World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

NATO-ov Napad Na Srbiju Odjekuje Evropom

Peter Schwarz
31. marta. 1999

Poslije nešto više od sedmice dana silnih vazdušnih napada na Srbiju brojni vojni i civilni objekti i tvornice su izgorjele, i neiskazan broj ljudi je poginuo. Također među prvim žrtvama rata je ono što je preostalo od svjetskog poretka koji je obezbijedio Evropi određen stepen stabilnosti za prošlih pet decenija.

Zvanično opravdanje za NATO-ov napad--da spriječe ljudsku katastrofu i da ograniče sukob na Kosovu--se brzo pokazalo da je prevara. Umijesto da riješi krizu na Balkanu, rat je balkanizirao svjetsku politiku. Vatrena stihija prijeti da se proširi na čitavom području, i ima posljedice za čitavu Evropu.

Nije bilo teško predvidjeti da će avionski napadi na ciljeve u Srbiji i Kosovu stvoriti jednu od najvećih navala izbijeglica od početka krize u bivšoj Jugoslaviji. Prema izvještaju albanskih vlasti, skoro 100.000 izbijeglica je prošlo preko planinskih granica sa Kosovom od kako je ofanziva počela. Sam NATO govori da oko 500.000 kosovskih Albanaca sada bježe od ratnog stanja.

Ove brojke je teško provjeriti kao i tvrdnje albanskih vlasti da je nekoliko hiljada kosovskih Albanaca masakrirano od strane srpskih snaga. Od kako su svi novinari i osmatrači Evropske Organizacije za Sigurnost i Saradnju (EOSS) povučeni sa Kosova, teško je razlikovati ratnu propagandu raznih strana od istine. Bez obzira, tu nema sumnje da je NATO-va ofanziva povećala međusobnu nacionalnu mržnju i nasilja na Kosovu. Ovo proizlazi iz čitavog pređašnjeg odvijanja događaja.

Od kako se Jugoslavija raspala, intervencije velikih sila su bile namijenjene ka podijeli multi-etničkih država u sve manje autonomne pokrajine. Ovo bi se pravdalo i tumačilo u nekim slučajevima pripisivanjem na pravo na samoopredjeljenje, a u drugim dozivanjem humanitarnih motiva. Rezultat toga je podsticanje gorčine i nacionalnih osjećanja, što je pomoglo nekoliko nacionalističkih klika, koje su, za uzvrat, potpomognute od strane Velikih Sila, ili su huškane jedna protiv druge, da dobiju vlast.

Kriza na Kosovu je rezultat ove politike; i mogla se predvidjeti mnogo ranije. Međutim, sve dok je srpski režim u Beogradu bio od koristi u uspostavljanju Daytonskog sporazuma u pogledu sudbine Bosne, bio je podnošljiv za Zapadne Sile. Kada je proces bio zaključen Zapadne Sile su počele naoružavati ilegalnu OVK i da povećavaju njen diplomatski status. Sa njihove strane, strategija OVK-a je bila da napada srpske objekte tako da bi odmazde Srba izazvale intervenciju NATO-a.

U međuvremenu, optužbe nastavljaju da se pojavljuju da je Washington izravno nastavljao da spriječava mirno riješenje. Willy Wimmer, podpredsjednik parlamentarne skupštine EOSS-a, je optužio SAD da pokušavaju "da potpuno gurnu na stranu" EOSS i Kontakt Grupu. U jednom intervjuu na njemačkoj radio-stanici u januaru, Wimmer je rekao, "Često izgleda da Evropljani ne smiju ništa ostvariti zato da bi SAD mogle tu intervenisati. Moguće je, da u njihovoj balkanskoj politici oni teže ka različitom cilju."

Zvanično opravdanje za napad na Srbiju--da godinama suzdržane mržnje treba ugušiti bombama--je kao savjet da se vatra ugasi sa benzinom.

Rat se sada počeo odvijati po svojoj logici. Dok NATO nastavlja da tvrdi da je njihov zvaničan cilj da primoraju Miloševića da potpiše mirovni sporazum koji bi stvorio uslove za stvaranje autonomnog Kosova u okviru srpske države, ratno odvijanje je odavno ukinulo takvu mogućnost.

