World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Njemački Interesi U Ratu Protiv Jugoslavije

Ulrich Rippert
24. juna 1999.

Churchill je jednom rekao da je istina toliko dragocjena da mora biti okružena lažima kao tjelohraniteljima. U Njemačkoj, tokom posljednja dva mjeseca se jasno vidi fabrikacija takvih tjelohranitelja.

Čak i kada je vazdušni napad ugrožavao civilne mete—rušio fabrike, električna postrojenja, rafinerije, mostove, ulice, željezničke pruge i stambene zgrade—predstavnici njemačke vlade su govorili o "humanitarnoj akciji". Uprkos činjenici da je NATO-ov napad uzrokovao ogromni talas izbjeglica i sveo gradove i sela Kosova na ruševine, sve do kraja je ostalo da je cilj rata zaštita izbjeglica i njihov povratak.

Međutim, ukoliko bi neko htio da istražuje stvarne interese i ciljeve njemačkog biznisa i političara, postalo bi evidentno da je propaganda oko humanitarne pomoći poslužila da se sahrani istina. Iza zatvorenih vrata se odvijaju sasvim različite diskusije.

Te diskusije se usredsređuju na promjenu situacije u svijetu koja proizilazi iz pada Sovjetskog Saveza 1991. Raspad SSSR-a je ostavio vakuum moći koji sve velike sile traže da popune. Trka je počela među transnacionalnim kompanijama da obezbjede kontrolu nad sirovinama, radnom snagom i tržištem. Ovi sukobi interesa poprimaju sve agresivniji oblik.

Dio ovih sukoba interesa se vrti oko ogromnih energetskih izvora u Kaspijskom regionu. Vjeruje se da se najveće svjetske neiskorišćene rezerve nafte i gasa mogu naći u južnim republikama (Kazahstan, Azerbejdžan, Turkmenistan) bivšeg Sovjetskog Saveza. Iako se izvještaji o mogućim i potvrđenim rezervama mineralnih naslaga mnogo razlikuju, zainteresovanost za ovaj region je ogromna.

Pitanje energije je veoma značajno za Njemačku. Zbog koncentracije industrije u Njemačkoj, potrebe za ovim mineralima su ogromne i moraju se podmiriti gotovo isključivo iz uvoza. Još za vrijeme Wilhelm-ovske carevine postojao je ogroman interes za sirovine sa Kavkaza. Koliko god su se Njemci nadali da će unovčiti svojinu oslabljenog Otomanskog Carstva, te nade su se raspršile na bojnim poljima prvog svjetskog rata. Hitlerovi pokušaji da osigura izvore nafte u Baku-u su se srušili zbog otpora Crvene Armije.

Hitnost kojom Njemača i Evropa žele da dobiju pristup tim izvorima energije je uočljiva u studiji koja je iznijeta pred parlamentarnu frakciju Socijal Demokratske Partije (SPD) prošlog juna. Studija nosi naziv "Region Budućnosti: Kaspijsko More—Njemački Interesi i Evropska Politika u Trans-Kavkaskoj i Centralnim Azijskim Republikama". [http//www.gernot-erler.de/html/ot/ot1e.html] U studiji se podvlači da ako potrošnja energije ostane na istom nivou, zalihe iz Sjevernog Mora će trajati između 10 (Velika Britanija) i 14 godina (Norveška). "Koristeći trenutni nivo potrošnje, u 2010. 10% ukupnih evropskih potreba za prirodnim gasom će ostati nepokrivene. U 2020. se očekuje da će taj nivo dostići 30%."

Bombardovanje Srbije i vojna okupacija Kosova od strane NATO-a se mora posmatrati u tom svjetlu. Prvi put od završetka Hladnog Rata, američki interesi, kao vodeće NATO sile, se sudaraju sa interesima Rusije i Kine. Prva intervencija ovog saveza "van granica"—u Bosni i Hercegovini—je izvršena uz pristanak Rusije. Moskva je bila uključena u NATO aktivnosti i učestvovala u planiranju i izvođenju operacije. Na Kosovu je bilo sasvim drugačije. Sa ciljem da preduprijedi očekivani veto od Rusije i Kine, NATO je jednostavno ignorisao Ujedinjene Nacije.

