World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Pozadina Ocalan-ovoj Presudi: Evropski Interesi I Kurdsko Pitanje

Justus Leicht
2. jula 1999

Objava smrtne kazne za Abdullah Ocalan-a, vođe Kurdske Radničke Partije (KRP), od strane turskog suda 29. juna izazvala je razne internacionalne reakcije. Predstavnici Clinton-ove administracije su nazvali Ocalan-a "teroristom" i rekli su da će vlada SAD-a čekati da vidi kako će se zakonski proces odviti.

Reakcija država članica Evropske Zajednice (EZ) je bila očito različita. Evropska Komisija i Evropsko Vijeće su kritikovali smrtnu odluku. Predsjedništvo njemačkog vijeća je upozorilo Tursku da, ako se odluka izvrši, priključenje ove zemlje u EZ će doći u opasnosti.

Smrtnu kaznu treba potvrditi ustavni sud Turske, parlament i predsjednik prije nego što se može izvršiti. Dođe li do toga, Turska bi mogla da bude izostavljena iz Evropskog Vijeća. Njemačka je već odložila planiranu isporuku ratnih brodova Turskoj.

Uprkos takvih protesta, EZ je izjavila da oni naravno osuđuju "sve oblike terorizma" ali da su vrlo zainteresovani da uspostave dobre odnose sa Turskom. Niti jedna od evropskih zemalja, u kojima je na čelu socijalna demokratska vlada, nije dala politički azil Ocalanu kada ga je lovila turska tajna policija, u savezu sa Washington-om, tokom četiri mjeseca prošle jeseni i zime. One su sve upletene, u manjem ili većem stepenu, u Ocalan-ovoj otmici iz Kenije od strane turskih vlasti prošlog februara.

Poslije ovoga suđenja i osude, većina evropskih zemalja apeluju Turskoj, sa tonom prijateljskog savjeta, da se suzdrži i uzme u obzir Ocalan-ovu ponudu o saradnji da riješe sukob sa Kurdima. Rusija je dala slične izjave.

Tursko ministarstvo vanjskih poslova je bez oklijevanja odbilo svaki "savjet i upletavanje drugih zemalja". Predstavnici konzervativnih partija i fašista u turskom parlamentu su oduševljeno pozdravili odluku. Sve do sada moćni turski vojni aparatus nije davao komentare. Ipak su izjavili da je KRP kriminalna teroristička organizacija sa kojom se ne može doći do sporazuma, i oni dalje vode ofanzivu protiv ovih gerila.

Nekoliko dana prije osude zastupnik iz vodstva armije, general Feridun Ozturk, je rekao da je Ocalan "uzaludno molio za svoj život." Penzionisani general Kenan Evern, vođa vojne hunte u Turskoj poslije vojnog prevrata 1980. i predsjednik države do 1989. je također odobravajuće govorio o "Apo-vom" pogubljenju.

Već duže vremena EZ pokušava da uspostavi bliže veze sa Turskom i upotrebljavala je kurdsko pitanje da bi vršila pritisak na vladu u Ankari za ovaj cilj. Njemačka vlada kancelara Schröder-a je igrala vodeću ulogu i upotrijebila je svoje predsjedništvo Evropskog Vijeća prošle godine za pojačanje evropskog uticaja na Tursku.

Na dan presude dnevne konzervativne novine Die Welt su objasnile ovaj razvoj na slijedeći način: "Odveć, prije samog dolaska na vladu u novembru, Crveno-Zelena vlada je uspostavila oprezne izmjene u njemačkom stavu prema Turskoj. Njemački Ministar Vanjskih Poslova Joshka Fischer je opisao Tursku kao 'kandidata' za članstvo u EZ, u njegovom prvom nastupu u krugu ministara inostranih poslova EZ-a. Nastojao je sa mukom da popravi odnose između Njemačke i Turske. Ministarstvo Vanjskih Poslova je zvanično govorilo o Turskoj kao 'kanditatu za članstvo'. Međutim, ona mora ispuniti Copenhagen kriteriju za članstvo EZ-a prije nego što se može primiti u krug kandidata. Predstavnici njemačke vlade neprestano naglašavaju, uključujući posljednji sastanak u Varšavi prošlog vikenda, da Zapad ima veliki strateški interes u učvršćenju Turske u kampu zapadnih demokratija. Ovaj stav je već bio pokrenut od strane ministra vanjskih poslova, Klausa Kinkel-a".

