledali na svaku opasnost postojećem poretku kao prijetnja samim njima.

SPD je odgovorila na uspon Nacista još većim približavanjem državi. Oni su podržali Bruening-ove vanredne mjere i izglasavanje Hindenburg-a za Reichspraesident-a, koji je potom imenovao Hitlera za kancelara. "Masovna partija, koja predvodi milione, drži do stava da pitanje o tome koja će klasa doći do vlasti u sadašnjoj Njemačkoj, koja je potresena do temelja, ne zavisi od borbene moći njemačkog proletarijata, niti od jurišnih fašističkih šok trupa, čak ni od članova Reichswehr-a, nego od toga da li u predsjedničke dvore treba postaviti čisti duh Ustava Weimar-a (usporedo sa potrebnom količinom kamfora i naftalina)," pisao je Leon Trocki, karakterišući stav SPD-a.

Poslije drugog svjetskog rata, partija je sebe tako loše diskreditovala da su čak i Saveznici smatrali njen ponovni uspon nevjerovatnim. "Mnogi njemački radnici očigledno krive socijal demokratsku politiku ublaživanja, smirivanja Weimar Republike za uspon Nacista, i iz ovog razloga izgleda da ne žele njihov povratak na vlast," zapisano je u jednom dokumentu američke vlade 1944.

Međutim, Saveznici nisu računali na tvrdoglavost SPD-a, koja je bila posebno utjelovljena u ličnosti Kurt Schumacher-a, prvog poslije-ratnog predsjednika partije. Invalid čije je zdravlje bilo narušeno poslije 10 godina u koncentracionim logorima, Schumacher je žrtovao svoj život za obnovu partije. Strastan patriota i antikomunista, Schumacher je shvatio da je on čuvar njemačkih interesa protiv Saveznika. On je dao odlučujući doprinos u uspostavljanju njemačke države poslije rata, spašavajući sve što se moglo od starog Reich-a. On je spriječio svaku obnovu i uspostavljanje odnosa između SPD-a i KPD-a, suprotstavljao se pomicanju poljsko-njemačke granice prema zapadu do linije koju prave rijeke Oder i Neisse, i govorio u korist "jake, centralne državne vlasti".

U početku, najviše koristi od njegove upornosti su imali konzervativci, koji su dali prva tri federalna kancelara—Konrad Adenuer, Ludvig Erhard i Kurt Georg Keisinger. Tek 1960. SPD je po prvi put došla do vlade, na talasu protesta omladine i radničke klase. Oni su 1966. postali mlađi partneri u "velikoj koaliciji" na čelu sa Krišćanskim Demokratskim Savezom i Krišćanskim Socijalnim Savezom. Onda je 1969. Willi Brandt postao prvi SDP kancelar u "maloj koalicijskoj" vladi u Slobodnoj Demokratskoj Partiji.

U Brandt-vom dobu, SPD se najviše približila ostvarenju cilja za koji se borila, "ekonomije socijalnog tržišta", tj., reformističke politike postavljanja određenih ograničenja na kapitalističko tržište, u interesu klasnog mira i društvene saglasnosti. Plate i socijalna pomoć su se povećale, državni programi u oblastima školstva, socijalne zaštite i zdravstva su se proširili. Buntovnička omladina je našla posla u državnoj službi i širi društveni slojevi su dobili pristup unverzitetima. Ali čak i u ovom vremenu, zabrinutost o državnoj vlasti i redu je dominiralo razmišljanja SPD-a. Ovo se pokazalo u njihovom podržavanju vanrednih zakona i naredbi Berufsverbot-a, koji su zabranili zaposlenje "radikala" u državnoj službi.

Gledano unatrag, ovaj period na mnogo načina predstavlja jedan izuzetak. Poboljšanje socijalnog položaja donjeg društvenog sloja se mogao manje pripisati incijativi SPD-a, nego internacionalnoj ofanzivi radničke klase, kojoj se čak i konzervativnije vlade u drugim zemljama nisu bile u stanju suprotstaviti. Osim toga, ovaj period se podudara sa krajem poslije-ratnog ekonomskog uspona, u kojem su prije svega profitirali veliki biznisi. Bez direktnog ugrožavanja djelovanja kapitalističke ekonomije, postojao je određeni prostor i mogućnost za manevre u raspodjeli društvenog bogatstva.

Sa navalom internacionalne ekonomske krize i recesije u početku 70-tih, pozivi za prekid sa ovom politikom su postajali sve glasniji, i SPD se njima prilagodila. Brandt-a, koji se pokazao nemoćnim da obuzda očekivanja koja su mu široke mase birača postavile, je zamijenio Helmut Schmidt kao vođa SPD-a i kancelar 1975. Schmidt je usvojio pravac oštrih i strogih ekonomskih mjera, podigavši stepen nezaposlenosti. Ovu politiku je nastavio njegov nasljednik, vođa Krišćanskih Demokrata Helmut Kohl, od 1982. pa nadalje. Danas su posljedice toga preko 4 miliona nezaposlenih i osiromašenje šireg društvenog sloja, sa nagomilavanjem sramotnog nivoa bogatstva na vrhu društvene ljestvice.

Pod predsjedništvom Oskar Lafontaine-a, SPD je opet uspjela da usmjeri potrebu za socijalnom pravdom koja se naširoko osjeća, u svoju vlastitu korist, dostigavši vrhunac prošle godine u pobjedi SPD-a na izborima. Ali od samog početka, očekivanja da je glasanje značilo povratak na politiku reformi iz ranih 70-tih, su bila građena na pijesku. Čitav internacionalni poredak se temeljito promijenio od Brandt-ovog vremena. Ekonomski život kontroliraju tranznacionalne korporacije i financijske ustanove, koje obilježavaju politički život sa svojim žigom.

Tradicionalna socijal-demokratska reformistička politika nije u stanju da se suprostavi koncentrisanoj moći kapitala. U namjeri da se ovome suprostavi, potrebno je pokrenuti masu naroda protiv preovladavajuće strukture vlasti i svojine. Partija kao što je SPD, koja je decenijama branila bouržoasko uređenje, niti je u stanju, niti želi da poduzme takvu borbu.

Sadašnja kriza SPD-a izražava činjenicu da je put kojim je ona pošla prije 85 godina dostigao svoj svršetak. Lafontaine postavlja mnoge opravdane kritike protiv Schroder-a, ali njegovo vlastito shvatanje stoji potpuno u granicama tradicionalnog socijal demokratskog stava. To što njega nagoni, dok on piše, je strah da "radikalne partije mogu osvojiti prednost" ako socijal demokratske vlade Evrope ne pruže alternativu politici neo-liberalizma.

Za radničku klasu, propadanje SPD-a postavlja na dnevni red izgradnju nove političke partije zasnovane na internacionalnim i socijalističkim principima koje je SPD napustila skoro prije sto godina.