Kao rezultat, njemačka politika je pod velikim pritiskom. S jedne strane, od osnivanja NATO-a, Njemačka je bila usko povezana sa saveznicima i njen ekonomski i politički razvoj je dosta zavisio od SAD-a u posljednjih 50 godina. Bazirano na toj tradiciji, njemački kancelar Schroeder je izjavio u više navrata u toku rata: "Iz državnih razloga je neophodno biti lojalan saveznicima".

S druge strane, tradicionalna orijentacija Njemačke ka Istoku je postala još značajnija. Čak i za vrijema Hladnog Rata, njemačka ekonomska i politička saradnja sa Moskvom nikad nije bila potpuno prekinuta. Od kraja 60-ih, ista Deutshce Bank koja je finansirala Hitlerovu kampanju za "Lebensraum" na Istoku, je tjerala novu istočnu politiku koju je uvela vlada Willy Brandt-a.

U svojoj knjizi Putevi do Rusije, Wilhelm Cristians, predsjedavajući izvršnog odbora Deutsche Bank do 1983. opisuje kako je kao mladi oficir Wehrmacht-a bio ranjen na Istočnom frontu. Dvije decenije kasnije, on je bio lično odgovoran za uspostavljanje predstavništva njemačke najveće banke u Moskvi i za organizaciju ekonomskih projekata velikih razmjera, kao što je isporuka cijevi Mannesman koncerna za sovjetske naftovode.

Ubrzo nakon ujedinjenja Njemačke 1990, vlada je nedvosmisleno stavila do znanja da smatra Istočnu Evropu svojim dvorištem za ekonomske i političke uticaje. Priznavanje Slovenije i Hrvatske 1991, uprkos mnogim upozorenjima, je jasno ukazalo na njemačko vođstvo u tom regionu. Od tada je njemačka vlada pratila pojačane intervencije američke vlade u ovom regionu sa mješovitim osjećanjima. Iznad svega, njemačka vlada traži da spriječi ili ograniči konfrontaciju sa Rusijom.

U toku rata, njemački Ministar za Odbranu Rudolf Sharping (SPD) je koristio teatralnost da opiše "nezamislivu okrutnost Srba", kako bi pojačao ratnu propagandu. U međuvremenu, u samom Ministarstvu za Odbranu, mjesecima se vodila intenzivna diskusija o tome kako suzbiti agresivnost Amerikanaca i spriječiti eskalaciju konfrontacije sa Rusijom.

Studija koju je uradio jedan njemački vojno-politički savjetnik, je u ovom smislu, razotkrivajuća. Skoro godinu dana prije NATO napada na Srbiju, August Pradetto, profesor Njemačke Vojne Akademije u Hamburgu, je objavio poduži prilog na temu "Regulisanje Sukoba Putem Vojne Intervencije? Dilema Zapadne Politike".

U ovom prilogu on kritikuje NATO-vu politiku na Kosovu i upozorava protiv vojne intervencije. Pod naslovom "Aspekti Borbe za Političku Prevlast u Kosovskom Sukobu Između Rusije i SAD-a" on naglašava da NATO intervencija na Balkanu nema jednostavno "humanitarne, političke, međunarodno pravne i vojne aspekte", već je bazirana iznad svega na razmatranjima po pitanjima "strateške, političke nadmoći".

"Problem je sukob oko sposobnosti i opsega u donošenju političkih odluka, kao i vojna prevlast Zapadne Alijanse. Nakon pada Varšavskog Pakta i Sovjetskog Saveza, različiti energetski izvori Evrope i šire se opet razdjeljuju."

Razni sukobi povezani sa ovim tokom događaja su očigledni. Uporedo sa pitanjem NATO-vog proširenja na Istok, Pradetto otvoreno identifikuje "uticaj nad rezervama nafte u regionu oko Kaspijskog Mora, koje su trenutno pod neposrednom kontrolom Moskve".

