World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

NATO Kasetne Bombe Pobile 100 Albanaca Na Kosovu: A Gdje Su Izrazi Gnjeva I Osude?

Uredništvo
15. maja 1999.

NATO avioni su u četvrtak naveče pogodili selo Korisu na kosovskom području, bacivši 8 kasetnih bombi koje su pobile najmanje 100 kosovskih albanskih izbjeglica, većinom žena i djece. To je jedan od najgorih zločina od kako je počeo SAD-NATO rat protiv Jugoslavije prije sedam nedjelja.

Ovo selo, blizu grada Prizrena, oko 65 km jugozapadno od Prištine, je bilo preplavljeno stotinama albanskih izbjeglica koji su pobjegli u šume i brda prije 10 dana, kada je počelo sve jače NATO-vo bombardovanje ovog područja. Izbijeglice su ostale u Korisi prekonoći na putu natrag prema svojim kućama.

Svaka kasetna bomba ispušta do 200 bombica koje se rasprskavaju po širem području sa eksplozivnim dejstvom. Upotrebljavaju se protiv oklopnih ili pješadijskih jedinica i jedna takva bomba može pobiti stotine ljudi. Udar sa osam takvih bombi na tako malo selo je napravilo užarenu pustoš od kuća.

Jedan albanski izbjeglica je rekao da je sedam članova njegove porodice poginulo u tom napadu. Novinarski izvještači koji su dovedeni u Korisu iz Prištine opisali su užasan prizor izgorjelih i raskomadanih tijela po širem krugu, i mnoga od njih još i dalje plamsaju od niza eksplozija.

Predstavnici NATO-a su u početku demantovali ikakvo znanje o zločinu u Korisi, ali su priznali da je ta okolina bila pod teškim zračnim udarima te noći, i korištenje kasetnih bombi da bi navodno razbili srpske pješadijske jedinice. To je bilo najjače noćno bombardovanje od kako je počeo rat, sa 679 napada, sa većinom na Kosovu. Drugi napadi su prekinuli električno napajanje u tri najveća srpska grada--Beogradu, Nišu i Novom Sadu.

Politički određena zvjerstva

Dok ga vode sa ciničnom maskom humanitarizma, SAD-NATO rat protiv Jugoslavije postaje sve više divljački. Otišao je suviše daleko od tačke da bi se moglo govoriti o nesretnim ubistvima, nenamjernim posljedicama, ili po jeziku birokratije Pentagona, o "posrednoj šteti."

NATO-ve namjere u Jugoslaviji se otkrivaju, ne putem riječi predsjednika i govornika štampe, nego njihovih djela. Više od 1.200 jugoslovenskih građana je poginulo od NATO bombardovanja, prema izjavama jugoslovenskih zvaničnika, a ukupni broj je vjerovatno i mnogo veći. Ima više od 5.000 ranjenih, i mnogi od njih će umrijeti--posebno kada se odvedu u bolnice bez električne struje i lijekova.

Ova ogromna patnja je namjerno nanijeta. Promišljena namjera američkih i NATO-vih ratnih planera je da pobiju hiljade građana Jugoslavije sa namjerom da prisile predsjednika Slobodana Miloševića da prihvati odluke koje Washington diktira. Kao što najratoborniji američki komentatori sada sve više izjavljuju, ovo je rat, ne protiv Miloševićeve vlade, nego protiv čitave Srbije.

Namjerni karakter ubijanja u Jugoslaviji se isto tako pokazuje u pažljivoj, sistematskoj eskalaciji vazdušnog rata tokom sedmica od 24. marta. SAD i NATO generali su postepeno širili opsjeg napada, i za geografsku širinu napada, i za vrste ciljeva, te za trajanje i jačinu bombardovanja, i vrstu municije koja se koristi.

Ova eskalacija se povećavala postepeno, ne zbog vojnih razloga, nego sa gledišta javnog mnjenja u SAD i Zapadnoj Europi. Na svakom stepenu pojačanja, SAD i NATO ratna mašina testira nove taktike i ciljeve, osmatrajući da li ima javne reakcije, sa namjerom da priviknu narod na sve krvavije rezultate.

