World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Jamie Shea, NATO-v Predstavnik Za Štampu: Obrazovanje Jednog Propagatora Rata

Ann Talbot
17. juna 1999.

"…sukob istine i skrivene istine je, u stvarnosti, borba između dva oblika propagande."—Francuski Intelektualci i Veliki Rat 1914-1920, doktorska disertacija Jamie Shea.

NATO-v predstavnik za štampu, Jamie Shea, je postao neka vrsta medijske ličnosti. Britanski TV kanal ITV je nedavno prikazao program o njegovom privatnom životu, predstavljajući ga kao običnog, veoma uspješnog, porodičnog čovjeka koji jedva čeka da opet igra fudbal sa svojim sinom, čim se rat na Balkanu završi. To je bio jedan vrlo saosjećajan portret čovjeka, čiji je dnevni zadatak bio da obavještava štampu o bombardovanjima koja su razarala malu zemlju na Balkanu i ubila hiljade, uključujući i same izbjeglice sa Kosova koje su tobože štitili. Ovaj program je bio zapanjujući ne samo zbog njegovog licemjerja, već i zbog izdizanja javnog profila jednom tipu funkcionera čije bi ime obično bilo poznato samo novinarima, i čiji privatni život ne bi trebao da ikoga zanima.

Ali, Jamie Shea je novi tip predstavnika štampe. To je čovjek koji je treniran da vodi propagandni rat, baš kao i vojni specijalista koji je treniran da rukuje ubitačnom tehnologijom modernog oružja. Njegovo obrazovanje za ovu ulogu vodi unazad do njegovih univerzitetskih dana na Lincoln College-u, Oxford, gdje je Shea završio postdiplomske studije. Njegova teza Francuski Intelektualci i Veliki Rat 1914-1920 koja je bazirana na literarnim dokumentima iz prvog svjetskog rata, mu je donijela doktorat. Ova teza baca interesantno svjetlo na rani razvoj Shea kao ratnog propagandiste.

U svojoj tezi Shea nema kao cilj da obradi probleme literarne dokumentacije rata. Ovaj problem ima dugu i poznatu istoriju, vraćajući se do Stendhal-ovih prikaza bitke kod Waterloo-a u Kuća za Iznajmljivanje u Parmi, u kojem mladi junak otkriva da je iskustvo rata daleko od slavnog i da je ono haotično i besmisleno. Isti pogled na rat je imao uticaja na Tolstojev Rat i Mir i na svu sljedujuću ratnu literaturu. Ali, istinita literarna kritika nije to što interesuje Shea. Njegova teza je posvećena napadima na pisce koji su kritikovali prvi svjetski rat, ismijavali generale koji su slali hiljade ljudi u pokolje i suprotstavljali se ideologiji nacionalizma.

Upoređujući detalje rata opisane u štampi sa pisanjima vojnika on komentariše, "patriotska literatura, ispunjavajući potrebe Francuske u to vrijeme, se suočila ogorčenim, sarkastičnim odgovorima koji su se filtrirali kroz rovove. Kao rezultat, sukob istine i skrivene istine je prikrivao, u stvarnosti, borbu između dvije forme propagande." Za Shea ne postoji istina, samo različite forme propagande.

Izbor literature zastupljene u njegovoj tezi je vrlo sažet jer se Shea ograničava na one pisce koji su lično proživjeli borbe. Takva odluka isključuje, naprimjer, Marcel Proust-a, jednog od najvećih pisaca tog perioda, koji je promatrao bez milosti francusko društvo između 1870-te i 1920-tih. Činjenica da je 2.000 francuskih pisaca poginulo u prvom svjetskom ratu i bezbroj drugih koji su se vratili iz rata psihološki oštećeni je možda najvažniji mehanizam selekcije. Ali to je činjenica koju Shea ne smatra dostojnom pomena.

Shea naročito napada ratni roman Henri Barbusse-a Le Feu [Pod Vatrom] sa svojim grafičkim opisom rovovskog rata. Pod Vatrom sadrži sve osobenosti koje Shea nalazi mrskim u literaturi prvog svjetskog rata. On zamjera, "Posvećenje romana nagradom Prix Goncourt 1916, njena pojava u jednom jedinom Flammarion-skom izdanju i njen automatski prevod na engleski i njemački je omogućilo Pod Vatrom da dobije ideološku 'bitku istine' još u toku rata." On nastavlja, "Pod Vatrom je postala zvanična istorija Velikog Rata. Ona ima status istine." On odbacuje kao propagandu "sliku vječite patnje, izmučenog poilus-a [običan francuski vojnik] koje su bezobzirni vladari primorali u ropstvo. Do koje granice ova sentimentalnost, pacifistička žila u ratnoj literaturi, pojačana integralnim pacifističkim tekstovima iz 30-tih i podržana takvim inostranim uspjesima kao Na Zapadu Ništa Novo i Dobri Vojnik Švejk i ratna poezija od, naprimjer, Wilfred Owen-a, istinski predstavlja 'istinu'?"

