World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Bivši kancelar Helmut Kohl se suočava sa kriminalnom istragom

Šta Stoji Iza Financijskog Skandala Njemačkih Hrišćanskih Demokrata?

Ulrich Rippert
30. decembra 1999.

Jedva da prođe dan a da se ne pojave novi naslovi o financijskim mahinacijama bivšeg njemačkog kancelara koji je dugo služio u Hrišćanskoj Demokratskoj Uniji (CDU), predsjednika Helmut-a Kohl-a. Čovjek koji se sve do nedavno slavio kao najveći evropski državnik, "kancelar njemačkog jedinstva" je sada postao predmet nemilosrdne kritike.

"Svakog dana nešto novo naučimo," glavni državni tužilac Bernd König je izjavio štampi u Bonn-u, rekavši da on ne isključuje mogućnost pripremne kriminalne istrage protiv bivšeg predsjednika. König je izjavio da postoji "razumljiva sumnja pronevjere", i dodao je da "prevara, i moguće pranje novca također ulaze u razmatranje".

Kohl je priznao da je primao nezakonite doprinose partijskim financijama CDU-a, ali je odbio da otkrije imena donatora.

U Bundestag-u (federalnom parlamentu) je uspostavljen istražni komitet da ispita financijske spletke CDU-a. Predsjednik komiteta Volker Neumann (Socijal Demokrat—SPD) je govorio o posljedicama ako Kohl odbije da svjedoči. On je jasno stavio do znanja da ovaj komitet ne samo da može odrediti kazne, nego može prinudno pritvoriti svjedoke koji ne mogu dokazati da imaju zakoniti razlog da odbiju da daju izjavu.

Činjenice i optužbe

Sudski proces je pokrenuo Državni Biro za Optužbe u Augsburg-u. Prije četiri godine oni su istraživali ugovor o ogromnoj prodaji oružja Saudijskoj Arabiji i otkrili da je nekoliko stotina miliona maraka u podmićivanju išlo u sumnjive kanale. Istražitelji tvrde da je najmanje 1 milion maraka završilo u računima Hrišćanske Demokratske Unije, CDU-a.

Opisi ovih financijskih tranzakcija kao da su izvučeni iz nekog detektivskog romana. U parkingu švajcarskog supermarketa blizu njemačke granice, ljeta 1991, trgovac oružja Karlheinz Schreiber predao je kofer punog gotovine—1 milion u notama od hiljadu maraka—ondašnjem blagajniku CDU-a Walther-u Leisler Kiep-u i Kohl-ovom povjereniku Horst Weyrauch-u.

U početku, pitanja su postavljana samo oko plaćanja poreza na ove fondove. Ali ubrzo su se pojavila mnogo eksplozivnija pitanja oko političkih usluga koje su tražene od CDU-a (tadašnja vladajuća partija), u zamjenu za ove isplate. Čak šta više, tada je slanje oružja u područja velike zategnutosti zahtjevalo sporazum sa komitetom za federalnu bezbjednost.

Krajem novembra Kohl je sazvao konferenciju za štampu da odbaci optužbe o korupciji od strane njegove vlade. On je priznao da je, kao predsjednik CDU-a, on kontrolisao razne nezakonite račune, od kojih su, na njegovu osobnu odluku, pojedini predstavnici i tijela partije mogli primiti velike svote novca, zaobilazeći ondašnje zakone da bi izbjegli nadzore ovlaštenih komiteta.

Kohl je rekao da se kaje zbog svakog mogućeg kršenja zakona koje se odnosi na postupke političkih partija, i nedostatak iskrenosti i kontrole nad ovim pogodbama, za koja on preuzima ličnu i političku odgovornost. On je odbio da prizna da su ove isplate imale ikakav uticaj na političke odluke njegove vlade.

Umjesto da stišaju skandal, Kohl-ova priznanja su pojačala ovaj spor. Kohl-ov sistem zavjernog knjigovodstva je došao pod još veća ispitivanja. Izjave u štampi ukazivaju na nekoliko privatnih bankarskih računa u Švajcarskoj, Lihtenštajnu i Luksemburgu.

Nekoliko miliona maraka u donacijama su izgleda imale vrdajući put preko drugih bankarskih računa u Njemačkoj i vani, koji su privremeno stavljani pod raznim imenima. Neki od njih su imali imena kao "potpora", "plemenito mjesto" ili "fondovi gmizavac". Ove kružne financijske tranzakcije su očevidno bile namijenjene za pranje fondova i za prikrivanje svake veze između donatora i vlade.

