World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

5,2 Miliona Djece U SAD-u Odrastaju U Siromaštvu

Paul Scherrer
23. juna 1999.

5,2 miliona djece u SAD-u, skoro jedna četvrtina djece ispod šest godina, odrastaju u familijama čiji su prihodi niži od federalne granice siromaštva, prema izjavi koju je dao Nacionalni Centar za Siromašnu Djecu 'National Center for Children in Poverty' (NCCP) prošle sedmice. Izještaj je ustanovio da se siromaštvo među djecom snizilo sa najvišeg nivoa svih vremena od 6,4 miliona djece 1993, ali još ostaje 50% više od prosjeka od prije dvadeset godina. Opšti stepen siromaštva kod djece ispod šest godina (YCPR) je 22%.

Rezultati istraživanja, pod naslovom "Siromaštvo Među Djecom—Statistička Nadopuna (Young Children in Poverty—a Statistical Update)," je nastavak nekoliko istraživanja koja su rađena u NCCP-u na Columbia Univerzitetu tokom prošlih nekoliko godina, uključujući "Jedan u Četiri: Američki Najmlađi Siromasi (One in Four: America's Youngest Poor)." Ovaj izvještaj je baziran na analizi Sadašnje Ankete Biroa za Popis Stanovništva (Census Bureau's Current Population Survey), izvršenoj u martu 1998, i sadržava podatke za 1997, i predstavlja najnedavnije podatke koji stoje na raspolaganju.

1997. zvanična granica siromaštva za tročlanu porodicu je bila 12.802 dolara. YCPR stopa mjeri prosjek djece ispod šest godina koja žive u porodicama čiji su prihodi čak i manji od ove oskudne sume. Djeca ispod šest godina imaju najveću stopu siromaštva od ijedne druge skupine. Njih slijede dijeca od 6 do 17 godina, čija je stopa siromaštva 18,4%. YCPR stopa je duplo viša kod odraslih i starijih.

Uticaj siromaštva na mentalni i fizički razvoj djece ispod šest godina je jako težak. Neil Bennett, jedan od autora izvještaja i direktor Demografskog Istraživanja i Analize u centru, je izjavio WSWS-u, "Posljedice siromaštva počinju od rođenja i ostaju sa djetetom kroz njegov ili njen život. Dijete rođeno u siromaštvu će najvjerovatnije vagati ispod prosiječne težine poslije rođenja, što vodi ka cijelom nizu zdravstvenih problema. Za ovu djecu postoji manje vjerovatnoće da završe srednju školu, i više je vjerovatno da će biti nezaposleni." NCCP centar je također izvršio istraživanje u vezi psihološkog uticaja siromaštva na djecu, označujući njegov negativni efekat na emocionalni i umni razvoj djece.

Pored razmatranja opšte stope siromaštva kod dijece, izvještaj također razmatra djecu koja žive u "ekstremnom siromaštvu," "potpunom siromaštvu" i oni koji žive na "ivici siromaštva." Dva i po miliona djece žive u porodicama čiji su godišnji prihodi niži od polovine zvanične granice siromaštva. Drugim riječima, svako deseto dijete odrasta u porodicama čije su zarade manje od 6.400 dolara godišnje ili 123 dolara sedmično. Takve porodice žive u državnim podjamčenim domovima, dijele smještaj sa drugim porodicama ili su beskućnici.

Drugih 2,7 miliona djece žive u potpuno siromašnim porodicama, koje zarađuju 50 do 100% prihoda zvanične granice siromaštva. Drugih 4,7 miliona žive u porodicama koje zarađuju 100 do 185% granice siromaštva. Ukupno, skoro 10 miliona djece, ili 43% od sve djece, žive blizu ili ispod zvanične granice siromaštva.

Uglavnom više bijele djece žive u siromaštvu, premda stopa siromaštva za crnu i hispansku djecu ostaje oko tri puta veća, blizu 40%. Najbrži porast YCPR stope siromaštva se dešava u predgrađima i okolini gradova. Siromaštvo u predgrađima sada predstavlja oko 37% siromaštva kod dijece. YCPR stopa je otprilike 40% u gradskim centrima, a 23% u seoskim mjestima.

Zaposleni siromasi

Ovaj izvještaj opisuje povećanje siromaštva takozvanih zaposlenih siromaha. Dok je opšti broj siromašne djece opao od 1993, postotak djece u porodicama gdje bar jedan roditelj radi punovremeno ili kratkovremeno se povećao do 65%, što predstavlja povećanje za 20% od nivoa 1993.