Shea ima problem sa istinom. Ova riječ se rijetko pojavljuje u njegovoj tezi bez znaka navodnika. Standal i Tolstoj su se trudili da prenesu istinu o ratu i to je ostalo kao cilj svim ozbiljnim umjetnicima. Pjesnici i romanopisci prvog svjetskog rata su bili suočeni sa novim fenomenom—totalnim ratom. Oni su nastojali da nađu valjan literarni način odslikavanja i obilježavanja stečenih iskustava kroz koja su prolazili vojnici. Njihova iskrenost odbija Shea. On ne donosi, kako bi se očekivalo u akademskoj tezi, dokaze protiv ovih izvještaja o ratu koje on tako intenzivno prezire. On jednostavno negira njihovu istinitost.

On piše da opis masakra nad njemačkim ratnim zarobljenicima u Barbusse-ovom kasnijem romanu L'Enchaînements "može biti odbačen kao netačan očekujući potvrdu dokazane istorijske činjenice. Pa čak i ako je ovaj opis istinit, mi ne smijemo dozvoliti da naše poznavanje varvarizma drugog svjetskog rata zamrači naše razumijevanje prvog rata, jer bi takav primjer riskirao uopštavanje i generalizaciju nečega što je moralo biti jedan unikatan, veoma rijedak događaj."

Ovdje već možemo prepoznati Jamie Shea sa NATO-vih konferencija za štampu, koji jedan dan negira da su NATO bombe ubile civile, a sljedećeg kaže da je to bila rijetka greška i zatim je opravdava. Kao Pilat pita, "Šta je istina?" i javno pere ruke kada NATO bombe pogode bolnice, vozove i kolone izbjeglica.

Pisci prvog svjetskog rata su u svojim najboljim pisanjima proizveli radove koji imaju trajnu umjetničku vrijednost. Niko ne može čitati Na Zapadu Ništa Novo, ratnu poeziju Wilfred Owen-a ili Barbuss-ov Pod Vatrom a da ne bude dirnut. Shea ne može pronaći ni jedan rad slične umjetničke vrijednosti koji hvali ili slavi rat. Zato je morao da potraži pomoć u radu literarnog kritičara Jean Norton Cru-a, koji je u svojoj knjizi Temoins, objevljenoj 1929, kritikovao izvještaje sa frontovskog rata kao što je Barbusse opisao, tvrdeći da nisu pisani iz sopstvenog iskustva. Usput treba zabilježiti da je Barbusse okusio sedam mjeseci teških borbi u Artois-u i Picardy-ju, u toku kojih je bio spominjan u izvještajima. Kada mu se zdravlje pogoršalo ostao je u svojoj jedinici kao nosilac nosila, što je u mnogo čemu opasnije od uloge vojnika u prvim redovima. Bio je na liječenju u bolnici i vraćan na front tri puta prije nego što je postao invalid 1917. Pod Vatrom je bilo pisano i u rovovima i dok se nalazio u bolnici. O svemu ovome nema ni pomena u Shea-voj tezi.

Cru dijeli pisce prvog svjetskog rata u kategorije, u zavisnosti kako ih on procjenjuje: kao očevice ili ne. Njegova A lista ne uključujue ni jednog uglednog autora. Ali se Shea oslanja na njega da osudi Pod Vatrom kao "Macabre literaturu, ali literaturu kojoj nedostaju misli i bez imalo osnove u stvarnosti." ("Littérature macabre, mais littérature pensèe à vide, sans le moindre fondement du réel.")

