World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Crveni Krst izvjestava o ekonomskom pustosenju

Humanitarna Nesreca U Jugoslaviji

Mike Head i Michael Conachy
22. jula 1999

Poslije SAD-NATO bombardovanja Jugoslavije, narod Srbije se suočava sa "dramatično užasnom" humanitarnom krizom—daleko većom od one na Kosovu—prema izjavi visokog zvaničnika Crvenog Krsta. Ljudi nemaju posla, često su bez vode i struje, i izloženi su očajnoj situaciji u dolazećoj zimi.

Govoreći poslije povratka iz posjete ratom-razrušenom Balkanu, Jim Carlton, generalni sekretar Australskog Crvenog Krsta, je rekao da je NATO-ov vazdušni rat opustošio bazičnu industriju i ekonomiju Jugoslavije, uzrokujući široku nezaposlenost. Ova patnja je došla povrh ove već ozbiljne izbjegličke situacije, gdje je više od 500.000 ljudi prethodno bilo protjerano iz drugih dijelova Balkana.

Carlton je prošlog mjeseca posjetio Beograd i nekolicinu gradova koje je NATO gađao, uključujući Novi Sad i Niš. On je također posjetio Kosovo i izbjegličke kampove u Albaniji.

"Razaranje Novog Sada je bilo nevjerovatno," on je rekao World Socialist Web Site-u. "Vidio sam razrušene mostove, rafineriju nafte koja je bila sravljena na gomilu krša i otpada, i bolnice i škole koje su pogodile zalutale bombe.

"Bilo je jezivo. Rafinerija nafte mora da je bila pogođena sa najmanje 100 letećih misija. Ostao je samo izgorjeli i iskrivljeni metal—ništa nije ostalo čitavo. Poslije prvih sedmica bombardovanja, NATO je prešao na ekonomske ciljeve. Većina radnih mjesta su zbrisana s lica zemlje—to je sada glavni problem.

"Humanitarna pomoć koju Crveni Krst može donijeti u Srbiju je minimalna i nebitna u poređenju sa potrebama. Tu je potrebna ekonomska obnova i izgradnja.

"Poslije godina pod ekonomskim sankcijama, ekonomija je već bila u veoma teškom stanju. Sada je kaput. Dosta mjesta nemaju struju i vodu. Veliki broj puteva je oštećeno ratom. Trebalo nam je tri sata vožnje od Beograda do Novog Sada—put koji obično traje sat vremena—zbog skretanja s puta.

"Ovdje se ljudi suočavaju sa masivnom obnovom i izgradnjom, i u međuvremenu su suočeni sa visokim stepenom nezaposlenosti, što će im otežati život."

Carlton je izrazio malo sumnje u to da je NATO-vo bombardovanje rafinerija, fabrika, i drugih radnih mjesta bilo osmišljeno. On je opisao napade projektilima kao "nevjerovatno preciznim". Dao je jedan primjer—zgradu civilne zaštite preko puta kancelarije Crvenog Krsta. Ona je bila pogođena sa nekolicinom projektila. Spoljašnji zid je ostao netaknut, ali je unutrašnjost zgrade bila poput ocrnjene ljuske.

Pored ekonomske štete, Jugoslavije je pokušavala da zbrine pola miliona izbjeglica iz drugih krajeva Balkana. Najugroženije žrtve su bili Srbi koji su pobjegli iz Krajine 1995, a koja je sada dio Hrvatske. Carlton je posjetio što se naziva "kolektivni centar" za ove ljude u Novom Sadu.

"Oko 60 izbjeglica iz Krajine su bili smješteni u bijednim uslovima u jednoj sali u selu. Spavali su u malim spavaćim odjeljenjima bez ikakve privatnosti. Bio je tu jedan WC blok pozadi u blatu, sa 2 WC šolje i blokom tuševa. Uslovi za kuvanje su bili očajni i nedovoljni. Ovo me je podsjećalo na posjetu izbjeglicama u Kambodiji na granici sa Tajlandom 1979.

"Njihovo fizičko i psihološko stanje je bilo duboko žalosno, i njihova sudbina je bila nemoguća da se zamisli u teškim ekonomskim neprilikama ove zemlje. Izdaci za njihovu pomoć od jugoslovenske vlade su bili 1 DM dnevno po osobi."

Carlton i Međunarodni Crveni Krst su zabrinuti da će zapadna medija nastaviti da ignoriše sudbinu srpskog naroda i izbjeglica iz političkih razloga. On je dao WSWS veb sajtu kopiju članka o situaciji u Srbiji koji je napisao za list Age iz Melburna. Međutim, ovaj list je odlučio da ga ne izda u štampu.

Dio članka piše sljedeće: "U ponedjeljak sam posjetio Novi Sad, najnapredniji grad Srbije. To je jedan lijep grad, sa jakim mađarskim uticajima na njegovu kulturu, i u kojem živi znatna mađarska manjina. Australija je mogla vidjeti televizijske slike uništenja tri mosta preko Dunava u Novom Sadu, i njegove izgorjele rafinerije nafte. Također su mogli vidjeti slike uništenja škole i dvije stambene zgrade od strane zalutalih projektila. Pravo je čudo da nije bilo poginulih u ovom incidentu.

