World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Ko će Biti Slijedeća Meta Američkog Bombardovanja?

Uredništvo
26 marta 1999

Bombardovanje Jugoslavije koje vode SAD je otvorilo novo poglavlje u korištenju američke vojne sile po svijetu. U javnim opravdanjima napada datim od strane Clintona i drugih američkih službenika, pitanje nacionalnog suvereniteta Jugoslavije je bilo ignorisano.

Ne treba biti pristalica srpskog glavara i predsjednika Jugoslavije i njegove brutalne politike da bi se shvatilo da je Kosovo odavno bilo priznato kao dio jugoslovenske teritorije. Sadašnji rat uspostavlja novi presedan, to jest, pravo najmoćnijih kapitalističkih sila, posebno SAD-a, da vojno napadnu državu zbog njene unutrašnje politike.

Ova nova doktrina podrazumijeva zapanjujuće i prijeteće posljedice. Prije manje od jedne decenije Washington se osjećao prinuđenim da opravda svoju agresiju prema Iraku sa argumentom da je Bagdad provocirao napad kada je izvršio invaziju druge države, Kuvajta.

Povrh toga, Bushova administracija je osećala potrebu da osigura izgovor na bazi ovlaščenja Ujedinjenih Nacija za perzijski rat. Sada, izgleda, takvi principi internacionalnog zakona nisu više primjenjivi.

Koja je onda principijelna osnova na kojoj je Washington lansirao sadašnji rat? U govoru u Bijeloj Kući u srijedu veče, Clinton je opravdao kampanju bombardovanja na bazi toga da je NATO intervencija bila potrebna da bi se zaustavila beogradska represija etničkih Albanaca na području Kosova.

Njegova izopačena verzija istorije konflikta na Balkanu je izostavila provokatorsku ulogu SAD-a, Njemačke i drugih zapadnih sila u potpaljivanju građanskog rata u ovom području, i njihovu neprekidnu podršku autokrata, kao što je hrvatski Franjo Tuđman, koji su vodili politiku etničkog čišćenja ne manje nemilosrdnu od one koju vodi Milošević.

Ali čak i ako prihvatimo Clintonov argumenat kao istinit, postavlja se kritično pitanje: da li SAD proglašavaju svoja prava, ustvari, svoju dužnost, da koriste svoju vojnu silu protiv svih nezavisnih država koje krše prava etničkih i nacionalnih manjina u okviru svojih granica?

Ako je to tako, Washington je onda dužan da korjenito promijeni svoj stav prema dugoj listi država. Mora, na primjer, da prihvati borbu Tamil nacionalizma u Šri Lanci i da prekine svoju podršku režimu u Kolombu koji nastavlja da vodi krvavi rat protiv Tamila na sjevero-istoku ove ostrvske države.

Mora da pripremi vojnu akciju protiv svojeg sadašnjeg NATO saveznika Turske, koja vodi politiku policijske vojne represije protiv svoje znatne kurdske manjine, čak i surovije od Miloševićeve politike koju on vodi protiv Albanaca na Kosovu.

A španska represija Baska decenijama dugu? A Čečnja i Osjetija u Rusiji? Nagorno-Karabak u Azerbađanu?

Idemo dalje na istok; tu je eksplozivna borba muslimanskog stanovništva indijskog Kašmira. Afrički kontinent je pun konflikta plemenskih manjina protiv dominantnih grupa.

Da ne zaboravimo američku podršku Izraelu, bez obzira na njegovo decenijama dugo ugušivanje palestinskih prava.

A nacionalna agitacija manjina na samoj granici SAD-a, kao što su Quebecois u Canadi i Maja Indijanci Chiapasa, u Mexicu? Zar ne mora Pentagon također da upere svoju silu na Ottawu i Mexico City?

Koje su glavne kriterije Washingtonovog određivanja zakonitih borbi protiv nacionalne opresije u čije se ime bombe i rakete moraju lansirati, i njegova mjera za određivanje koje nacije treba napasti? Uistinu, takve kriterije nikada nisu ni predložene, zbog prostog razloga da one ne postoje.