On ukazuje da su strahovanja Rusije potpuno opravdana. NATO je uspostavio intenzivnu saradnju sa Albanijom i Makedonijom i postavio "komunikacione punktove" u obe zemlje. Saveznici također koriste svoja vojna postrojenja i izvode udružene manevre u obe zemlje. U isto vrijeme, zabrinutost Rusije je porasla zbog toga što NATO, pod izgovorom da ograničava sukobe na Kosovu, ustvari pojačava svoj uticaj u jugoistočnoj Evropi i time obezbjeđuje nove mogućnosti i strateške pozicije protiv Rusije.

"Vojna intervencija NATO-a na Kosovu, bez odobrenja Savjeta Bezbjednosti Ujedinjenih Nacija i zasnovana na mandatu kojeg je NATO sebi dodijelio na osnovu njegove sopstvene definicije nesigurne situacije koja zahtjeva vojne mjere, se smatra kao presedan za moguće buduće intervencije u neposrednoj blizini Rusije, kao što je Kavkaz, koristeči etničke sukobe i nesuglasice među državama. Sve je ovo pod uslovima kada se pojavio oštri sukob interesa između zapadnih i ruskih naftnih koncerna i između strateških interesa Washingtona i Moskve oko eksploatisanja rezervi nafte u Kaspijskom regionu."

Kao što je ranije napomenuto, Pradetto je napisao ovaj članak godinu dana prije NATO-vog vazdušnog napada, obezbjeđujući razotkrivanje zvanične ratne propagande, prije samog događaja. Od tada se odvijaju značajni sukobi iza scena. Dok su SAD predvodile pripreme za rat, broj evropskih zemalja, uključujući Njemačku, je bio rad da nađe diplomatsko rješenje.

Prateći američki uspjeh u nametanju svog stava, njemačka vlada je učestvovala u bombardovanju Srbije i sada učestvuje u okupaciji Kosova sa sopstvenim trupama. Uz "odanost saveznicima" raste ubijeđenje da ekonomski interesi ujedinjene Njemačke mogu napredovati samo kroz snažnu kreaciju sopstvene vojne sile.

Počela je nova faza njemačkog militarizma. Sve do ujedinjenja Njemačke prije deset godina, zadatak njemačke vojske je bio isključivo ograničen na odbranu sopstvene teritorije. Sve političke partije su se složile da ustav isključuje bilo koju intervenciju za agresivne ciljeve i intervencije van NATO teritorije. Sa završetkom Hladnog Rata počela je nova strateška orijentacija.

Početkom 1992, vodeći vojni oficiri i zvaničnici Ministarstrva za Odbranu su objavili strateški dokument koji je potpuno promijenio definiciju zadataka njemačke armije. U buduće, njen zadatak bi se sastojao u sljedećem: "Spriječavanje, ograničenje i okončanje bilo kojeg sukoba koji bi mogao dovesti u pitanje jedinstvo i stabilnost Njemačke", "promociju i obezbjeđenje političke, ekonomske, vojne i ekološke stabilnosti u cijelom svijetu" i "zadržavanje slobodne međunarodne trgovine i pristupa strateškim izvorima sirovina".

Značaj ove promjene se jasno vidi u još jednom dokumentu njemačke armije. Septembra prošle godine, oficirima se dijelila informaciona brošura sa naslovom "Poker sa Naftom u Kavkazu—Bezbjednost i Politički Aspekti Rezervi Nafte i Gasa u Kaspijskom Moru".

