World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Kosovski Mirovni Pregovori

Neuspjeh Konferencije U Rambouilletu

Peter Schwarz
26 februara 1999

Kosovska konferencija održana u Rambouilletu, blizu Pariza, završila se prošlog utorka bez ikakvih vidljivih rezultata. Uprkos ogromnog pritiska od strane SAD-a, Britanije, Francuske, Njemačke, Italije i Rusije, ni jedna od sukobljenih strana se nije složila sa zahtjevima "Kontakt Grupe". Ovi su predložili opširnu autonomiju za Kosovo u okviru srpske države. Ovo je trebalo da se osigura postavljanjem 28.000 vojnika "mirovnih snaga" pod zaštitom NATO-a.

Iako je srpska delegacija izjavila da prihvaća politički dio plana--pravila za uspostavljanje autonomnog Kosova, "podvrgnuta nekolicini malih izmijena"--oni su odbili postavljanje NATO-vih snaga. Ovo se smatralo kao povreda srpske cjelovitosti. Na kraju su samo pristali da diskutuju "internacionalno prisustvo na Kosovu"--formulacija koja dozvoljava najopširnije tumačenje, ali ne može da se protumačiti kao suglasnost za postavljanje trupa.

Kosovska albanska delegacija, međutim, nije bila spremna odustati od zahtjeva za referendumom koji bi odlučio nezavisnost Kosova. Ovo ne samo da je odbio Beograd, nego i Kontakt Grupa. Oni se plaše da bi formiranje jedne nezavisne kosovske države moglo dovesti do nestabilnosti čitavog područja i stvoriti nove sukobe. Ovo bi moglo imati eksplozivne posljedice naročito u susjednoj Makedoniji, gdje postoji velika albanska manjina, a isto tako u Albaniji, koja je rascjepljena građanskim ratom.

Na kraju konferencije ministri vanjskih poslova Kontakt Grupe su govorili o "djelimičnim uspjesima". Oni su objavili da će se učesnici ponovo sastati 15. marta da bi došli do finalnog rješenja. Sudeći po većini komentatora ovo je "nešto malo više nego prikriveno priznanje neuspjeha", kao što su to objavile švicarske novine Neue Zurcher Zeitung. Stvarno je teško zamisliti kako bi se duboke razlike mogle prebroditi u iduće tri sedmice. Sve ukazuje na novu rundu žestokih okršaja.

Konferencija u Rambouilletu je došla kao rezultat vojnih prijetnji. 15. januara su otkrivene žrtve zločina u kosovskom selu Račak. NATO je prijetio sukobljenim stranama avionskim napadima ako ne pođu na razgovore koji su počeli 6. februara, i da dostignu sporazum do 20. februara. Za vrijeme razgovora vojni pritisak se povećao. Oko 430 aviona su stavljeni u stanje pripravnosti, uključujući njemačke Tornadoe, američke Stealth bombrdere i B-52; flotila ratnih brodova naoružanih krstarećim raketama stajala je nedaleko od jugoslovenske obale.

Siromašan rezultat konferencije stoji u osobitoj suprotnosti prema žestini ovih vojnih prijetnji.

Određeni rok od 20. februara je prošao bez slanja ove koncentrisane vojne sile na područje. Razgovori su bili produženi za tri dana, pod vođstvom Madeline Albrighta, državnog sekretara SAD-a. Ona je držala vezu između dvije neprijateljske strane i nastojala je da ubijedi kosovske Albance da popuste. Tada bi Srbija izgledala kao prepreka i onda bi se mogla upotrijebiti sila da bi se Srbi primorali da popuste.

Njene kalkulacije nisu uspjele. Pregovori su preuzimali sve više ponižavajući oblik za predstavnika najmoćnije svjetske vojne sile. Satima je molila Hashima Thaqiju, 28-godišnjeg vođu kosovsko-albanske delegacije da odbaci svoj odbijajući stav. Konačno, čak je telefonski pregovarala sa Adem Demaćiom, zastupnikom OVK-a koji je bojkotirao konferenciju i ostao u Prištini. Bez uspjeha.