U jednoj izmjeni pisama upravo prije nedavnog sastanka u Cologne-u, turski premijer Bulent Ecevit—koji je kao i njemački Gerhard Schröder, socijal demokrata—obećao je njemačkom kancelaru da Turska naporno radi da bi ispunila kriterije EZ-a. Odgovor Schrödera je bio važan korak unaprijed, prema tvrđenju Turkish Daily News-a. Schröder je govorio bez ikakvog srama o "velikom napredku na polju humanih prava" u Turskoj. Turkish Daily News je pisao:

"Schröder, u svom pismu, priznaje važnost 'traganja za konstruktivnom inicijativom da se riješe problemi u jugoistočnoj Turskoj'....Schröder je zapazio tursku 'spremnost da prihvati svoje dužnosti koje proizilaze iz Artikla 6 Amsterdam-skog sporazuma i kriterija Copenhagen-a.' On je dodao da 'putokaz koji treba da zajednički izrade Turska i EZ u duhu povjerenja,' je potreban da se ispune ovi ciljevi."

7. juna novine su komentirale: "Novi njemački kancelar Gerhard Schröder je održao svoju riječ i Bonn je uskladio svoj stav prema Turskoj. Bonn je promjenio svoj uobičajeni stav i prihvatio da Turska treba biti uključena među ostalih 11 zemalja kandidata EZ-a. To nije bilo sve. Njemačka je ustvari pregovarala sa svojim partnerima u ime Turske. Vi ćete vidjeti da će se od sada zamrznost odnosa između Bonna i Ankare postepeno smanjivati".

Na idućem Sastanku EZ-a u Helsinki-ju njemačka vlada planira da još jednom izvrši pritisak za Tursku da postane zvanični kandidatski član. Njemačku ne zanimaju humana prava. Njeni "strateški interesi" se sastoje u tome da Turska stoji kao most do neprerađenih sirovina, tržišta i jeftine radne snage Bliskog Istoka, te Centralne Azije i Kavkaza.

Njemačka, kao jedan od najvećih trgovačkih partnera Turske, ima posebne interese. U dosijeu izdatom u njemačkim novinama Frankfurter Allgemeine, Mark Landau, poslovni upravnik Njemačko-Turske Komore za Industriju i Trgovinu, piše pod naslovom "Funkcija Spajanja" (Bridging Function):

"Od posljednjeg izvještaja, 798 preduzeća sa njemačkim kapitalom su bila registrovana u Turskoj. Ako uračunamo preduzeća sa učešćem njemačkog kapitala, kao i kapitala drugih zemalja, onda se broj povećava na 872.

"Sa stanovišta broja inostranih biznisa koji operišu u Turskoj, Njemačka stoji ubjedljivo na prvom mjestu, a daleko pozadi slijede SAD koje su imale 291 preduzeća na početku 1999. Većina njemačkih preduzeća u Turskoj ne proizvode samo za obilno domaće tržište, nego su jako orijentisana prema izvozu. Njihovi ciljevi nisu samo tržišta bližih zemalja na Bliskom Istoku, Istočnoj Evropi i Kavkazu, već i republike Centralne Azije koje govore turskim jezikom. Sa svoje strane, turske podružnice njemačkih preduzeća su već otvorile svoje vlastite podružnice." (Economic Partner—Turkey, dossier of the FAZ, 4. maja 1999).

Ovdje postaje jasno zašto je Njemačka toliko zabrinuta da integriše Tursku u EZ. Međutim, kao što drugi izvještaji štampe objašnjavaju, ovaj plan ima svojih problema: "U Briselu postoji strah o snažnom političkom uticaju Turske. Sa punim članstvom Ankara bi zauzimala deset glasova u Vijeću EZ-a i 91 stolicu u Evropskom Parlamentu." (Die Welt)

Rastući politički uticaj Turske u EZ-u se gleda sa mješovitim osjećanjima zato što je vlada u Ankari duboko ukopana u sferu vanjske politike SAD-a. Od raspada Sovjetskog Saveza, i Perzijskog Rata, Turska je služila kao najvažnija snaga SAD-a da uspostave vojnu kontrolu nad okolnim područjem.

