World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Istrage Poriču NATO-ve Tvrdnje "Etničkog Genocida" Na Kosovu

Chris Marsden i Barry Grey
9. novembra 1999.

Bitni dokazi su se pojavili koji poriču glavno opravdanje NATO-vog rata protiv Srbije—tvrdnje da je Miloševićev režim vodio "etnički genocid" protiv Albanaca na Kosovu.

Za vrijeme rata su sile NATO-a tvrdile da su srpske snage pobile negdje između 100.000 (prema izjavi ministra odbrane SAD-a William Cohen-a) i 500.000 (prema izjavi ministarstva inostranih poslova SAD-a u aprilu 1999.) kosovskih Albanaca. Te pretjerane tvrdnje su već bile opovrgnute pri kraju rata u junu.

Ali sada već dosta smanjene zvanične procjene od 10.000 mrtvih Kosovara su se pokazale neistinite kao rezultat istrage Haškog Suda za Ratne Zločine i drugih agencija. Većina izvještaja je procijenila da stvarni broj žrtava koji se može pripisati srpskim snagama niži od 2.500.

31. oktobra Sunday Times u Londonu je izjavio da je jedan sve-partijski komitet predstavnika parlamenta tražio od britanskog ministra vanjskih poslova Robin Cook-a da odgovara za zavaravanje javnosti o razmjeru civilnih žrtava na Kosovu. Laburistički predstavnik Alice Mahon, koja predsjedava nad balkanskim komitetom, je rekla, "Kada uzmete u obzir da je 1.500 civila ili više pobijeno za vrijeme NATO-vog bombardovanja, vi treba da se pitate da li je ova intervencija bila opravdana."

Trećeg novembraToronto Star je objavio članak Richard Gwynn-a koji je došao do slijedećeg zaključka: "Ako nema genocida, to znači da nema opravdanja za agresiju koju je NATO počinio nad nezavisnom državom. Samo slučaj neizbježnog genocida je mogao zakonito opravdati agresiju o kojoj ni Savjet Bezbjednosti UN-a nije raspravljao."

Ministarstvo inostranih poslova SAD-a tvrdi da je pronađeno oko 1.400 leševa u 20 posto mijesta u kojima se sumnja da su počinjeni masakri. Prednost je bila data mjestima za koja se smatralo da sadrže najviše leševa. Publikacija iz Teksasa Stratfor je prošlog mjeseca zapazila da "se dokazi masovnog ubijanja nisu pokazali na nivou koji se koristio da se opravda rat." To je uprkos činjenici da se tu nalaze timovi iz 15 nacija koji vode istragu.

Stratfor navodi da od 150 istraženih mijesta za koja se sumnja da sadrže žrtve, "leševi se otkrivaju u jako malim brojevima—daleko manjim od broja onih koji su otkriveni poslije bosanskog rata." Od pobijenih civila koji su do sada otkriveni, izgleda da ih je dosta bilo strijeljano, ali su ostali poginuli u borbi između srpskih snaga i Oslobodilačke Vojske Kosova koju je NATO podržavao, a neki su poginuli od NATO-vih bombi.

Za vrijeme rata, rudarski kompleks Trepča, navodno središte srpskog etničkog čišćenja, je bio uspoređivan u engleskoj štampi sa nacističkim koncentracionim logorima. NATO i OVK su tvrdili da je svakog dana skoro 1.000 leševa bilo bacano u jame, spaljeno ili rastopljeno u hidrokloričnoj kiselini. Međutim, odmah poslije rata, istraživači su obišli ovaj rudarski kompleks i nisu pronašli nikakvih dokaza o ovim zločinima.

U dva putovanja na Kosovo od kraja rata, američki FBI je pronašao ukupno 30 mijesta sa oko 200 leševa. Jedan Španski tim, koji je istraživao jedno područje Kosova, nije pronašao ni jednu masovnu grobnicu i svega 187 leševa, pokopanih u zasebnim grobnicama. Jedan član tima, Emilio Perez Pujol, je rekao, "Na Kosovu nikada nije bilo genocida. Bilo je pogrešno i nepošteno od zapadnih lidera da na početku usvoje taj izraz da bi ovoj operaciji dali moralno odobrenje."

