World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

U Drzavi Michigan 13-Godisnjak Osudjen Za Ubistvo: Okrutna Istina O Odvratnoj Osudi

David Walsh
23. novembra 1999.

Osuda 13-godišnjeg Nathaniel Abraham-a za ubistvo drugog stepena u Michigan Oakland County-ju 16. novembra je pouzrokvala jaku reakciju u mnogim krugovima, kao i dosta negodovanja. World Socialist Web Site je primio veliki broj pisama po pitanju ove presude. (Pogledajte današnju selekciju pisama koja su poslali čitaoci WSWS-a u vezi ovog slučaja). Pitanja koja Abraham-ovo suđenje i njegov ishod izazivaju su od velike važnosti u budućem razvoju američkog društva.

Kao početne tačke bilo koje ozbiljne analize, uzimamo dvije predpostavke:

Prvo, činjenica da je Nathaniel Abraham, koji je pucao iz puške kada je imao 11 godina, bio osuđen, je sama od sebe odvratna. Uglavnom, to što je omogućilo ovo suđenje je pogoršano političko i društveno stanje, a pogotovo, varvarski zakon koji je odobrila država Michigan, i tako odobrila da se djeci sudi kao odraslima. Ovaj pokušaj da se društvo povrati 100 godina unatrag, je samo od sebe osuda američkog društva i njegovog političkog i zakonskog uređenja.

Drugo, Abraham-ov branitelj je dokazao da nije bilo ničega u izjavi svjedoka što bi poslužilo kao dokaz ubistva protiv jedne odrasle osobe, a kamoli jednog dječaka. Način na koji se ovaj slučaj dogodio pokazuje da je bilo skoro nemoguće namjerno ciljati na Ronnie Greene-a. (Pogledajte "Michigan murder trial of 13-year-old: Testimony undercuts prosecution case") Greene je poginuo kao rezultat nesrećnog slučaja. Uglavnom, komentatori koji se razumiju u zakon, uključujući većinu na TV sudu koji je prenosio suđenje, su jasno izrazili svoj osjećaj da ovo nije čin ubistva. Loši dokazi tužilaca čine ovu presudu čak i još uznemirujućom.

Neki faktori su bez sumnje pomogli tužioce. Stanovništvo Pontiac-a, gdje je Nathaniel Abraham živio, je praktički, i u znatnoj mjeri, bilo isključeno iz grupe kandidata za porotu iz sudskih razloga. Ovo je efektivno isključilo mnoge crnce i siromašniju radničku klasu od odlučivanja njegove sudbine.

Presuda nije predstavljala stav javnog mnjenja Pontiac-a. Mnoga mjesta u Oakland County-ju van Pontiac-a su relativno imućna. Kao što je slučaj u sličnim mjestima u čitavoj Americi, narod je već dvije decenije bio bombardiran desničarskom anti-poreznom propagandom, te i propagandom za red i zakon.

Ostali faktori, manje ili više slučajni, su možda isto tako odigrali ulogu. Advokat Geoffrey Fieger je napomenuo novinarima da je najmanje jedan porotnik imao desničarsku političku perspektivu koju je on odlučno namjerio da tjera do kraja. Možda je baš to i slučaj. Možda se Abraham suočio sa jednom takvom, izuzetno nepoželjnom porotom.

Bez obzira na to, porota kao cjelina je predstavljala jedan prosjek stanovništva, ili bar dio njega, uključujući prosvjetne radnike, visoko-kvalifikovane radnike, penzionere i tako dalje. Neki su izrazili zabrinutost oko voir dire procesa suđenja jednom djetetu. Dužina vremena koju je porota provela u rasuđivanju pokazuje da je bilo nekog neslaganja u donošenju presude.

Kako onda da se objasni jedan takav okrutni i neljudski ishod? Kako može jedna porota, koja se ne sastoji od čudovišta, da donese tako groznu presudu?