Korišćenje Norton Cru-ove knjige je pružilo Shea-u dodatnu prednost jer je bilo gotovo nemoguće pronaći tu knjigu u britanskim univerzitetskim bibliotekama u to vrijeme, što je jako otežalo da se provjeri koliko je Shea-ovog navodno originalnog rada prenijeto od Cru-a. On je inače jedan od samo dva autora citirana u Shea-ovoj bibliografiji. To je izvanredno tanka bibliografija za doktorsku disertaciju po normalnim akademskim standardima. Shea-ov entuzijazam prema masovnom ubijanju i njegova antipatija prema protivnicima rata mora da su se zasigurno pročuli u dobrom glasu u najvišim akademskim krugovima.

Najvažnija Shea-ova pozajmica od Cru-a je pojednostavljen utisak da je svjedočenje očevidaca jedino vjerodostojno u literaturi i da što više pisac ima iskustva sa fronta da će bolje razumjeti prirodu rata. To je prosto smiješno. Još od Stendhal-a pisci znaju da očevici koji su učestvovali u događajima su bili ti koji su najmanje razumjeli tok pojedinačnih bitaka, a kamoli cijeli rat. Razumijevanje bitke ili rata može proisteći samo iz sinteze mnogobrojnih izvora informacija. Za pisca romana uvijek postoji unutrašnji sukob, koji se mora razriješiti plodonosno da bi knjiga imala uspjeha, između ovog šireg razumijevanja i istinskog opisivanja iskustava učesnika, koja su uvijek fragmentirana.

Shea kritikuje pisce prvog svjetskog rata da su bili ideološki motivisani jer su pokušavali da postave svoje lično iskustvo iz bitke unutar konteksta značajne analize rata. Ali, on ni ne pokušava da analizira koje su ideološke struje uticale na francuske pisce 1914-te. On ih samo osuđuje što nisu izvještavali o golim činjenicama iz svojih iskustava na frontu. Da su oni tako uradili, to što bi oni napisali sigurno ne bi bila literatura, niti bi bilo istinito, pošto se istina o ratu sastoji od više nego opisa iskustava iz bitaka iz dana u dan.

Najprimjetnija omaška iz Shea-ove teze je ne spominjanje slučaja Dreyfus-a, koji je još uvijek bio veliki predmet rasprave koji je zasjenio francusku literaturu s početka prvog svjetskog rata. Kapetan Alfred Dreyfus je bio lažno optužen da je prodavao tajne Njemcima 1895. i bio je osuđen na doživotnu robiju na Đavoljem Ostrvu. U to vrijeme kada su monarhisti i sveštenstvo gajili anti-semitizam, Dreyfus je, zbog svog jevrejskog porijekla, postao žrtveni jarac zbog vojnog neuspjeha. Kada su se dokazi o njegovoj nevinosti pojavili vojska ih je zataškala i zaštitila pravog krivca. Pisac Emil Zola je javno branio Dreyfus-a. U otvorenom pismu predsjedniku, Zola je optužio vodeće generale i vojnu komandu da svjesno drže nevinog čovjeka u zatvoru. On je potom bio optužen za akt dikreditacije i morao je da napusti zemlju. Konačno, Dreyfus nije bio oslobođen sve do 1906.

Slučaj Dreyfus je podijelio francusko društvo i francusku literaturu. Pojedini pisci poput Anatole France-a, koji su se uvijek držali podalje od politike, su se pridružili Zoli. Na sahrani Zole, France je opisao Zolin stav kao "trenutak u savjesti čovječanstva". Marcel Proust je bio među onima koji su kružili peticiju među intelektualcima za podršku Dreyfus-u, dan nakon što je objavljeno Zolino otvoreno pismo. Oni koji su podržavali Dreyfus-a su uvidjeli da su gonjenje i žrtvovanje čovjeka zbog njegovog religijskog porijekla izazov principima na kojima se zasnovala prva Francuska Republika. Francuska revolucija 1789. je odredila da svako može biti građanin Francuske, bez obzira na etničko porijeklo ili religiju, pod uslovom da priznaje ustav. Druge literarne figure, kao što su romanopisac Maurice Barrès i Leon Daudet su se oštro suprostavili oslobađanju Dreyfus-a. Za Barrès-a je sudbina jedne nedužne osobe bila od mnogo manje važnosti nego ugled i prestiž francuskih generala.

Nemoguće je razumjeti francusku literaturu 20-tog vijeka bez osvrta na ovakvu pozadinu. Iako Shea-ova teza obrađuje godine između 1914 i 1920, formirajuća iskustva većine koji su se borili na frontu i koji su pisali o tome, su bila u godinama kada je slučaj Dreyfus bio na vrhuncu. Od 1914. oni su lično osjetili nepodobnost i pojačanu klasnu mržnju prema generalima iz iste vojne elite koja je osudila Dreyfus-a. Više od jednog u četiri francuska čovjeka između 20 i 30 godina starosti su poginuli u prvom svjetskom ratu.