Pukovnik Helmut Udo Napiontek, koji je ranije služio u Gruziji kao član Organizacije za Bezbjednost i Kooperaciju u Evropi (OSCE), izvještava na oko 15 strana o sukobu vezanom za eksploataciju nafte i gasa u regionu, kao i problemima koji proizilaze iz transportnih puteva. On piše: "Geografska situacija je dovoljno problematična za potencijalne proizvođače nafte i gasa: Velika Sila Kina dijeli istočnu granicu sa proizvođačem Kazahstanom. Na sjeveru kaspijskog bazena je Rusija, koja trenutno kontroliše sve izvozne pravce. Na jugu leži ratom razoren Avganistan, i islamska fundamentalistička Republika Iran. Zapadno od kaspijskog bazena leži Transkavkaz—iskidana etničkim podjelama—i Turska, koja teži ka nadmoći u regionu. Situacija je je još više komplikovana zbog najrazličitijih ekonomskih, religioznih i političkih situacija."

Onda slijedi dugačak spisak postojećih i potencijalnih žarišta sukoba. "U međuvremenu, to je borba jednog protiv svih po pitanju naftovoda." Iako autor izražava uglavnom blagonaklon stav prema SAD-u, u nekoliko navrata je podvukao da SAD pokušavaju da spriječe dominaciju Rusije u tom regionu, tu se isto mogu naći i tonovi kritike: "'Izabrano vrijeme' Washington-a, dok traži da pojača svoje veze u regionu, uopšte ukazuje da su demokratske i tržišne reforme nešto malo više od izgovora. Mnogo važnije su ogromne rezerve nafte i gasa. Sa izuzetkom Gruzije, države u regionu imaju uglavnom autokratske vlade i Washington čini vrlo malo da to promjeni, dokle god interesi američkih naftnih koncerna, koji su uložili polovinu kapitala u tom regionu, nisu ugroženi."

Da bi se razjasnilo do koje mjere su nastali sukobi interesa, informativno je ponovo pogledati gore navedeni strateški dokument parlamentarne frakcije SPD-a: "Region Budućnosti—Kaspijsko More". Početni komentar upozorava da ovaj dokument nije namijenjen za širu javnost, niti da posluži kao propaganda: "Ovo izdanje parlamentarne frakcije SPD-a je isključivo za informativne potrebe. Ne bi se trebalo koristiti u izbornim kampanjama."

Uvodnu riječ je napisao predsjedavajući SPD frakcije i sadašnji Ministar za Odbranu Rudolf Sharping. On naglašava: "Parlamentarna frakcija SPD-a obraća veliku pažnju na razvoj događaja u Centralnoj Aziji i oko Kaspijskog Mora. U ovom 'regionu budućnosti' postoji broj sukoba i problema koji se mogu pojačati zbog opšteg svjetskog interesa za rezerve nafte i gasa."

Nakon toga on ukazuje na činjenicu da je SPD frakcija ranije iznijela ove teme pred njemački parlament. U dodatku, SPD Frederich Ebert Institut je održao internacionalne konferencije na ovu temu u Berlinu i Washington-u.

U dokumentu se žale na agresivnu intervenciju američkih kompanija "koje posjeduju između 40 i 50% dionica najvažnijih koncerna u Kazahstanu i Azerbajdžanu". Sa žaljenjem se konstatuje u dokumentu da Federativna Republika Njemačka nije zastupljena među 100 najvažnijih naftnih kompanija. Zbog toge se usredsređuje da bude "jako okrenuta prema ugovorima o infrastrukturi, naročito na gradnji puteva, izgradnji transportnih sistema i komunalne infrastrukture, telekomunikacijama, radiju i televiziji, i proizvodnji i distribuciji električni struje," ali je situacija još uvijek, po pitanju ugovora, "skromna".

"Na primjer, njemački investitori su uočili da transnacionalne korporacije u sektoru nafte često koriste svoje investicije za stvaranje povoljnih uslova za druge učesnike u konkursima koji dolaze iz njihovih zemalja. Posao koji se obavio sa energetskim sirovinama krči put za sljedeće infrastrukturne ugovore. Njemačka politika mora u ovom slučaju da uloži velike napore da zahtijeva pravične trgovinske uslove, i da izbalansira sadašnje rivalske nepravilnosti."