Razlog nije samo kosovsko-albanska upornost za referendumom u pogledu nezavisnosti. Djelimično rješenje autonomije bi možda bilo prihvatljivo, po logici odvijajućih događaja. Međutim, važnija prepreka je bila odbijanje OVK-a da se složi da razoruža svoje jedinice. Oni bi ih razoružali samo pod uvjetom da su oni priznati kao zakonite policijske snage na autonomnom Kosovu. Pored toga, sama albanska delegacija je duboko podijeljena. Prospekt budućih položaja u vlasti i administraciji sa svojim dodatnim privilegijama i uticajima, nije nimalo pomogao da riješi ova neslaganja.

Albright je dobila jako malo podrške od evropskih članova Kontakt Grupe. Oni su radili na suprotnom pravcu, pokušavajući uvijeriti srpsku stranu da popuste. Čak su za uzvrat obećavali Beogradu podizanje ekonomskih sankcija. Dok je Albright pokušavala da stvori uslove za vojnu intervenciju, Evropljani su to smatrali kao prijetnju ako ništa drugo ne uspije, i čija se upotreba treba izbjeći koliko je god to moguće.

Rusija je bila protiv svake vojne intervencije i dala je do znanja da će smatrati svaki napad NATO-a kao ozbiljno nepoštovanje upereno protiv njenih interesa. Ministar vanjskih poslova Rusije je čak upozorio da bi napad na Srbiju mogao dovesti do "Vijetnama na Balkanu".

Drugi određeni rok, 23. februar, je došao i prošao bez postignuća ikakve odluke. Konferencija je propala ne samo zbog kontradikcije između Srba i kosovskih Albanaca, nego također kao rezultat neslaganja u Kontakt Grupi. Mnogi su komentatori mislili da razlike u mišljenju nisu bile izražene oštrije samo zbog toga što Albright ne želi da dovede u opasnost dolazeći vrhovni sastanak za proslavu NATO-ove 50-godišnjice.

Dok se SAD uglavnom interesuju da deaktiviraju sukob na Balkanu i pokazali su vrlo malo savijesti u biranju metoda da bi postigli taj cilj, Evropljani strahuju od posljedica vojne eskalacije. Oni računaju da ovo može dati maha još većoj seobi izbjeglica na Zapad. Čak šta više, ogorčeni odnosi sa Rusijom bi bili nepogodni rezultati za susjedne istočno-evropske zemlje, koje su priložile molbu da se pridruže Europskoj Zajednici u bližoj budućnosti.

Međutim, neuspjeh u Rambouilletu nije uklonio opasnost od vojne intervencije.

Na Kosovu, olujni se oblaci navlače. Prema izvorima američke tajne službe, Srbija je koncentrisala još 6.500 vojnika na granici Kosova, sa 250 tenkova i 90 komada artiljerije. OVK je također povećala vojne aktivnosti. Prošlog ponedjeljka žestoke borbe su protjerale 4.000 civila iz njihovh kuća, najveći nedavni broj. OVK pokušava da izazove Srbe da izvrše okrutni kontranapad, tako da izazovu NATO da interveniše, a da ne popuste ni jednom od njihovih zahtijeva.

NATO-ove snage ostaju u borbenom stavu. U oficijalnim krugovima, a tako i u štampi NATO-vih zemalja čisto razočarenje za neuspijeh u Rambouilletu je izazvao sve više bijesnih urlika: "Dosta je više. Samo pošaljite bombadere"! U devetnaestom vijeku, njemački vojni strateg Clausewitz je opisao rat kao nastavak politike na druge načine. Danas, on je sve više zamjena za bilo koju racionalnu politiku uopšte.

Potpuno neznanje društvenih i političkih problema na ovom području, koja leže u srcu nacionalističkog bjesnila i etničkog čišćenja, je uvijek bila karakteristika akcija velikih sila na Balkanu. Ovdje je društveno pitanje nerazdvojivo povezano sa nacionalnim pitanjem.

Rascjep Jugoslavije i uspostavljanje kapitalističkih odnosa u vlasništvu je uglavnom uništilo postojeće ekonomske strukture i izložilo masu naroda gorkoj bijedi. U bivšoj Jugoslaviji stvarne plate su pale na nivo 1959-ih, nezaposlenost stoji na 26%, a jedan u pet od onih koji rade ne dobija platu.