U filmu Sidney Lumet-a 12 Ljutih Ljudi, snimljenim 1957, jedan čovjek (kojeg je glumio Henry Fonda) pokušava da ubijedi drugih jedanaest porotnika da treba da razmisle o svojoj želji da što prije osude jednog dječaka. Fonda je dao jedan strastveni liberalni razlog protiv Socijalnog Darvinizma, žudnje za osvetom u ime reda i zakona, i svakojakih predrasuda. U ovom filmu, ličnost Fonde je pobijedila.

Bez obzira koliko su nevjerovatne neke epizode filma mogle biti, mogućnost tako pozitivnog ishoda nije bila neostvarljiva. Pokret za Civilna Prava koji se pojavio kao snažni pokret protiv smrtne kazne, i za socijalni reformizam, sa kojim su sindikati još bili labavo povezani, je bio važna tendencija američkog života.

Presuda u slučaju Nathaniel Abraham-a se na kraju krajeva može objasniti samo u promjenama koje su se dogodile u američkom društvu, i u problemima u razmišljanju velikog broja naroda. U posljednih 20 godina, medije i političke institucije su neprekidno trpale u glave naroda SAD-a reakcionarnu politiku. Militarizam, šovinizam, kult slobodnog tržišta, obožavanje sebičnosti—sve je to bujno cvjetalo. Narod su svakodnevno podsjećavali da su individualac, i njegov ili njen financijski uspijeh, najbitnije stvari.

Kvarenje ideološke i moralne atmosfere na radnim mijestima, školama i ostalim mijestima je popraćeno rastućom, i sasvim licemjernom i praznom pobožnosti u zvaničnim krugovima. Političari koji se udruživaju sa ultra-desničarskim fanaticima i primaju novac od ogromnih korporacija, propovijedaju "hrišćanske vrijednosti" milionima naroda koji doživljavaju sve teža ekonomska stanja.

U isto vrijeme, mnogi bivši socijalni reformisti u Demokratskoj Partiji i liberalnim i radikalnim krugovima, koji su uglavnom postali imućni i samozadovoljni, su se odlučno okrenuli ka desnici. Na kraju krajeva, zvanični predstavnik za humanitarne brige u Americi, koji stalno osjeća svačiju bol, je Bill Clinton, rušilac mreže socijalnog osiguranja i čovjek odgovoran za bombardovanje Srbije i Iraka.

Ovi razvoji su imali svoj odjek. Spektar zvaničnog američkog političkog života, ako se to može tako nazvati, je izrazito uzak. Da parafraziramo Dorothy Parker, ovaj spektar sadrži opseg stanovišta od A do B. Demokrati i Republikanci sačinjavaju, u političkom smislu, jednu partiju, partiju elitnih bogataša. Ravnodušnost prema stanju mase naroda, u SAD-u i širom svijeta, je stav vlade. Rad zakonodavnog sistema, od vrhovnog suda pa nadole, sve više i više izgleda kao nešto iz srednjeg vijeka. Neki od ovih sudaca i tužilaca neće biti zadovoljni sve dok se ne vrate bičevanja, javna pogubljenja i vješanja i mučenja.

Političkom atmosferom dominiraju omiljeni metodi desnice, koje masovna medija nikada nije kritikovala ili ispitivala. Skandiranje o "individualnoj odgovornosti" se koristi u odgovoru na svaku društvenu bolest.

Takve ideje su očigledno djelovale na članove Abraham-ove porote. Na primjer, poslije presude, šef porote Danijel Stolz je rekao novinarima da je porota prisvojila pretpostavku tužitelja, tj., da nema velike razlike između razmišljanja djeteta i odrasle osobe, i time izveo zaključak da je Nathaniel Abraham, koji je za vrijeme pucanja imao mentalni kapacitet djeteta između šest i osam godina, trebao biti odgovoran za svoje akcije.

Stolz je izjavio na konferenciji za štampu: "Ronnie Greene je tamo stajao....Puška ne može da se sama podigne. On je morao da nanišani i da fizički potegne okidač, i to je bila namjerna akcija."