Zapadna medija je, uglavnom, ignorisala ove izvještaje. Ali neki podržaoci NATO-vog rata su pokušali da izvrše protiv-napad. LondonskiTimes je objavio jedan članak koji izjavljuje da "stvarni broj pobijenih civila" nije bio "važan". "Zaustavljanje masovnog ubijanja i etničkog čišćenja, na bilo kojoj razini, ostaje ratni cilj kojim NATO treba da se ponosi," izjavile su novine. Novinar Guardian-a Frances Wheens je skovao izraz "kosovski revizionisti", ravnajući one koji osporavaju NATO-vu tvrdnju o genocidu, sa desničarskim istoričarima koji osporavaju nacistički genocid protiv Jevreja.

Ovakve izjave unaprijed obrazlažu i opravdavaju svaku vojnu intervenciju koju bi SAD, Britanija i NATO mogu odlučiti da poduzmu, na osnovu navodnog zlostavljanja ljudskih prava, protiv svake suverene države. Ako samo-zvani policajci svijeta—koji su najbogatije i vojno najmoćnije nacije—nisu čak obavezani ni da dokažu da je napadnuta zemlja kriva za ubijanja i zlostavljanja na masovnoj razini, onda oni imaju dozvolu za dominaciju u stilu kolonijalnih sila, koja se nije vidjela od doba "tereta bijelog čovijeka", na kraju prošlog stoljeća.

Napad novinara Guardian-a Wheens-a na "kosovske revizioniste" je jedno izvrtanje stvarnosti. Ignorišući ustanovljene činjenice za određene—i reakcionarne—političke namjere, on ustvari imitira nacističke zagovornike koji potcijenjuju Hitlerove zločine.

Komentatori Wheens-ovog kova, koji pokušavaju da odbace i pobiju brojne dokaze NATO-vih laži, uopšteno pripisuju svojim protivnicima najprezrivije i najpodlije motive. Oni opisujuju ljude koji zahtijevaju od NATO-vih vlasti da odgovaraju za svoje akcije, kao ravnodušnim prema nevoljama kosovskih Albanaca, i kao politički saglasnim sa Miloševićem i njegovim zločinima protiv etničkih manjina.

Ali ako razmjer navodnih zločina nije važan, zašto je onda NATO odlučio da sistematski falsifikuje stvarnost na Kosovu? Ili ako neko tvrdi da su prenaduvani izvjevštaji o ubijanju, silovanju, itd., bili prosto rezultat naivnih grešaka, kako se onda može objasniti činjenica da su se te greške uvijek odnosile na preuveličane procjene srpskog nasilja?

Uglavnom, branitelji NATO-ovog rata izražavaju inzvanredan talenat za krojenje svog moralnog ogorčenja koje je prilagođeno potrebama vanjske politike njihovih dotičnih vlada. Oni su začuđujuće obuzdani oko pitanja neprekidnog turskog rata protiv Kurda, pustošenja Tamila od strane režima Šri-Lanke, decenijama dugog izraelskog ugnjetavanja Palestinaca, i jednog stvarnog zločina protiv čovječanstva—neprestanog uništenja Iraka od strane SAD-a i Britanije.

Opozicija NATO-vom bombardovanju Kosova i Srbije nikako ne podrazumijeva ravnodušnost prema patnji kosovskih Albanaca u rukama Miloševićevih snaga, ili podršku politike nacionalističkog režima u Beogradu.World Socialist Web Site (WSWS) je insistirao, međutim, da su nakazno uveličavane tvrdnje protiv Srbije od strane NATO-a izražavale skrivene političke ciljeve, koje nisu imali ništa sa humanitarnim pretvaranjem SAD-a, Britanije i drugih zaraćenih sila.

U jednom članku 25. juna, WSWS je napisao: "Da bi javno mnjenje prihvatilo razaranje koje su počinile SAD/NATO bombe, trebalo ga je ubijediti da se rat poduzeo da bi se spriječio drugi genocid (prvi genocid se odnosi na uništenje Jevreja—prim. prev.). Fabrikacija broja mrtvih je bila bitni i osnovni sastojak propagandne kampanje koja je nastojala da zbuni javno mnjenje, izopači pozadinu rata, i tako sakrije stvarne političke ciljeve i materijalne interese koji podupiru odluku da se ide u rat protiv Jugoslavije."

Odluka SAD-a da idu u rat protiv Srbije—usvojena sa punom podrškom Britanije—je bila bazirana na određenim geo-političkim kalkulacijama Velikih Sila. Tvrdnja da se bore protiv etničkog čišćenja je bila upotrijebljena da bi se opravdala agresija da se onesposobi Srbija, za koju je Washington smatrao da je prepreka američkim ekonomskim i političkim interesima na strateški značajnom Balkanskom poluostrvu, i naftom bogatom kavkaskom i kaspijskom području na istoku.