Ali u isto vrijeme sloj novih bogataša (nouveaux riche), ratnih profitera i semi-kriminalaca su isplutali na površinu, i sada određuju politički ton. Oni svjesno igraju nacionalističku kartu. Na jednu ruku pokušavaju da dobiju ekonomsku nadmoćnost nad njihovim rivalnim nacionalističkim klikama, a na drugu, odvraćaju očajnost naroda ka bratoubilačkom putu.

Politika velkih sila je neprestano podržavala i hrabrila ovo odvijanje. Ovo je počelo sa priznanjem odvajanja Hrvatske i Slovenije u ime "nacionalnog samoopredjeljenja". Njemačka je u ovom igrala vodeću ulogu. Kada je ovo gurnulo Bosnu u građanski rat i kada je talas krvavih osveta slijedio--kao što su upozorili dalekovidni promatrači--Zapad je počeo svoju vojnu intervenciju. Oni su uvijek imali namjeru da ojačaju jednu nacionalnu kliku protiv druge--Tuđmana protiv Miloševića, Izebegovića protiv Karadžića itd.,--potpaljivajući šovinističke vatre umjesto da ih gase.

Daytonski dogovor je tada uspostavio "mir" koji je cimentirao i ustanovio nacionalne antagonizme umjesto da ih savlada. Balkan je postao utisnut u steznik malih državica i kantona koji unaprijed isključuju racionalno ekonomsko razvijanje, ovjekovječujući bijedu i zaostalost. Jedine grane ekonomije što i dalje cvijetaju su krijumčarenje i prodavanje ukradenih dobara, i nepošteno zarađivanje od onih koji traže azil u inostranstvu. Kada bi se milijarde, koje se sada rasipaju na vojno održavanje ovog nerazumnog kažnjavanja, upotrijebile za ekonomski razvitak, nacionalistički duhovi bi brzo nestali.

Ova politika se nastavlja na Kosovu. Godinama Kontakt Grupa nije marila za brutalno ugušivanje albanske većine, zato što im je bila potrebna beogradska podrška da uspostave Daytonski sporazum. Kada se sukob proširio, oni su pokušali nasilno upostaviti mir preko glava onih kojih se to direktno tiče. Takav pokušaj mora neizbježno propasti.

Kako se cinično velke sile ponašaju može se vidjeti kada se uporedi njihov stav prema Kurdima i PKK-u. Sudbine Kurda i Albanaca razotkrivaju mnoge paralele; u prošlom vijeku zadnje su prekrstili kao "Balkanske Kurde". Danas kosovski Albanci, kao i turski kurdi, žive kao manjina pod režimom koji surovo ugnjetava njihova demokratska prava, njihovu kulturu i njihov jezik. Ali dok su kosovski Albanci podržani, a OVK-u je dato diplomatsko zastupanje, Kurdi su prepušteni svojoj sudbini a PKK je osuđena kao teroristička organizacija.

Također postoji mnogo paralela između OVK-a i PKK-a. Obe mogu pronaći svoje porijeklo u maoističkim organizacijama; obe stoje na bazi oružane borbe i vode malo računa o civilnom narodu. Ako išta, PKK se nedavno pokazala donekle više spremna na nagodbe i prilagode nego OVK.

Jedina razlika između turskih Kurda i kosovskih Albanaca je da ovi prvi stoje na putu NATO-vih interesa, koji smatraju Tursku kao njihovu osnovu na Srednjem Istoku. Drugi predstavljaju korisni način za pritisak na srpski režim, kojeg sada smatraju kao prepreku zapadne dominacije na Balkanu. U oba slučaja, nema ni znaka o principu; to je čisto stvar golih interesa.

Ko god se nadao da bi dolazak na vlast vlada širom većine Evrope koje sadržavaju socijalne demokrate, zelene i bivše komuniste dovelo do drugačije politike u pogledu Balkana, je već izvukao pouku. Rješenje krize na Balkanu je samo moguće ako se slaže sa društvenim interesima onih koji sada tamo ispaštaju: većina radničkog naroda. Oni se moraju ujediniti na osnovi svojih zajedničkih klasnih interesa i treba ih pridobiti za izgradnju socijalističke federacije na Balkanu.