Dok se krvoproliće na Kosovu pogoršava, pozivi da NATO pošalje trupe ili masivno naouruža OVK su sve glasniji. U oba slučaja, neizbježan ishod je ili potpuno odvajanje Kosova ili njegova podjela u dva nerprijateljska dijela. Stvaranje jedne male albanske države na Kosovu bi postavilo pitanje Velike Albanije što bi povuklo granične države u sukobe. Albanija već prijeti da će ući u rat, a Makedonija bi mogla da bude slijedeća.

Četvrtina od dva miliona stanovnika u makedonskoj državi uspostavljene 1991. su albanskog porijekla. Polovina makedonske armije je sastavljena od Albanaca. Tu živi znatan broj srpske, grčke i bugarske manjine. Visoke pobude koje su već bile potpaljene su se mogle vidjeti prošlog četvrtka u nemirnim demonstracijama srpske omladine ispred američkih, engleskih i njemačkih ambasada u glavnom gradu, Skoplju.

Bilo bi nemoguće za Grčku da se ne uplete u bilo kojem sukobu u Makedoniji. Godinama, Atena je odbijala da prizna ime ove države zbog straha da to može podsticati teritorijalne zahtijeve za eponimsko područje u sjevernoj Grčkoj. Osim toga, oko 10.000 NATO-vih vojnika je sada postavljeno u Makedoniji da nadgledaju budućnost kosovskog sporazuma. Oni bi se lako mogli uvući u rat, bez obzira na opoziciju takvog smijera od strane većine NATO-vih država.

Crna Gora--koja se graniči sa Albanijom, Kosovom, Srbijom i Bosnom je također pod velikim pritiskom od NATO-a da se odcijepi od federalne Jugoslavije.

Krhki prekid vatre u Bosni bi teško mogao da preživi pod takvim okolnostima. Kako može odcijepljenje bosanske Srpske Republike onda biti spriječeno ako bi se Kosovo i Crna Gora razdružili od Srbije uz vojnu pomoć NATO-a? Zato, sadašnji rat ima mogućnosti da se proširi kao šumski požar, sa neprevidljivim posljedicama. Ne postoji ni jedan nagoviještaj da vlade koje su počele ovaj rat imaju ikakvog odgovora za ovakav razvoj događaja.

Drugi rezultat rata protiv Srbije je dramatično pogoršanje odnosa sa Rusijom. U samoj Evropi, novi hladni rat prijeti da se proširi koji može imati mnogo teže posljedice za planirano proširenje Evropske Zajednice (EU) i NATO-a.

U okviru Kontakt Grupe, Rusija podržava sporazum koji bi dao autonomiju Kosovu, ali se strogo protivila da se ovo uspostavi putem rata. Očevidno ignorisanje ruskoga veta i napad na zemlju koja ima tradicionalne veze sa Rusijom su odvezale talas negodovanja koji prijeti da uspostavi nacionalistički režim na vlast u Rusiji.

U početku rata vlada Jevgenija Primakova je reagovala na simboličan način--odgodila je posjetu Washingtonu i prekinula je diplomatske veze sa NATO-om. Ako se odnosi ne poprave, ovo može imati ozbiljne posljedice za evropsku unutrašnju ravnotežu.

Francuski predsjednik Jacques Cirac, u dogovoru sa njemačkom vladom, dobio je dogovor od ruskog premijera da igra ulogu posrednika sa Beogradom. Na ovaj način se nadaju da će popraviti razilaženje sa Moskvom. Primakov će predložiti srpskim vlastima da će Rusija poslati jaki vojni kotingent da osiguraju mir na Kosovu. Onda bi ovo bilo podređeno pod zaštitu UN-a, radije nego NATO-a.

U evropskim zemljama NATO-a u prvim danima rata većina političkih partija su podržavale svoje vlade. Međutim, u štampi, kritični glasovi su se mogli čuti od početka. Oni su izražavali dvije dominatne teme.

Jedna koja se odnosila da napad na Srbiju bez pokrića UN-a jasno označava izrugivanje internacionalnog zakona.