Već 1993. američki Sekretar Države tog vremena, Warren Christopher, je izjavio: "Mi vidimo Tursku kao jaku lokalnu silu koja može da postane pozitivna snaga u sređivanju lokalnih sporova, pozitivna snaga za širenje slobodnog tržišta i trgovine i za svjetovnu demokratsku vladu." (Citirano iz: Askim Bozkurt, Aubenpolitische Dimensionen des Kurdenproblems in der Türkei, Hamburg 1997).

"Demokratija" se u ovom slučaju ne smije uzeti doslovno. Sve dok turska armija služi ciljevima Amerike, slobodna je da gazi po demokratskim pravima i principima. Ovo je nepogriješivo objelodanio američki ambasador Marc Grossman, koji je rekao, "Tursko i američko vodstvo... mogu prebroditi svoje nesuglasne stavove u pogledu pitanja humanih prava kada oni shvate uzajamnu vrijednost njihove strateške važnosti i za jedne i za druge."

Pod parolom "borba protiv kurdskog terorizma", Turska, koja je obezbijedila važnu bazu za američko bombardovanje Iraka, transformisala je sjeverni Irak u vrstu "pregradne zone", gdje nastavljaju da vrše vojne operacije. Ove operacije služe kao ogromni izvor turskog pritiska na iračkog susjeda Siriju. Drugi susjed, Iran, optužuje Tursku da ugnjetavaju ne samo KRP, nego i islamski fundamentalistički pokret.

Pored toga, Turska podržava republiku Azerbajdžan gdje se govori turski. Ova zemlja je u neprekidnom sukobu sa susjednom Armenijom (koju podržava Rusija) u području Nagorno-Karabak, i posjeduje bogate rezerve nafte. SAD nastoje da po svaku cijenu spriječe transportaciju ove nafte preko Rusije ili Irana i zato gromko podržavaju naftovod za tursku mediteransku luku Ceyhan preko Gruzije i kurdske okupirane teritorije na jugoistoku Turske.

Na Balkanu, Turska je jedina zemlja koja se udružila nepopustljivim SAD-Britanskim stavom protiv Srba, i tako se suprostavlja dominatnoj liniji evropske polise, koja se plaši prekida odnosa sa Rusijom. To se isto odnosi i na Iran i još neke arapske zemlje koje SAD žele da drže pod kontrolom. Prema tome EZ više želi da riješi kurdsko pitanje putem kompromisa sa kurdskim nacionalistima, umijesto neprestane militarizacije Turske sa javnom namjerom da vode "borbu protiv terorizma".

Tu ima drugih motiva u pozadini glasova koji upozoravaju protiv prebrzog prihvatanja Turske u EZ. Die Welt je nedavno pisao: "Stratezi EZ-a upozoravaju na eksploziju materijalnih troškova. U seoskim područjima Anatolije, Turska izgleda kao nerazvijena zemlja i prema tome bi se mogla kvalifikovati kao primalac novca EZ-a par excellence." Građanski rat u većem dijelu jugoistočne Anatolije je spriječio modernizaciju turske poljoprivrede, i zato bi joj trebala ogromna ekonomska pomoć za njen razvitak.

Cilj njemačke i evropske polise je da ponude Turskoj članstvo u EZ i da koriste ovu ponudu kao način pritiska i potstreka. Sukob sa Kurdima bi trebao da se smanji sa nekoliko neznačajnih popusta u pogledu kulture i političkih prava. Umjerene islamske i kurdske nacionalističke snage bi trebalo uključiti u politički sistem i ograničiti uticaj desničarskih snaga Mafije na tursku državu. Na ovoj bazi bi se poljoprivreda modernizovala, ekonomija bi se i dalje deregulisala i otvorila internacionalnom kapitalu, i sistem socijalnog osiguranja bi se "reformisao".

Ova polisa, koja se često opisuje kao "demokratizacija", ima suprotne posljedice. Već razne reforme tržišne ekonomije koje su zahtijevale EZ i IMF su gurnule ogromnu većinu turskog naroda u siromaštvo, bijedu i nezaposlenost, dok sitna manjina nagomilava nevjerovatno bogatstvo. Dalje prepisivanje ovakve medicine će povećati klasnu podjeljenost i socijalnu nestabilnost.

Pod ovim uslovima dio turske buržoazije se sve više naklanja autoritativnoj državi i povećanju vojnih snaga. Tako raste uticaj ovih snaga koje žele vidjeti Ocalan-a obješenog, da bi pokazale kako će postupati protiv bilo koje opozicije.