Amerika i svijet

Svakog dana američka vlada ubija narod u jednoj ili drugoj zemlji. U srijedu, avijacija SAD-a je bombardovala beduinski logor u sjevernom Iraku, gdje su ubili 12 ljudi, od kojih dvoje djece. Nomadski stočari su pogođeni sa laserski navođenim bombama, koje su također pobile 200 grla stoke. Komanda SAD-a u Incirlik-u, u Turskoj, tvrdi da je avijacija SAD-a bombardovala sedam raketnih položaja kada ih je ciljao irački radar.

Sve agresivnija i bezobzirnija upotreba vojne sile doprinosi temeljnim promjenama načina na koji svijet gleda na SAD. Najspektakularniji izražaj ovoga se vidio u masovnoj anti američkoj demostraciji u Kini. Ali tu je sve više i više izražaja zabrinutosti, čak i iz izvora koji su već dugo u prijateljskim odnosima sa američkim političkim ustanovama, oko pravca američke vanjske politike.

Organizacija za Osmatranje Ljudskih Prava (Human Rights Watch), grupa iz New York-a koja često sarađiva sa SAD State Department-om, je poslala pismo 13. maja NATO Generalnom Sekretaru Havier Solani, naglašavajući "ozbiljnu zabrinutost oko toga da li NATO pogađa civilne ustanove," uračunavajući bolnice, elektrane, medijske ustanove i tvornice koje nisu vezane za vojnu proizvodnju.

Pisac Los Angeles Times-a--profesor internacionalnog zakona u tom gradu--je upozorio da bi NATO-vi predstavnici, vojni oficiri, čak i obični vojnici mogli biti optuženi od UN suda za ratne zločine, koji ima pravnu nadležnost nad zločinima kao što su "bezobzirno uništavanje gradova, gradića ili sela, ili razaranje koje se ne može vojno opravdati."

Visoki zastupnik UN-a za Ljudska Prava, Mary Robinson, na posjeti Jugoslaviji, je javno kritikovala vođenje NATO kampanje bombardovanja, izjavljujući da su civilne žrtve "previsoke". NATO avijacija je ispustila protiv-osobne (anti-personel) kasetne bombe na Niš dok se Robinson vozila kroz grad. Dvije škole su bile pogođene, dok je najmanje desetak ljudi ranjeno.

Predstavnici UN i Crvenog Krsta su doputovali na Kosovo da ustanove štetu nanešenu od građanskog rata i NATO bombardovanja, prvi put od kako su se povukli 29. marta. Crveni Krst će početi dopremati humanitarne zalihe u područje, i za srpske i za albanske žrtve, uprkos NATO embarga na svaku pomoći Jugoslaviji.

Uloga radničke klase

Usred ovih nagomilanih internacionalnih nelagodnosti zbog posljedica NATO i SAD rata na Jugoslaviju, radnička klasa SAD-a i Evrope i dalje stoji po strani. U Evropi, ratni huškači eksploatišu političku dezorijentaciju koju je proizvela propaganda o navodnom "genocidu" na Kosovu, te sarađivanje socijal demokratskih partija, kao i bivše radikalne tendencije kao što su njemački Zeleni.

U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je politička sredina još i više zaostala, i koja isključuje svaku specifičnu politiku radničke klase, Clintonova administracija iskorištava atmosferu zbunjenosti i ravnodušnosti koja tu dominira.

Ovi faktori bi mogli objasniti dosadašnji nedostatak bilo kakvog većeg otpora radničke klase prema ratu na Balkanu, ali se to ne može time opravdati. Radni narod, bilo da su u Evropi ili SAD-u, ne može braniti svoje društvene i klasne interese ako ostane ravnodušan prema zločinu koji se trenutno počinjava nad radnim narodom Jugoslavije od strane SAD-a i savezničkih vlada.

Da budemo otvoreni: nedostatak javne reakcije u Americi i Evropi je jedan od načelnih faktora koji dozvoljava nastavljanje eskalacije rata. Dokle će ovo da ide? Koliko se još ljudi treba pobiti? Da li će se SAD i NATO napadi proširiti na paljenja gradova? Dali će se upotrebiti taktičko nuklearno oružje?

Ovaj užasni i krvavi čin se mora zaustaviti. Američki i evropski radni ljudi se moraju trgnuti. Oni sebe moraju informisati o onome što u njihovo ime rade SAD i NATO, i tome se moraju aktivno suprostaviti.