World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

NATO Prijeti Silom Na Kosovu

Peter Schwarz
4 februara 1999

Prošloga vikenda Kontakt Grupa od šest država (Sjedinjene Američke Države, Britanija, Francuska, Njemačka, Italija i Rusija) dala je ultimatum sukobljenim stranama na Kosovu. One zahtijevaju da razgovori počnu u Rambouilletu, u Parizu 6. februara. Sporazum za prelazno rješenje krize mora da se postigne do 20. februara.

NATO prijeti da upotrijebi silu ako se strane ne podvrgnu ovom određenom vremenu. Sekretar NATO-a General Solana je dobio punomoć da naredi vazdušne napade na ciljeve u Jugoslaviji s kratkim upozorenjem. Oko 200 aviona već stoje spremni u Italiji i na Jadranu. Po riječima diplomate visokog položaja u Brusselu, nijedna država ne može zabraniti takve akcije: "Solana će sam donijeti odluku".

Ovo donosi opasnost vojne intervencije na Balkanu. Ovaj ultimatum je satjerao NATO u ćorsokak. Ako se pregovori ne održe, ili ako ne uspeju, malo je prostora za povlačenje koje ne bi ozbiljno osramotilo NATO.

Do sada, samo se umjerenjački albanski vođa Rugova nedvosmisleno složio da učestvuje u razgovorima. Podzemna OVK (Oslobodilačka Vojska Kosova) šalje protivrječne signale. Dok je njihov politički predstavnik Adem Demaci govorio protiv učestvovanja, drugi, Jakup Krasnići, je objavio u utorak da će oni učestvovati. Beogradsko učestvovanje će se odlučiti u srpskoj skupštini u četvrtak.

Špekulacija kruži u štampi da, što se predsjednika Jugoslavije Slobodana Miloševića tiče, vojna intervencija NATO-a mu neće dovesti neugodnosti. Prema beogradskim izvorima koje su citirane u švicarskim novinama Neue Zuricher Zeitung, on to može predstaviti "nacionalistički potpaljenoj srpskoj publici kao mahinacije inostranih sila i domaćih izdajica."

Frankfurter Rundschau tumači da "predsjednik Jugoslavije Slobodan Milošević

ne može zapostaviti Kosovo 'bez razloga'. Njemu je 'potrebna' intervencija NATO-a tako da bi prodao svome narodu bilo koji neizbježni popust Albancima. Prijetnja NATO-a je ustvari dobro došla Miloševiću. Ona mu pomaže mu da još učvrsti svoj autorativni režim. Narod može da gladuje, ali kada opasnost prijeti 'izvana', niko se onda ne usuđuje buniti."

Nacrti riješenja kosovske krize koji Kontakt Grupa želi da nametne se mogu već vidjeti. Oni su bazirani na prijedlozima američkog diplomate Christopher Hilla, izrađenih u septembru prošle godine, na kojim je ležao sada propali Holbrooke-Milošević sporazum od 12. oktobra.

Na taj način, Kosovu bi se dozvolila opsežna autonomija među postojećim političkim granicama. Za ovo je potrebno stvoriti političke ustanove, uključujući parlament, vladu, legalno sudstvo i policiju. Moć lokalnih vlasti bi se također opširnije povećala. Poslije tri godine prelaznog vremena, završna odluka o položaju Kosova bi se donijela. Međutim, nezavisnost za Kosovo je isključena od samog početka.

Kontakt Grupa je otvoreno isključila sve razgovore oko ove tačke nacrta riješenja. Protivne strane--ako stvarno i dođu u Rambouillet--moći će samo da odluče kako će se uspostaviti ova nametnuta riješenja.

Članovi Kontakt Grupe su već odlučili čak i ako protivničke strane postignu sporazum, to će se najvjerovatnije ostvariti postavljanjem trupa u područje, koje će tu ostati godinama, ako ne i decenijama. Govori se o 30 000 do 40 000 vojnika.

Pripreme za otpremu tih snaga su se počele odvijati. Pored Francuske i Britanije, Njemačka je odlučna da sudjeluje. Ostaje nejasno da li će SAD isto tako poslati kontingent. Podpredsjednik Al Gore poriče da će se poslati 5 000 američkih vojnika.