Slučaj Dreyfus je dio istine o prvom svjetskom ratu, a također i socijalizam. U Barbusse-ovom Pod Vatrom, vojnik kaže, 'ima samo jedna figura koja se izdigla iznad rata i koja će blistati svojom ljepotom i jačinom svoje hrabrosti…Liebknecht!'

Karl Liebknecht je bio vođa marksističke Socijal Demokratske Partije u Njemačkoj. On je odbio da glasa za ratne kredite i bio je zatvoren zato što je govorio protiv rata. Pripadao je manjini Socijal Demokrata, među kojima su bili Rosa Luxemburg, Lenjin i Trocki, koja je podržavala principe protiv rata.

Za Shea je svaka opozicija ili kritika prvog svjetskog rata sentimentalni pacifizam. On ne uzima u obzir opseg opozicije koja je postojala i bila izražena u literaturi. U romanu Pod Vatrom Barbusse daje mnogo objektivniju sliku. On ne pokušava da svaki njegov vojnik govori kao Marksista. Njegovi vojnici su realistična grupa ljudi koji izražavaju različita gledišta. Ali pomisao da Liebknecht-ov stav nije imao uticaja na francuske vojnike bi bila potpuno nerealna.

Čak iako je Shea bio takav malograđanin da zbog toga nije mogao prevladati suptilnosti literature, bilo bi jednostavno uporediti literarne zapise iz prvog svjetskog rata sa zapisima istoričara. Ni jedan istoričar nije citiran u Shea-ovoj tezi. Nije teško naći razlog. Istorijski zapisi uglavnom potvrđuju slike besmislenog pokolja koje su ispričane u romanima i poeziji tog vremena.

Jedan istoričar je napisao o prvom svjetskom ratu, "Periodični pokušaji da se uspije u prodoru u pješadijskom ratu, samo potvrđuju uzaludnost bacanja neoklopljenih ljudskih tijela na uništavajuće vatrene moći mitraljeza i teške artiljerije. Broj žrtava ovih jalovih ofanziva je dostigao skoro samoubilačke razmjere: u bici za Somme, od 1. jula do 18. novembra 1916, Njemci i Britanci su izgubili po 400.000, a Francuzi 200.000. Nagrada za kombinovane britansko-francuske gubitke od oko 600.000, je bilo maksimalno napredovanje od oko 7 milja. Iste godine Njemci su vršili 10-mjesečnu opsadu francuske tvrđave po cijenu 336.000 ljudskih života, dok je uspješna francuska armija plaćena sa 350.000 života. Na Passchendaele-u, 1917, preko 370.000 britanskih vojnika je nestalo da bi se osvojilo 45 kvadratnih milja blata i rupa od školjki."*

Pod Vatrom opisuje u vidu iskustava jedne male grupe ljudi ovaj besmisleni pokolj oko uzanih pojasa zemlje. Barbusse piše o pojedinačnim smrtima, "Mali Godefroy—da li si ga znao?—sredina njegovog tijela raznijeta. Bio je ispražnjen od krvi na licu mjesta u jednom trenutku, kao iz prevrnute kofe", u "posječenoj šumi poput polja kukuruza" na Verdun-u, gdje su mrtvi "naslagani u gomile kao cjepanice". Istoričar mora otvoreno navesti broj žrtava. Na svoje različite načine oba prilaza su šokantna i isto tako istinita.

Čitanje teza Jamie Shea je iskustvo koje trijezni. Uvijek je privlačno vjerovati da ni jedna obrazovana osoba ne može sumnjati u strahote rata u 20-tom vijeku. To je lejtmotiv (tema) našeg vremena, nešto što je zasnovano na iskustvu, rođeno iz istorijskih istraživanja i dato duboke literarne izražaje zahvaljujući talentovanim umjetnicima. Ali ovdje nalazimo studenta koji istražuje načine da se istina sakrije. Njegovi akademski napori su mu osigurali mjesto u NATO-u, gdje je mogao da primjeni teoriju da je istina samo drugi oblik propagande. Njegova teza pokazuje da je Dr Shea ratni propagator po struci i po zanimanju.

*William R. Keylor, The Twentieth Century World: An International History, Oxford University Press, 1996, p. 56