Pored besmislenosti poistovjećivanja namjernog potezanja okidača sa namjernim ubistvom čovjeka, što se mora dokazati van razumne sumnje da se ispune kriteriji za zakonsku definiciju ubistva drugog stepena, Stolz ispoljava jedno posebno stanovište. Prema ovom stavu, društvo i društveni uslovi ne igraju nikakvu posebnu ulogu u određivanju ljudskih akcija. Svak je poput slobodnog atoma, potpuno u mogućnosti da postupa kao poštovani građanin srednje klase koji poštuje zakon i koji tako misli. Tako to oni koji su financijski udobni propovijedaju onima koji se nalaze na dnu društva.

Što je najgore, i jedan dio radnog naroda usvaja ovaj argumenat i izjavljuje: "U redu, ja živim u siromaštvu, ali ja nisam nikad pucao iz puške." Istina je da neće svako ko je u prilikama kao Nathaniel Abraham uzeti pušku i pucati. Ali, društvena bijeda u Pontiac-u i nedostatak pomoći ponuđene onima u ekonomskim i psihološkim potrebama, garantira da će neko od ovih većinom ranjivih osoba, to i učiniti. Baš kao što sunce izlazi i zalazi svaki dan, sigurno je da sadašnje stanje u Americi donosi i da će nastaviti da donosi društvene tragedije.

Međutim, ovo je samo dio priče. Tu nema pokazatelja da većina naroda ili čak većina porote iz Pontiac-a imaju desničarske i osvetničke stavove. Zašto je onda jedno najnazadnije mišljenje preovladalo u ovom slučaju?

Kao što pisma WSWS-u pokazuju, opozicija prema ovoj presudi, iako iskrena, uglavnom ne dostiže visinu svjesnog društvenog gledišta. Nedostaje joj perspektiva. Instinktivno, mnogo ljudi osjeća odvratnost prema ishodu suda i sudbini Nathaniel Abraham-a. Ali oni sami ne znaju kako da shvate ovakav razvoj događaja. S nekoliko izuzetaka, oni u ovom trenutku nemaju intelektualno i političko oružje sa kojim bi mogli da se suprotstave političkoj desnici.

Paraliza i bankrotstvo politike liberalizma su jedni od glavnih razloga ove dileme. Demokrati kao Clinton, Jesse Jackson i Ted Kennedi, bogati i korumptibilni, drže predavanja milionima naroda koji sve teže i teže sastavljaju kraj s krajem, o univerzalnom bratstvu i toleranciji. Za veliki broj ljudi koji ne misle o ovom pitanju kritično, jednostavno izgleda da su napori za suzbijanje bijede 1960-ih bili osuđeni na propast, zajedno sa sistemom socijalnog osiguranja, i uopšte svi napori prema socijalnoj reformi. "Stanje se pogoršalo, porezi su porasli, a šta smo mi dobili?"

Neuspijeh vladinih napora da poboljša stanje je onda predstavljeno kao pobijanje tvrdnje da su društvo i društveni uslovi krajnji izvori kriminala, kriminala omladine i čitavo mnoštvo drugih boljki. Unaprijeđenje društvene okoline neće pomoći, kaže se, i zato izvor problema mora biti negdje drugdje. Gdje? Reakcionarni ideolozi su uvijek spremni sa odgovorima, kao što je teza "Bell-ove Krivulje" da su siromašni genetički slabijeg kvaliteta, ili argumenat "lošeg sjemena" da su neki ljudi jednostavno rođeni zli.

Politika liberalizma je propala, ne zbog toga što se vodio i izgubio "rat protiv siromaštva", nego zato što se on nikada ozbiljno nije ni poveo. Socijalni reformni pokušaji od strane političkih ustanova u SAD-u su uvijek bili, u najboljem slučaju, serije polu-mjera. Pokušaji za poboljšanje stanja nisu bili namjereni na promijenu fundamentalno nepravednih i iracionalnih ekonomskih odnosa u društvu, već naprotiv, na odvraćanje protesta i pobuna protiv ovih odnosa.