SAD su namjerno izazvale rat, koristeći kao izgovor pretjerane tvrdnje o srpskom kršenju ljudskih prava nad kosovskim Albancima. Do kraja 1998, politika SAD-a prema separatističkoj Oslobodilačkoj Vojsci Kosova se promijenila od osude terorista, do politike da ih naoružaju, dok su nametnuli sankcije na Srbiju i podupirali NATO-vu vojnu pripravnost u Albaniji i Makedoniji. Sredinom jula, SAD i NATO su završile eventualni plan za vojnu intervenciju na Kosovu, uključivši vazdušne napade i slanje pješadijskih jedinica.

15. januara 1999, izviještaj o srpskom zločinu u selu Račak, čija vjerodostojnosti je i dalje u pitanju, je NATO-u dao izgovor za agresiju na Srbiju. Na pregovorima u Rambouillet-u u februaru, Miloševićevom režimu je dat ultimatum na koji nije mogao pristati, koji je uključivao postavljanje velikih, dugoročnih NATO-vih snaga na Kosovu i slobodno kretanje NATO-vih vojnih snaga u svim dijelovima Jugoslavije. 24. marta su pale prve NATO-ve bombe.

Čim je bombadovanje počelo, i čim su Srbi odgovorili svojom ofanzivom na Kosovu, SAD-u je bilo potrebno da poveća uloge u propagandnom ratu. Dok su SAD i NATO bombe sijale na Beograd i ostale gradove i mjesta, razarajući fabrike, bolnice, škole, crkve, mostove, rafinerije, instalacije za dovod vode i struje, čak i televizijske stanice, medijska kampanja za demonizaciju srpskog neprijatelja se pojačala.

Niz užasnih bombardovanja srpskih i kosovskih civila, uključivši uništenje putničkog voza i napada na albanske izbjeglice, i bombardovanje kineske ambasade u Beogradu, je potpalio zabrinutost javnosti i nepovjerenje u NATO-ve tvrdnje. Odnosi sa Rusijom i Kinom su se pogoršali. Neslaganja između NATO-vih sila su se povećala oko razmjera bombardovanja i moguće upotrebe pješadijskih jedinica, u kojim su SAD i Britanija uglavnom bili na jednoj strani argumenta, a Njemačka, Francuska, Italija i Grčka na drugoj.

Krajem maja, da bi kontrolisali javnu opoziciju i natjerali svoje tvrdoglave saveznike NATO-a u liniju, SAD i Britanija su opet pojačale glasnost anti-srpske propagande. Milošević i četiri druga srpska lidera su bili optuženi za ratne zločine od strane Internacionalnog Kriminalnog Suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Sve više, zapadni predstavnici i medijski punditi su krivili čitavi srpski narod za anti-kosovske zločine, i bili su smatrani krivcima zbog navodnog podržavanja "novog Hitlera"—Slobodana Miloševića.

Odmah poslije rata, zvanični izgovori su sve više postajali goli i providni. Nasilje OVK-a protiv kosovskih Srba, i njihov tiranski i korumpirani način vladavine nad albanskim stanovništvom, su (discredit**-razotkrile i omalovažile) namjere zapada da predstave ovu organizaciju kao snage za demokratiju i nacionalno oslobođenje. Sadašnje tvrdnje o genocidu su se također razotkrile.

NATO-va propagandna kampanja je našla vjerne slušaoce kod sloja starijih bivših liberala, bivših radikala i nekadašnjih protiv-ratnih protestanata, koji bez kritike prihvataju tvrdnje NATO-a i medije, i opisuju vojnu akciju protiv Srbije kao prekretnicu u svjetskoj istoriji—prvi rat velkih sila koji se vodio iz "humatiranih" razloga. Na primjer, u izdanju Dissent časopisa ljeta 1999, predstavnik američkih Demokratskih Socijalista za Socijalističku Internacionalu, Bogdan Denitch, je opravdao svoju podršku ratu odnoseći se na "genocidnu prirodu kampanje jugoslovenske armije na Kosovu."

"I genocid nije prejaka riječ," izjavio je Denitch.

Čak i otvorenije i oduševljenije nego za vrijeme građanskog rata u Bosni, ove snage su se dokopale SAD-NATO-vog rata protiv Srbije da bi javno pokazali da su uspostavili mir sa imperijalizmom. Ako je iko sklon da pomisli da će se Denitch i oni poput njega osjećati primoranim, zbog izbijanja činjenica na vidjelo, da ozbiljno preispitaju i politički odgovaraju za svoj pro-ratni stav, njemu bi bilo najbolje savjetovati: Uzaludno čekate.