Brzi porast broja siromaha koji su zaposleni izražava pad zarada najsiromašnijeg dijela stanovništva, porast kratkovremenog i privremenog zaposlenja i naglo smanjenje primalaca socijalnog osiguranja od 1993. Većina onih koji su izgubili svoje socijalno osiguranje pod programom "reforme socijalnog osiguranja" pod predsjednikom Bill Clinton-om, su završili u najslabije plaćenim poslovima.

"Rad, i poštovanje zakona više ne garantuju porodicama da neće biti u siromaštvu," kaže Neil Bennett. "Kako sve više i više ljudi napušta socijalno osiguranje da bi radili, to što mi vidimo je da zaposlenje ne znači da će izbjeći život u siromaštvu. Postoji veliki postotak ljudi koji rade puno vrijeme ali ne uspijevaju da izvedu svoje porodice iz siromaštva."

Bennett je nastavio: "U isto vrijeme, zvanična granica siromaštva ne uzima u obzir troškove ponovnog zaposlenja, kao izdaci za dječje vrtiće, troškovi putovanja, lokalni i federalni porezi, i osobne troškove kao odjeću za posao. Stvarne zarade mnogih radnika koji se ponovo zaposle su čak i niže. Pored toga tu je i psihološki uticaj na roditelje koji, iako rade što im je rečeno, opet nemaju načina da izdržavaju svoje porodice."

Isto kao što zaposlenje više nije garancija protiv siromaštva, tako nije ni srednjoškolska diploma. Skoro u 30% porodica u kojima je obrazovaniji roditelj završio srednju školu živi u siromaštvu, što je povećanje od 77% iz perioda 1975-79. Za porodice u kojima obrazovaniji roditelj ima neko univerzitetsko obrazovanje, YCPR stopa siromaštva se povisila na 15,2%, što je povećanje za 78% iz ranijeg perioda.

Reforma socijalnog osiguranja

Posljedice reformi socijalnog osiguranja na dijecu koja žive u siromaštvu su dramatične. Od 1993. omjer porodica koje su primale socijalnu pomoć je opao sa 53% na 36% 1997. Dvije trećine od svih onih koji primaju socijalnu pomoć su djeca. Porodice sa djecom i jednim roditeljem, većinom samohrane majke, čine većinu porodica koje primaju socijalnu pomoć. Ova grupa sačinjava većinu kojima je odbijeno socijalno osiguranje, a upravo su oni ti koji se suočavaju sa najvećim teškoćama u pronalaženju posla, kao što su pronalaženje dječjih vrtića i zdravstvenih usluga. Skoro 60% djece u porodicama koje imaju samo jednog roditelja, "samo majku", odrastaju u siromaštvu, i još ako majka nije završila srednju školu, ta se stopa penje do preko 80%.

Političari hvale ovu reformu socijalnog osiguranja kao veliki uspjeh zato što je broj primalaca nacionalnog socijalnog osiguranja pao za 42% od 1993, a u nekim američkim državama broj primalaca socijalnog osiguranja je pao za preko 80%.

Međutim, ako se uspjeh reforme socijalnog osiguranja gleda sa stanovišta smanjenja siromaštva, onda se pojavljuje potpuno različita slika. Prvenstveni razlog za mali pad zvanične stope siromaštva u zadnjih nekoliko godina, je pad nezaposlenosti. Promjena u ekonomskoj situaciji će dovesti do situacije u kojoj će milioni nezapslenih ostati bez ikakvog socijalnog pokrića. Činjenica da su u mnogim američkim državama, porodicama kojima je obustavljeno socijalno osiguranje također obustavljeni i bonovi za hranu i zdravstvena pomoć (Medicaid), dalje povećava teškoće za ove siromašne porodice.

Skoro tri godine od kako je demontiran federalni program socijalnog osiguranja, vlada još nije poduzela opsežnu studiju posljedica ove promjene. Čak i zahtijev, pod zakonom reforme socijalnog osiguranja, da američke države iznesu podatke o dječijem siromaštvu je odbačen u maju 1998.

Iako nije bilo nikakvih nacionalnih anketa, lokalna i državna istraživanja su pokazala povećanje ekstremnog siromaštva kod djece i jako siromašnih. U Wisconsin-u, državi u kojoj je broj primalaca socijalnog osiguranja srezan za 87% od 1993, broj siromašnih porodica se više nego udvostručio od 1989. do 1997, prema izvještaju Instituta za Budućnost Wisconsin-a. Izvještaj je također našao da se dio onih primalaca bonova za hranu, koji zarađuju ispod polovine zvanične granice siromaštva, povećao sa 10% na 32% tokom istog perioda.

NCCP studija se može vidjeti na veb sajtu: http://cpmcnet.columbia.edu/dept/nccp/.