World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Masakr Srba U Gračkom: Ko Je Odgovoran?

Barry Grey
27. jula 1999

Masakar 14 srpskih seljaka u kosovskom selu Gračko je do sada najužasniji zločinački napad na Srbe i Cigane od kako je NATO-va vojska ušla u ovu pokrajinu prije šest sedmica. Seljani od 15 do 60 godina su sakupljali žetvu 23. jula kada su bili pokošeni od automatskog oružja iz neposredne blizine sa nekoliko strana. Napadači—prema svjedočenju gračkih stanovnika, su bili vojnici Oslobodilačke Vojske Kosova (OVK)—su unakazili tijela svojih žrtava.

Poslije masakra, novinski izviještaji su priznali da se talas ubijanja Srba, otimanja, i paljenja njihovih kuća i dalje nastavlja, uprkos prisustva 36.500 NATO-vih vojnika. Ubistva u Gračkom će nesumljivo navesti više Srba da izbjegnu iz tog područja, koje je već izgubilo 80.000 do 150.000 od 200.000 srpskog stanovništva, koliko ih je bilo prije NATO-ve okupacije Kosova.

Predstavnici SAD-a, NATO-a i Ujedinjenih Nacija su jedinstveno osudili ubistva u Gračkom i izjavili njihovu determinaciju da pronađu i kazne one koji su to počinili. Hashim Thaci, predstavnik OVK-a kojeg Washington predstavlja kao političkog lidera separatističkih gerila, je osudio napad i izjavio da njegova organizacija u to nije bila umiješana—tvrdnja koja prelazi sve granice lakovjernosti.

Niko u američkoj mediji se nije usudio da sugeriše da oni koji su vodili NATO-ov rat i koji sada rukovode okupacijom Kosova, imaju ikakvu odgovornost za posljednju erupciju komunalnih krvoprolića.

Iako je scena u Gračkom jeziva i strašna, to su svakidašnji događaji u sadašnjim i bivšim republikama Jugoslavije. Niko ne može razumno ostati pri tvrdnji da su ovaj masakar, kao i još gori zločini koji će uslijediti, potpuno nepridviđeni događaji.

Za skoro jednu deceniju je izmučena zemlja bivše Jugoslavije doživljavala takve komunalne zločine koje su počinili nacionalisti sa svih strana. Čak su i obični seljaci i građani učestvovali u zvjerskim napadima na civile raznih etničkih pripadnosti u ciklusu napada i odmazdi tokom raspada Jugoslavije. U tom ciklusu je bilo više nego dovoljno patnje—kod Hrvata, bosanskih Muslimana, kosovskih Albanaca i Srba.

I to u zemlji koja je desetinama godina bila u stanju da obezbijedi barem minimalne političke i socijalne uslove za razne etničke manjine od kojih se sastojala, da žive u miru, i gdje je bilo normalno za narod raznih etničkih pripadnosti da se međusobno žene, druže i da razvijaju bliske lične odnose.

Tragične tekovine imperijalističke intervencije i lokalne politike su jako očevidne u Gračkom, srpskom selu nedaleko od Prištine, okruženo albanskim selima pod kontrolom OVK-a. Mnogi stanovnici Gračka su izbjeglice iz Bosne i krajinskog regiona Hrvatske. Sa dobrim razlogom, oni i njihova braća Srbi polažu jako malo nade u NATO i UN za svoju zaštitu.

Stanovnici Gračka kažu da su oni neprestano tražili da im NATO-va vojska obezbijedi sigurnost za vrijeme žetve, kada su oni trebali da idu u polja da pokupe žito i kukuruz. Obično bi se uputili vani sela samo u konvojima.

Oni znaju da snage kojima oni apeluju za zaštitu su prihvatile OVK kao partnera u okupiranju Kosova. Kao što je jedan mještanin Gračka rekao, upirući prstom na britanske i kanadske snage koje patroliraju tim područjem: "Kako možemo biti zaštićeni od armije koja nas je bombardovala?"

Reagovanja predstavnika NATO-a i SAD-a u vezi masakra u Gračkom su isprepletene cinizmom. Njih je možda potresao ovaj zločin i smatraju ovo kao jedan nepoželjan događaj. Ovo jasno potkopava njihovu namjeru da ozakone OVK i tako predstave NATO-vu okupaciju kao neutralnu, demokratsku misiju i misiju za civilizaciju.