Od ove djelimične liste etničkih i nacionalnih žarišta širom svijeta, očigledno je da politika SAD-a nije zasnovana na nekom univerzalnom moralnom principu. Naprotiv, Washington energično podržava mnoštvo država koje sistematski ugnjetavaju nacionalne manjine.

U stvarnosti, stav SAD-a u bilo kojem slučaju je određen prema rasprostranjenom shvatanju ekonomskih i geopolitičkih interesa Amerike od strane njene vladajuće elite. Čak i početak objektivne analize pokazuje da je politika Washingtona potpuno oportunistička i licemjerna. A koliko god je američka vlada u stanju da prikriva ovu činjenicu od svog naroda, ona je zadužena mediji, čiji se nijedan predstavnik ne usuđjuje da se suprostavi banalnim lažima Clintona, Madeline Albrighta i kompanije.

Logika Clintonove administracije za bombardovanje Jugoslavije stvara formulu kojom se može opravdati intervencija SAD-a bilo gdje na svijetu. Kako se svjetske prilike mijenjaju, današnja "novopečena demokracija" može gotovo preko noći da postane "lupežna država". Povrh toga, ova formula daje politički okvir za eksploataciju i manipulaciju nezadovoljstva raznih nacionalnih i etničkih grupa, ne u cilju mirovnog razvitka, demokracije ili ljudskih prava, već za dalji prodor imperijalizma SAD-a da bi dominirala svijetom.

Odavno je to modus operandi (način djelovanja) zapadnog imperijalizma na Balkanu. Od prošlog vijeka, velike sile--Njemačka, Rusija, Britanija, Francuska--su pozirale kao dobročinitelji raznih nacionalnih i etničkih grupa, koje su često bodrili da ratuju među sobom, da bi uspostavili svoje rivalne zahtjeve i interese u srednjoj Evropi. Na kraju 20. vijeka SAD su se pojavile kao najciničniji i najokrutniji predstavnik ove politike sa katastrofalnim rezultatima za narode ovoga područja.

Članak Wall Street Journala od četvrtka ističe posebno grub izraz ove politike manipulacije. Napisan od strane Zalmay Khalilzada, direktora strateških studija na RAND-u, on poziva SAD da oružaju Oslobodilačku Vojsku Kosova (OVK) i da ih koriste kao kontra-snagu protiv režima u Beogradu. "Kad se ravnoteža snaga promijeni na tlu," autor piše, "Beograd će vjerovatno postati spremniji da prihvati zapadne zahtjeve."

Primjereno nepromišljenosti koja karakteriše političare SAD-a ovaj novinar je izjavio da bi takva politika bila efektivna samo ako bi SAD i NATO bile spremne da postave velike koncentracije trupa u Albaniji, a također i u Makedoniji, koje bi služile kao sklonište za OVK. Sa nemaskiranim cinizmom, Khalilzad bilježi, "Podržavanje ustanka ne veže ruke Washingtona. SAD mogu prilagoditi svoju pomoć kosovskim Albancima prema razvoju situacije na Kosovu i u Beogradu."

Ko će biti slijedeća meta Washingtonove formule za vojne intervencije? Mnoga žarišta koja su gore navedena su glavni kandidati za slijedeće erupcije militarizma SAD-a. A ima ih više.

Narodi svijeta bi bili dobro savjetovani da pažljivo prate izdanja američke medije u slijedećim mjesecima. Kad bi, na primjer, New York Times ili televizijske vijesti iznenada počele da izražavaju duboku zabrinutost prema nevoljama Tibeta, bilo bi mudro da se ovo protumači kao plima anti-kineskog militarizma u vladajućoj klasi SAD-a.

Nijedna država, uključujući američke najbliže "saveznike"--i najmoćnije rivale--u Evropi i Aziji, na kraju krajeva nije bezbjedna. Iza otrcanih fraza o miru i demokraciji, američki imperijalizam preduzima politiku globalne dominacije sa potencijalno katastrofalnim poslijedicama.