U stvari, prijedlog Kontakt Grupe znači uspostavljanje protektorata na Kosovu. Zvanično, područje će i dalje ostati dio srpske države, ali stvarna moć će biti u rukama NATO-a. Planirana autonomna tijela bi samo služila kao "demokratska" fasada. Sve najvažnije odluke bi donijele okupatorske trupe, koje će imati moć zabrane.

Duga i tragična istorija Balkana je dokaz da takvo riješenje ne predstavlja osnovu za mir. Kao protektorati raznih velkih sila, balkanske države su neprestalno postajali sfere sukoba između raznih nacionalnosti, i žar za krvave ratove.

Daytonski dogovor za Bosnu se otvoreno smatra kao model za svako planirano "riješenje" na Kosovu. Dayton je uspostavio pozdjelu Bosne u tri posebne etničke državice (enclave), koje je cimentirano putem otpreme 30 000 NATO-vih vojnika. Unutar ove opustošene zemlje ništa nije ostalo osim gorčine, bijede i podređenosti zapadnim "mirotvorcima".

Dok većina naroda nemaju ni posla ni plata, crno-berzijanci, ratni šverceri i drugi kriminalni elementi se obogaćuju i postavljaju politički ton. Kao što je glasanje u Bosni prošle godine pokazalo, Daytonski "mir" uopšte nije umanjio nacionalnu zategnutost. Pobjednici u sve tri državice su bili tvrdokorni nacionalisti.

Planirani dogovor za Kosovo, često označavan kao Dayton II, je u mnogim pogledima čak i gori. Prvo, NATO-ova prijetnja bombardiranjem je uperena protiv teritorije zemlje, Srbije, koja je do sada uglavnom izbjegla građanski rat. Oni koji će najviše patiti od takve akcije--kao u Iraku--su civili, koji su već trabali da izdrže većinu poteškoća od ekonomskih sankcija protiv Srbije.

Drugo, on namjerava da drži dva protivnika na Kosovu u zapregi, čiji su pogledi očigledno nepomirljivi. Dok srpska vlada nije spremna da preda kontrolu Kosova zbog domaćih političkih razloga, OVK se drži svojih namjera da uspostavi nezavisnu državu. Oni cijene sve prelazne mjere po tome kako im pomažu u ostvarenju tog cilja.

Kontakt Grupa do sada nije našla odgovora na pitanje: šta bi se dogodilo ako se OVK suprostavi bilo kojem dogovoru? Kao gerilska organizacija koja vrši terorističke napade, nju je mnogo teže održavati pod nadzorom nego regularnu vojsku. Ovo se ne bi moglo ostvariti prosto putem zračnih napada, a slanje pješadije bi bio jako rizičan poduhvat. Pored toga, svaki NATO-ov napad na srpske položaje bi bezuvjetno doprinio jačanju gerila OVK-a, što nije zadovoljavaći rezultat. Prethodno, OVK je iskorištavao svako srpsko povlačenje vojske da zauzme veći dio kosovske teritorije, koji sada kontrolišu.

Treće, Hillov plan ima mnogo regulacija koje će povećati nacionalnu zategnutost na Kosovu, gdje Srbi sačinjavaju nekih 10% stanovništva. Dio parlamenta bi bio formiran prema etničkom sastavu, što bi zapravo dalo Srbima pravo veta nad uspostavljanjem zakona.

Ovo bi bio neprestani izvor nacionalnih sukoba. Policija bi bila potpuno decentralizovana i ustrojena po "etničkom sastavu lokalnog stanovništva". Na području albanske većine, većina policajaca bi bili Albanci, i obratno. Ovo je zapravo poziv da se uspostavi etnički fait accompli (završena stvar), putem stalnog napadanja, terora i izbacivanja.

NATO-ov ultimatum nije korak prema miru, nego stavlja u pogon eskalaciju krize koja može lako dovesti do upotrebe vojnih snaga. Izvanredno je to što ovaj pravac guraju političke partije koje su prije bile jako uzdržljive u pogledu upotrebe vojnih snaga, ili su je čak otvoreno odbijali. U sve četiri zapadno-evropske zemlje u Kontakt Grupi socijal-demokrati su na čelu vlada.

Samo nekoliko godina ranije, u Njemačkoj, Socijalna Demokratska Partija SPD i Zeleni, sada u vladi već 100 dana, kategorički su odbijali upotrebu Bundeswehr (oružanih snaga) van NATO-ove teritorije. Zvanični stav Zelenih je da su takve akcije moguće samo sa strogom uzdržljivosti i to samo sa UN saglasnošću.