Ali njihov pokušaj da operu svoje ruke od ikakve odgovornosti nije baš kredibilan. Prije svega, Amerikanci, Britanci i čitavo političko i vojno rukovodstvo NATO-a su dobro upoznati sa karakterom OVK-a i onih koji sa njom upravljaju. Članak o masakru u Gračkom za New York Times je napisao Chris Hedges. Samo mjesec dana prije (25. juna), Times je izdao članak kojeg je napisao Hedges sa naslovom "Leaders of Kosovo Rebels Tied to Deadly Power Play." Ovaj članak opisuje mnoge pojedinosti o metodu terora i ubistava koje upotrebljavaju Thaci i njegovi suradnici protiv suparnika u vodstvu OVK-a. (Pogledajte "KLA leader Thaci ordered rivals executed, rebel commanders say," izdato 29. juna u WSWS-u).

23. jula, istoga dana kada se počinio masakr u Gračkom, Hedges je napiso još jedan članak, otkrivši laž OVK-ovog "razoružanja". Njegov članak u Times-u piše, "NATO-vi govornici kažu da je bilo očigledno da vođe pobunjenika sakrivaju velike količine teškog oružja," koje su trebali predati NATO-vim snagama te sedmice. Članak je nastavio: "Ali viši NATO-vi predstavnici su rekli da oprema koju je OVK predala na 14 određenih mijesta je polomljena, u lošem stanju ili je neupotrebljiva. Rekli su da komandiri pobunjenika raspravljaju koja vojna oprema treba da se preda, a u nekim oblastima su prestali sarađivati sa mirovnim snagama."

Vrhovni komandant okupirajućih snaga NATO-a, Lieut. Gen. Sir Michael Jackson, bio je citiran da ne uzima preozbiljno nespremnost OVK-ovog razoružavanja i da hvali komandanta OVK-a Agima Ceku-a. On je kao i Thaci miljenik SAD-a. Ceku se dokazao kao oficir u armiji Hrvatske koji je rukovodio protjerivanjem oko 200.000 Srba iz Krajine, 1995.

Nije slučajnost da su se SAD povezale sa takvim okrutnim šovinistima kao što su Thaci i Ceku. Politički karakter saveznika Washington-a među kosovskim Albancima otkriva laž njihove tobožnje podrške za "multi-etničko" i "demokratsko" Kosovo.

Javno lice politike SAD-a na Balkanu se izložilo u ponedjeljak u obliku Clinton-ovog državnog savjetnika za bezbjednost, Samuel Berger-a. Govoreći o ubistvima u Gračkom, Berger je počeo sa podržavanjem Thaci-eve tvrdnje da OVK u to nije bila upletena. Onda je rekao, "Amerika se nije borila na Kosovu za jednu etničku manjinu protiv druge. Mi smo se borili za stabilnu, miroljubivu Evropu i za načelo da nijedan narod ne može biti označen za istrijebljenje zbog njegovog etniciteta ili religije."

Ove plemenite riječi su protivuriječene čitavim prodorom SAD politike u Jugoslaviji, i posljedice koje je ova politika proizvela. Američka politika, koja je počela sa podržavanjem otcjepljenja Slovenije, Hrvatske i Bosne, i nastavila sa prihvatanjem kosovskog nacionalizma, podsticala je uništenje multi-etničke jugoslovenske federacije i komadanje države u čiste etničke državice i kantone. Washington je podsticao i osigurao uske i sebične nacionalističke ciljeve elita kod svih raznih grupacija u bivšoj Jugoslaviji—slovenskih, hrvatskih, bosanskih muslimana, kosovskih albanaca—osim za Srbe.

Ne bi se moglo vjerodostojno sporiti da težnje nacionalnih elita iz Slovenije, Hrvatske, Bosne ili Kosova imaju imalo veći legitimitet nego kod njihovih suparnika u Srbiji. Svakako, režim u Beogradu i brojne srpske manjine u Hrvatskoj i Bosni su imali osnovanih razloga za strah i legitimno žaljenje zbog iznenadnih transformacija ovih republika u nezavisne državice kojima upravljaju anti-srpski nacionalisti, u kojima su prethodno manjinama bila garantovana određena prava pod federalnim ustavom.

Ali po završetku hladnog rata, politika SAD-a je počela da se vodi prema procijeni da je Srbija, politički dominatna republika Jugoslavije, predstavljala glavnu prepreku njihovim ekspanzionističkim geo-političkim i ekonomskim ciljevima na Balkanu i naftom bogatih područja dalje prema Istoku. Trebalo ju je oslabiti, ako ne i uništiti.

Tragična eskalacija ciklusa etničkih krvoprolića u bivšoj Jugoslaviji nije nesretna nepravilnost i izuzetak u politici vođenoj sa nesebičnosti, već jedan neizbježan i organski proizvod imprerijalističke politike SAD-a, realpolitik.