World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Pružena Ruka Pekingu: Stav SAD-a Poslije Tijanamen Trga

James Conachy
15. jula 1999

Cenzurisani dokumenti Ministarstva Inostranih Poslova SAD-a iz 1985-1989, dobijeni pod zakonom Slobodne Informacije, i koji su sada objavljeni na internetu, pružaju uvid u sramne postupke republikanske administracije pod Predsjednikom George Bush-om poslije masakra na Tijanamen Trgu.

Dokumenti dokazuju da vladu SAD-a nije brinulo ugušivanje kineske radničke klase, nego mogućnost da to može stvoriti neugodnosti u političkim, vojnim i ekonomskim odnosima koji su se razvijali sa Pekingom još od 1971.

Odmah poslije napada vojske na prijestolnicu, kada su gotovo u svakom pokrajinskom centru Kine izbijali protesti i demonstracije, predstavnici SAD-a su bili prezauzeti pokušajima da procijene da li će Deng Žaoping uspijeti da uguši ustanak, ili da li je time pogoršao socijalne i političke zategnutosti u Kini do ruba građanskog rata.

Izvještaji i telegrami od 6. juna su bili dominirani izjavama, koje su se kasnije omalovažavale, da su borbe izbijale između 27. Armije, koju je Deng Žaoping poslao u Peking, i drugih jedinica koje su bile na strani studenata i radnika. Kratki opis koji je dostavljen Ministru Inostranih Poslova SAD-a objašnjava da se kineska vlada i vojna lica osjećaju kao "da se bore za svoje živote" dok su okruživali svoje domove oklopnim kolima i vojskom.

Poslije prvog zvaničnog nastupa i govora kojeg je održao Deng Žaoping poslije 9. juna, funkcioneri SAD-a su postali uvjereni da će se njegov režim održati i Washington je na to reagovao na odgovarajući način.

Zamjenik državnog sekretara Lawrence Eagleburger i savjetnik Nacionalne Bezbjednosti Brent Scowcroft su 30. juna tajno posjetili Peking na razgovore sa Deng Žaopingom. Dan prije toga, Državno Ministarstvo je pripremilo dokumenat sa naslovom "Teme", da bi dali kineskoj vladi jedan opšti pregled stava SAD-a prema onome što su jednostavno opisali kao "nedavne razvoje."

On vrlo malo spominje, i ne osuđuje, ubistva hiljada kineskih radnika i studenata. Dokumenat otvoreno izjavljuje da "način na koji vlada Narodne Republike Kine odlučuje da postupi sa onim građanima koji su učestvovali u nedavnim događajima u Kini, je naravno, unutarnja stvar" i spominje lično prijateljstvo koje je predsjednik Bush imao sa "mnogim kineskim vođama."

Dokumenat detaljno objašnjava uzajamne interese vanjske polise koje dijele SAD i Kina, kao što su spriječavanje sovjetskog uticaja na Sjevernu Koreju i na Aziju uopšte, pomažući Kini da se bori sa onim što se opisuje kao "vijetnamske prijetnje kineskim interesima" i stvaranje boljih odnosa sa Japanom.

U vezi ograničenih diplomatskih sankcija nametnutih od strane SAD-a poslije masakra, dokumenat izjavljuje da predsjednik Bush "želi da postupi sa kratko-ročnim događajima na način koji će vremenom osigurati zdrave odnose". Međutim, on upozorava Kinu na pritisak na predsjednika od strane javnog mnjenja i elemenata u Kongresu, i na "zahtijeve da se zakonski prekinu mnogi aspekti naših ekonomskih, vojnih i političkih odnosa".

On obećava Pekingu da će se predsjednik Bush "oduprijeti pritisku" i završava sa izjavom da "stepen do kojeg je predsjednik u mogućnosti da nastavi svojim opreznim putem će zavisiti u velikoj mjeri od toga kako se događaji odvijaju u Kini u nekoliko idućih sedmica. Dalja hapšenja i ubijanja će neminovno voditi ka većim zahtijevima da SAD na to reaguju. S druge strane, pokušaji za nacionalno pomirenje će pridobiti kooperaciju SAD-a."

SAD su kooperativno reagovale bez obzira na to što hapšenja i ubijanja uopšte nisu prestala. Do 1990. u Kinu se ulagalo u nečuvenim razmjerima da bi se eksploatisala obuzdana radnička klasa, pomoću otvorenog tržišta SAD-a.

Upravo je ovo istorijski rekord koji se treba uzeti u obzir bilo kada Washington izražava zvaničnu zabrinutost po pitanju humanih prava Kine.