Ali ovo nije spriječilo zelenog ministra vanjskih poslova Joschka Fischera da energično podržava NATO-ov ultimatum--iako nije podržavan od UN-a, i izrazito je odbačen od Rusije. Fischer je stalno podvlačio da prijedlozi Kontakt Groupe, mogu samo dijelovati ako su potpomognuti "vjerodostojnom vojnom prijetnjom NATO-a". Vojna prijetnja je "vjerodostojna" samo ako postoji spremnost da se upotrijebi.

Zapanjujuća promjena pravca Zelenih, i u nešto manjoj mjeri SPD-a je usko povezana sa događajima na Balkanu. Obe partije su podržavale podjelu Jugoslavije početkom 90-ih u ime "prava nacionalnog samoopredjeljenja". One su podržavale konzervativnu Kohlovu vladu, čije je brzo priznavanje Hrvatske i Slovenije ostvarilo fait accompli, iako su mnogi upozoravali da to vodi nacionalističkom krvoproliću.

Kada je građanski rat u Hrvatskoj i Bosni vrlo jasno pokazao poslijedice, SPD i Zeleni su se odrekli svoje opozicije slanju Bundeswehra. Od partijske konferencije do partijske konferencije oni su raspravljali različite formule--čistu logističku podršku, ali bez njemačke vojske u zonama sukoba; akcije za održavanje mira, ali ne akcije za prisiljavanje mira; samo pod mandatom UN-a--dok se pravac ne promijeni.

To je ironija istorije da je pripalo Joschki Fischeru--Zelenom političaru, u čijem razvoju je pacifizam igrao istu važnu ulogu kao pokret za zaštitu čovjekove okoline--da naredi prvu vojnu akciju Bundeswehra poslije drugog svijetskog rata.

U međuvremenu, nema više govora o fundamentalnim stavovima, kao pravo na samoopredjeljenje, čak i ako je ovo sasvim neprikladno u ovom slučaju . Umjesto, sve se radi oko uspostavljanja "mira", preko glava onih koji su napadnuti, sredstvima vojne sile. U prirodi je tako propisanog mira da gazi po postojećim društvenim odnosima na štetu demokratskih prava.

Transformacija SPD-a i Zelenih od pacifista u militariste mora se vidjeti u širem sklopu. Od propasti Sovjetskog Saveza i njemačkog ujedinjenja, visoke vojne ličnosti i političari su radili intenzivno da obnove Bundeswehr.

On je transformisan iz vojske uglavnom vojnih obaveznika čija je dužnost bila da brane Njemačku, u visoko specijalizovanu profesionalnu armiju sposobnu da djeluje širom svijeta. Ove promijene su jedva razmatrane javno, zbog straha od političkog otpora. Umjesto, javnosti je data fate accompli, na osnovu događaja u Bosni i Kosovu.

Buduća funkcija Bundeswehra će biti uglavnom u okviru Europe. Poslije uvođenja Euroa, evropskog ekonomskog izazova SAD-u, slični pozivi će postati sve glasniji i za vojna riješenja. U ovom smislu, izjave SPD političara Karsten Voigta, nedavno postavljenog za koordinatora njemačke saradnje sa SAD-om, su značajna. On upozorava protiv američkih "iluzija" da "oni mogu sami ganjati svoje interese". Washington mora prepoznati da "samopouzdana Njemačka" ostaje "utemeljena u Evropi". On nastavlja: "SAD ne može automatski računati na našu saglasnost, ako oni jednostrano počnu akcije bez konsultacije."

Kosovo služi kao predmet testiranja za nezavisnu evropsku vanjsku politiku. Suprotno Daytonu, koji je došao na snagu poslije američke inicijative, poslije dugog i jalovog napora evropljana, na Kosovu su Evropljani preuzeli inicijativu. U Rambouilletu će francuski i britanski ministri vanjskih poslova biti ti koji će da drže uzde dok Njemačka ostaje u pozadini zbog "pragmatičnih" razloga. Kao što je njemački ministar odbrane Rudolf Scharping rekao u jednom intervjuu, mi ne želimo da "pružimo srpskoj propagandi jednostavne izgovore". Sjećanja na njemačke zločine u Srbiji iz drugog svjetskog rata su još svježa.