Evo jednog tipičnog komentara u njemačkoj štampi: "To što propada bez primjedbi pred našim očima je ono što je bilo postignuto samo sa poteškoćama: norma internacionalnog zakona. U Ligi Nacija, u Kellogg Paktu, i konačno u povelji Ujedinjenih Nacija, narodi [svijeta] su obećali da međusobno poštuju svoje granice pod svim okolnostima i da se ne miješaju u unutrašnje poslove suverenih država."

Neizrečen strah u svim ovim uvodnicima je da je presedan sada osnovan što znači da će se internacionalni odnosi sada vršiti po zakonu džungle, prema pravu najjačih. Ako se danas pravo Rusije i Kine na veto ne uzme u obzir, zašto ne sutra prava Francuske i Engleske, ili Njemačke, koja također zahtijeva stalnu stolicu u savjetu?

Druga tema se okreće oko pitanja: što će se dogoditi ako se rat počne dalje širiti? Očigledno je da većina evropskih vlada nisu spremne za jedne takve okolnosti i da su se nadali da će prijetnja rata biti dovoljna da osigura saradnju Beograda.

Herbert Kremp pita u konzervativnim njemačkim novinama Die Welta, "Sva pitanja koja se sada postavljaju vraćaju se istoj osnovnoj poenti: Da li su zapadni političari tačno procijenili njihovog protivnika prije nego što su odobrili napad NATO-a?"

Josef Joffe, pristalica NATO-vog napada, piše u Süddeutsche Zeitungu, "Etnički potres koji je opet izbio 1991. je otporan na krstareće rakete. Što treba da se dogodi kada bombardovanje prestane? Postoji samo jedan dobar odgovor na ovo pitanje: pod nikakvim okolnostima se pješadijske jedinice ne smiju poslati, da uspostave mir sa oružjem."

Bez obzira na to, pozivi za slanje kopnenih snaga postaju glasniji. Prvi visokostojeći diplomat koji otvoreno tražio njihovo slanje je bio Wolfgang Petritsch, austrijski predstavnik EU-a. Bivši komandant UN trupa u Bosni, francuski general Philippe Morillon je također rekao da je slanje pješadijskih jedinica neizbiježno.

Njemačka vlada neprestano izbjegava da daje kategoričan odgovor na takva pitanja. Ali da se o takvom smijeru razmišlja može se zaključiti iz akcija bivšeg ministra obrane Volker Rüheta, koji glasno traži povlačenje 3.000 njemačkih trupa stacioniranih u Makedoniji. On se očito boji da, bez obzira što su poslate tamo da nadgledaju dogovoreni mir, one bi lako mogle postati avangarda intervencije ratne snage.

Slanje kopnenih snaga bi dalje pogoršalo sukobe unutar NATO-a i unutar same Evrope. U Njemačkoj, koja od poraza 1945. nije učestvovala ni u jednom ratu, takav postupak bi stvorio veliki šok. Već su se oko 400 majki njemačkih vojnika stacioniranih u Makedoniji udružile da spriječe njihovo učestvovanje u ratnim zbivanjima. Na ovaj način one traže vezu sa majkama srpskih vojnika.

U Italiji i Francuskoj koalicione vlade su se već podijelile. U Francuskoj, komunistička partija Roberta Hueta i Pokret Građana Ministra unutrašnjih poslova Jean-Pierre Chevčnmenta se protive NATO-vim akcijama. Isti stav je poduzet od strane italijanskih komunista Armanda Cossutta i zelenih u Italiji. Ovdje, gdje su čak i katolički biskupi govorili protiv rata, dalje suprostavljanje ratu može preokrenuti vladu. Partija Cossutta je zaprijetila da će povući svoje ministre i skupština je zatražila obustavu vazdušnih napada i da se odmah nastavi sa pregovorima.

Opozicija ratu je još jača u Grčkoj, gdje se čitava vlada tome protivi. Ovaj član NATO-a ne samo da uživa bliske tradicionalne veze sa Srbijom, nego je u pitanju Makedonije izravno upleten u ishod rata.

Među evropskim narodima, postoji nesumljivo široka opozicija prema ratu. Međutim, u "zvaničnoj" opoziciji, koja nalazi svoj eho u štampi, samo pitanja u vezi politike sile pronalaze svoj izražaj: ona osjeća da rastuće suprotnosti između Evrope i SAD-a i miješanje Washingtona u poslove starijeg kontinenta označavaju slabljenje Evrope.