Uporedo oslanjanja na klišee Socijalnog Darvinizma raznih vrsta, je naklonost da se prihvataju izgledno laka, pragmatična, brza rješenja komplikovanog problema: većina nasilja se odnosi na oružje—prema tome liberalna strana političkog uređenja nudi kontrolu oružja kao lijek protiv svih društvenih bolesti. Kriminal je važno pitanje—zato, u ovome se skoro svi političari slažu, država mora uhapsiti što više ljudi i da ih zadrži u zatvorima što duže. "Kriminalci" postaju sve mlađi i mlađi—prema tome zastupnici "reda i zakona", bez značajnog otpora od liberalnih institucija, traže sniženje godina starosti za djecu kada se prema njima može postupati kao prema odraslima.

Mrzovoljnost ili nesposobnost da se ispita zamršenost jednog pitanja se odrazila u odluci do koje je došla Abraham-ova porota. Decenijama duga vladina propaganda, zvanična kultura držanja do pravila i površnosti, su prouzrokovali opšti intelektualni pad. Širokom sloju naroda je teško da razmišlja i da razvije nezavisnu analizu događaja i pojava. U Abraham-ovoj presudi, pored sveg ostalog, je očit nedostatak kritičkog razmišljanja.

Čak i neki koji žale Nathaniel Abraham-a i koji su neprijateljski naklonjeni prema fanaticima "reda i zakona" izgledaju kao da žele da dignu ruke od ovog pitanja. "Šta vi možete učiniti sa takvom djecom?" Svaki bitni napor da se mladi kršitelji zakona liječe i rehabilituju je ustvari prestao u SAD-u.

Zar nije čudno da u zemlji koja uživa najveći profit u istoriji i eksploziju berze, i gdje se političari hvale da su izbrisali budžetni manjak, nema novca na raspolaganju za mentalne zdravstvene ustanove, specijalno školovanje, brigu za djecu i za opštu dobrobit stanovništva? Nije potrebno neko izuzetno naprezanje uma da se zamisli drugačiji oblik društvene organizacije u kojoj se sva sredstva, koja očigledno postoje, mogu upotrijebiti da se zadovolje hitne društvene potrebe.

Sve se ove okolnosti trebaju uzeti u obzir kada se razmatra presuda Abraham-ove porote. Ljudima je teško da se suoče sa posljedicama društvenog siromaštva pod uslovima gdje su nevjerovatne stope nejednakosti i bijede prihvatljive kao normalna stvar od strane medije i političara, i gdje nema masovnog radničkog pokreta čiji je cilj fundamentalna društvena promjena, niti čak i jednoga aktivnog glasa organizovanog liberalnog protesta. U Abraham-ovom slučaju je istaknut neuspjeh postojećih grupa za zaštitu ljudskih prava, kao što je NAACP, da organizuju nacionalnu kampanju protiv ovog sudskog progona.

Kada bi pretpostavili da je bilo porotnika koji su bili ožalošćeni Abraham-ovom situacijom, da li su se oni mogli trajno suprotstaviti desničarima koji su uporno tvrdili da neko treba da odgovara, i odbacivali svako razmatranje pojedinosti dječakovog porijekla? U određenom trenutku, oni su vjerovatno digli ruke od njega i predali se.

Osuda u Pontiac-u, osobno tragična za Nathaniel Abraham-a i njegovu familiju, ističe veličinu političke i ideološke borbe koja treba da se poduzme u SAD-u. Ali objektivne okolnosti za preporod kritične, revolucionarne svijesti i masovnog pokreta protiv sistema profita su počele da sazrijevaju. Ima znakova da se mijenjaju osijećaji masa: povećani otpor smrtnoj kazni, mržnja prema desničarskom programu rada Republikanskog Kongresa, nezadovoljstvo sa obe partije koje predstavljaju veliki biznis. Do sada je opozicija sadašnjem stanju ostala uglavnom pasivna, ali i to će se promijeniti.