Kao što to često biva u istoriji kolonijalizma, oni koji kasno stignu na scenu uvijek podižu prst upozorenja i upozoravaju na socijalne i ekološke posljedice koje proizilaze iz bezobzirne eksploatacije sirovina. SPD studija podvlači da su prenagljeni dogovori načinjeni u posljednjih nekoliko godina favorizovali "potpuno jednostrano prisvajanje ovog bogatstva od strane porodica, klanova ili oligarhija". Kao rezultat toga pojačala se kriza u ovom regionu. "Ovakvi, trenutno udobni i povoljni ugovori će se u budućnosti pokazati kao veoma skupi, kad je cijena podstaknuta ćutanjem onih regionalnih vladara koji bi odlagali ili čak odbili da ustanove reforme."

Studija upozorava na opasnost pojave blokova sila, gdje se saveznički blok, predvođen Amerikom, suprotstavlja ruskom bloku. Trenutni razvoj događaja vodi u "pravcu propasti."

"Pod uticajem sila izvan regiona, pojavljuju se dva kampa. Ovi suparnički kampovi, razgraničeni linijom koja ide ravno kroz sredinu Kaspijskog Mora, sebe smatraju 'strateškim savezima'. Jednu grupu sačinjavaju Azerbajdžan i Gruzija koji su pridruženi stranim silama Turskom i SAD-om. Druga strana uključuje Iran, Armeniju, Rusku Federaciju, i (sa rezervacijama) Turkmenistan. Antagonizam između ovih 'saveza' podsjeća na nesrećne geo-političke razvoje prošlog vijeka, koji su završili velikim brojem poginulih u Evropi."

Udružena evropska politika se mora suprotstaviti ovakvom razvoju događaja i podržati "regionalnu kooperaciju". U vezi sa ovim, dvije stvari su važne sa evropskog gledišta: kao prvo, jačanje Organizacije za Bezbjednost i Kooperaciju u Evropi (OSCE). Iako Ruska Federacija "održava garizone u cijelom regionu izuzev Azerbajdžana", pojavio se vakuum moći nakon raspada Sovjetskog Saveza koji se treba popuniti sa OSCE-om. OSCE je zaradio povjerenje i priznanje u ovom regionu "sa svojim misijama u Tadžikistanu, Gruziji, Čečnji i Nagorno-Karabaču".

Kao drugo, Povelja Ugovora o Energiji (ECT), koja je stupila na snagu 16. aprila 1998. i bila priznata od strane 32 države—uključujući svih 8 republika južne Rusije—mora postati opšta osnova poslovanja. "ECT stvara pouzdane i jednake uslove za investiranje i eksploraciju, projekte oko izvora i projekte za naftovodne mreže. Tu su uključeni instrumenti kojima se garantuje ispunjenje ugovora, osigurava se slobodan protok nafte i gasa, i nudi efektivna arbitražna procedura u slučaju sporova. Ova povelja se može koristiti i kao bastion protiv prijeteće politizacije eksploatacije i promocije sirovina i transporta energetskih izvora u ovom regionu. Uz to, ona može pripremiti put za ekonomske i racionalne odluke o mogućnostima koja su u pitanju."

Postoji nekoliko prepreka: sve do sada SAD vlada je odbijala da učestvuje u ECT-u i smatra čitavu ovu stvar kao pokušaj da se stvore prepreke američkim koncernima.

Rat na Kosovu je promiješao karte u ovoj novoj "Velikoj Igri". Uloga Ujedinjenih Nacija i OSCE-a je svedena na minimum. Agresivan pristup SAD-a protiv jedne suverene države, praćen učešćem ostalih NATO država, ne samo da je ukazao na brutalnost kojom su velike sile spremne da osiguraju svoje ekonomske i političke interese, već i najavljuje nove, čak još veće sukobe. Neiskrena propaganda Ministra Vanjskih Poslova Fisher-a i Ministra za Odbranu Sharping-a, koji su potpuno upoznati sa diskusijama koje se odvijaju u njihovim ministarstvima, je usputna muzika koja prati povampirenje njemačke ratne mašinerije, koja je počinila najveće zločine u 20-om vijeku.