"Vidio sam sva ova mjesta. Zbog gubitka mostova, ne samo prevoz nego i snabdijevanje vodom su bili presječeni za jednu trećinu grada. Vidio sam nepokrivene skele natrpane sa oko 100 ljudi u gužvi dok po kiši prelazi brzi tok i široko prostranstvo Dunava, i još 100 drugih koji po kiši čekaju na obe strane. Mislio sam o tome u kakvoj bi nevolji bili u oštroj srpskoj zimi.

"Procjenjuje se da će Jugoslaviji nedostajati najmanje četvrtina zaliha struje ove zime, i to u zemlji koja se dosta oslanja na električnu energiju za potrebe grijanja. Električne nestašice i uništenje znatnog dijela kapaciteta za preradu nafte, zajedno sa drugim industrijskim postrojenjima, su već povećale broj nezaposlenih, sa malom nadom u brzi oporavak.

"Ova zapažanja se ne odnose samo na Novi Sad, nego i na cijelu Srbiju, i u većem stepenu i na manju republiku, Crnu Goru. U očima humanitarne organizacije kao što je Crveni Krst, žrtve ovih užasnih prilika su većinom običan narod koji se nada životu u miru i bezbjednosti, i koji bukvalno uopšte nema direktnog uticaja na politički proces."

Carlton se ne može optužiti da je pro-srpski nastrojen, a kamoli pripadnik političke ljevice. On je bivši visoki zvaničnik australijske Liberalne partije i služio je kao ministar u opoziciji prije stupanja sadašnje Howard-ove vlade na vlast. Njegovi komentari izražavaju zabrinutost Međunarodnog Crvenog Krsta, koji apeluju za fondove da bi se riješila ova hitna situacija.

Radnici Crvenog Krsta su ostali u Jugoslaviji tokom NATO bombardovanja, uprkos straha za njihovu bezbjednost, poslije hapšenja dva australska humanitarna CARE radnika, zbog optužbi za špijuniranje. Među radnicima Crvenog Krsta na terenu su medicinske sestre, logističari, upravnici izbjegličkih kampova i inžinjeri za vodu i sanitacije. Njihovo prisustvo pokazuje da se humanitarni rad nastavio tokom rata, uprkos tvrdnji CARE organizacije da su hapšenja njihove dvojice radnika onemogućili da se ovaj rad nastavi.

Druge agencije, kao UNHCR, su izrazile uznemirenost zbog humanitarne katastrofe u Srbiji. UNHCR procjenjuje da su nekih 100.000 srpskih i romskih izbjeglica prebjegli sa Kosova, i tražili utočište u Srbiji i Crnoj Gori od kraja NATO-ve 77-dnevne kampanje bombardovanja. Njima je "hitno potrebna pomoć," kaže medijsko izdanje UNHCR-a. "Ako se hitne zalihe i pomoć ne dostavi ovim ljudima, od kojih su 40 do 50 posto djeca ispod 16 godina, UNHCR vjeruje da bi njihova situacija mogla postati beznadežna kada dođe zima."

Oni procjenjuju da se tu nalazi 530.000 izbjeglica prethodno protjeranih iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, od kojih 40.000 još uvijek živi u pretrpanim i dotrajalim kolektivnim centrima.

UNHCR tvrdi da srpske vlasti stavljaju znatan pritisak na izbjeglice da se vrate na Kosovo, i citiraju srpsku štampu da je školskim direktorima bilo rečeno da ne upisuju kosovske đake i da se kosovskim izbjeglicama odbijaju penzije i gorivo.

Istovremeno, prema izjavama UNHCR osoblja, situacija kojom se suočavaju ne-albanske manjine na Kosovu "postaje kritična". Kuće se pale svakodnevno, čitave srpske i romske komune su prisiljene da traže evakuaciju i zaštitu od NATO okupatorskih trupa, i do 10.000 srpskih izbjeglica iz Prizrena je prebjeglo u region Štrpca.

Dok se većina zapadnih medijskih izvještaja koncentriše na povratak albanskih izbjeglica na Kosovo i izjave o navodnim masovnim grobnicama i srpskim ratnim zločinima, malo vremena se posvećuje nevoljama NATO-vih ratnih žrtava u ostalim krajevima zemlje. Ova cenzura je namjenjena da se opravda NATO-ova dvomjesečna ofanziva i da se sugeriše da srpski narod jednostavno zaslužuje sve što ga je snašlo.

Ali, zaključak je neizbježan: pod izgovorom spriječavanja humanitarne nesreće, SAD-NATO bombardovanje je zapravo stvorilo takvu nesreću. Zaista, ono je pogoršalo ogromnu tragediju koja je već postojala zbog ranijih sukoba u Hrvatskoj i Bosni koje su oni sami pokrenuli.