World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Holbrooke-Milošević Sporazum Za Kosovo

Bill Vann
20 oktobar 1998

(Readers: Please set View>>Encoding to Central European Encoding ISO-8859-2)

Pogodba između američkog poslanika Richarda Holbrooka i srpskog predsjednika Slobodana Miloševića je odvratila--barem privremeno--NATO-vu prijetnju da bombarduje ciljeve u bivšoj Jugoslaviji. Ova pogodba koja se predstavlja u medijima kao diplomatski trijumf američkog diplomate i investicionoga bankara, nije uspjela da riješi ni jedan od duboko ukorijenjenih problema ne samo na Kosovu, već i u ostalom području.

Prema ovom sporazumu, Milošević bi trebao da povuče specijalne jedinice koje je poslao u pokrajinu da savladaju albanske separatiste, pripadnike Kosovske Oslobodilačke Vojske, i da vrati policijske jedinice nazad u kasarne. Beograd se složio da dozvoli pristup 2,000 civilnih posmatrača iz Organizacije za Evropsku Bezbednost i Saradnju, kojima je zadatak da potvrde izvršenje gore navedenih tačaka sporazuma. Njima će potpomagati NATO-vi špijunski letovi i vojne snage za brzo reagovanje, koje će biti upućene u područje.

Politička budućnost Kosova je nejasna pod ovim sporazumom. Milošević se navodno zarekao da održi izbore u pokrajini, koja je međunarodno priznata kao dio Srbije, i da se pogodi sa albanskim političarima koji navodno predstavljaju etničku albansku većinu u pokrajini. Iako su američki predstavnici naglasili da ovi pregovori treba da stvore neku vrstu autonomije, Milošević je opisao sporazum kao garanciju srpske teritorijalne cjelovitosti i nastavak njene kontrole nad Kosovom.

Predstavnici etničkih albanskih političkih formacija su izrazili sumnju da bi dovlačenje međunarodnih posmatrača moglo da spriječi obnovu sukoba, i najavili su da će odbiti bilo kakav američki mirovni plan koji ne bi obezbjedio pokrajini nacionalnu nezavisnost, a to je ishod kojem se Washington odlučno suprostavlja.

Ibrahim Rugova, samozvani "predsjednik” Republike Kosovo, čije su beznasilne taktike prihvatile velike sile, je dao poziv da se NATO-ve trupe pošalju u Kosovo kao jedini način da se etnički Albanci odbrane od srpskih specijalnih jedinica.

Američki ambasador u Makedoniji, Christopher Hill, je dobio zadatak da uspostavi ovaj američki sporazum, i na Miloševića i na etničke Albance. Glavnina plana podrazumijeva trogodišnji period povećane autonomije prije bilo kakvog pregovora za završni status pokrajine. Većina kosovsko-albanskih nacionalističkih političara zahtijeva da stanovništvu pokrajine, čijih 90% čine Albanci, bude dato pravo glasanja u referendumu za nacionalnu nezavisnost poslije tri godine.

Dok je Milošević možda učinio neke ustupke pod prijetnjom NATO-vog bombardovanja, činjenica je da bi napadi krstarećih raketa i B-52 bombardera donijeli vrlo malo rješenja koja odgovaraju Washingtonu i Zapadnoevropskim silama. Vazduhoplovne snage, same po sebi, su se dokazale nedovoljnim da promjene stanje na ratištima u sličnim sukobima. NATO-vo rješenje, ako bi uistinu namjeravalo da promjeni mapu Balkana, se sastoji u intenzivnom i dugoročnom bombardiranju koje bi onesposobilo Srbiju, ili slanju trupa na Kosovo.

NATO nije postigao saglasnost ni za jednu od ovih varijanti. Italija i Njemačka su se suzdržale do zadnjeg trenutka u davanju saglasnosti za NATO-vu operaciju protiv srpskih snaga. U slučaju Italije, glasanje u korist NATO-ve vojne akcije je bilo podržano zbog pada vlade Romana Prodija. Da je Prodi dobio svoje glasove povjerenja, i da je održao svoju parlamentarnu većinu, najverovatnije ne bi podržao bombardiranje i time riskirao gubljenje glasova od strane Rifundazione Comunista i ostalih stranki.

U Njemačkoj se podrška za akciju u velikoj mjeri iznudila zahvaljujući radu Joschka Fischera, vođe zelenih, od koga se očekuje da postane slijedeći ministar vanjskih poslova. Gospodin Fischer je bio jedan od onih koji su tražili načina da povedu ove bivše zelene pacifističke protestante prema podršci za "prosvjećeniji" preporod njemačkog imperijalizma.

I Holbrooke i predsjednik Clinton su pretstavili prijetnju NATO-vog bombardiranja i cjelovitu američku inicijativu na Kosovu kao stvar humanitarne brige za patnje albanskog naroda. Kao i sa američkim intervencijama u Somaliji, Bosni i drugim mjestima, ovakva opravdanja su samointeresno pokriće za odbranu strateških interesa Amerike.

Ubistva na Kosovu se zbivaju već zadnjih osam mjeseci i dokazi kršenja ljudskih prava su dostavljana Washingtonu tokom cijelog ovog perioda putem satelitskih snimaka i analize od strane obavještajnih službi. Povod američkoj intervenciji u ovoj krizi je zabrinutost da će se narasli brojevi izbjeglica preliti u Makedoniju, gdje se isto nalazi velika albanska manjina, a i u samu Albaniju. Razbuktavanje sukoba bi stvorilo opasnost da se rat proširi daleko iza granica bivše Jugoslavije i dovelo u pitanje mnoge postojeće granice Južne Evrope.

Izvršenje NATO-ve kampanje bombardiranja bi, međutim, suočilo Klintonovu administraciju sa nizom teških izbora. Uprkos medijske demonizacije Miloševića, srpski predsjednik je poslužio kao garant za Daytonske sporazume koji su podijelili Bosnu u etničke kantone i, makar privremeno, zamrznuli građanski rat. Ozbiljan napad na srpski režim bi donio opasnost od daljnje destabilizacije Bosne kao i cijelog područja.

Istovremeno je Moskva, koja isto podržava sopstvene istorijske interese na tom području time što stoji iza Srbije, zaprijetila podizanjem embarga na oružje za Miloševićev režim i razmatranjem saradnje sa Zapadnim silama u Evropi.

Za Klintonove unutrašnje političke potrebe, bacanje bombi i lansiranje krstarećih raketa protiv Srba predstavlja očigledno privlačan potez uslijed njegovog ugroženog predsjedništva. Vojni udar na bivšu Jugoslaviju je obećavao da će skrenuti političku pažnju od sve veće prijetnje da će Clinton biti izveden pred sud i da će ublažiti neke desničarske političke kritike prema njemu.

Sporazum Holbrooke-Milošević bi mogao biti iskorišten od strane elemenata republikanske stranke kao još jedan sektaški predmet rasprave u krvavoj političkoj borbi koja se vodi u Washingtonu. Većina Clintonovih republikanskih protivnika se, međutim, suprostavila daljnjem slanju američkih trupa u pokrajinu i nije iznijela nikakvu drugu političku alternativu.