Što se Kohl više ljutio na optužbe da se njegova vlada može potkupiti, novine su tjerale sve jaču i žešću istragu. Nove pojedinosti i iznenađujuće veze su se razotkrivale. U njihovom božićnom izdanju, sedmični der Spiegel je izvijestio o "dva slučaja, jednom šablonu", pokazujući upadljive usporedbe, ne samo između korištenih bankovnih računa, nego i posrednika uposlenih u prodaji tenkova Saudima i u prodaji istočno-njemačke Leuna rafinerije, uključujući unosnog lanca benziskih stanica Minol, francuskoj kompaniji nafte Elf Aquitaine.

Prije nekog vremena, francuske i švajcarske istražne sudije su već otkrile činjenicu da su prodaja rafinerije Leuna i benzinskih stanica Minol bila popraćena podmićivanjem i isplatom sumnjivih trgovinskih premija od najmanje 100 miliona maraka. Već duže vremena glasine su kružile da je dio gotovine našao put do blagajne CDU-a. Sada se one oprezno ispitivaju.

Tvrdilo se da je polovina od 100 miliona maraka bila privremeno uložena u luksemburškom računu kompanije iz Lihtenštajna, Delta International. Ovu kompaniju je vodio Dieter Holzer, bliski poznanik Walther-a Leisler Kiep-a, bivšeg blagajnika CDU-a. Početkom ljeta 1992. Holzer je postao aktivan u poslovima ove francuske kompanije i bio je viđen u nekoliko navrata u odajama njemačkog kancelara.

Jedan drugi Holzer-ovog prijatelj se trenutno ne može naći: bivši sekretar odbrane i bivši vrhovnik tajne službe, Holger Pfahl. Izdata je internacionalna potjernica da se Pfahl uhapsi u vezi prodaje tenkova Saudima. Podvlačeći bliže veze između Holger-a i Pfahl-a, der Spiegel je izjavio da nekoliko Holzer-ovih pisama sadrže Pfahl-ov privatni broj faksa u Bonn-u.

Polovinom decembra, francuski biznismen André Guelfi se protivio, tvrdeći da je 85 miliona maraka isplaćeno "kao nagrada, trgovinska premija njemačkoj partiji" putem njegove kompanije u Lausanne-i u ime Elf Aquitaine. 80-godišni Guelfi je rekao preko svoga advokata da je on spreman da svjedoči ispred Bonn-ske istražne komisije, ako mu bude osigurana "bezbjednost" i obećan "veličanstveni spektakl".

Još jedna financijska afera pod istragom se dogodila prije godinu i po dana. Tada je CDU primio najveći zabilježeni privatni doprinos, u vrijednosti od 2,4 miliona maraka u čekovima, te još zajam bez kamate od 2,5 miliona maraka. Neke novine govore o donaciji od 6 miliona maraka, koju je uplatio Hamburg-ški trgovac nekretnine, Karl Ehlerding.

Juna 1998. vlada je prodala 112.000 stanova koji su pripadali državnoj željezničkoj kompaniji, konsortijumu firmi pod direktivom Ehlerding-ove firme, WCM. Ehlerding-ova firma je na kraju dobila te stanove, uprkos činjenici da je japanska kompanija nudila oko milijardu maraka više, stvarajući sumnju o korumpiranoj vezu između Ehlerding-ove donacije CDU-u, i unosne pogodbe njegove firme sa Kohl-ovom vladom.

U televizijskom intervjuu, Kohl je opravdao odluku za odobrenje ugovora Ehlerding-u ukazujući da su privatizacije u gradnji i prodaji stanova bile "uvijek komplikovane". On je dalje tvrdio da bi, sa stanovišta podstanarskih interesa, prodaja japancima bila skoro nemoguća. U istom intervjuu, Kohl je priznao da je primio do dva miliona maraka u gotovom od nepoznatih donatora između 1993. i 1998, koje nisu bile uvedene kao donacije, kao što je propisano po zakonu. Rečeno je da su ovi fondovi kasnije našli put do partijske blagajne.

Idućeg dana, uprava CDU-a je porekla ovu tvrdnju, rekavši da iznos od 2 miliona maraka, koji je Kohl citirao, nije bio registrovan u partijskoj blagajni. Da bi rastjerala sumnje o korupciji, generalni sekretar CDU-a Angela Merkel je zamolila da Kohl, počasni predsjednik partije, otkrije imena donatora, ali je Kohl to za sada odbio, rekavši da je on dao časnu riječ donatorima da ih neće imenovati.

Veze

Financijski skandal je otvorio duboku političku krizu koja prima sve šire dimenzije. U nekoliko prošlih dana, kancelar Gerhard Schröder i predsjednik Bundestag-a Wolfgang Thierse (oba SPD) su ukazali na opasnost za čitav politički sistem. Oba političara su izjavili medijama, da će impresije da se vodeći političari mogu potkupiti, pojačati već proširenu političku ravnodušnost.

Oni se plaše otkrivanja stvarnih političkih odnosa koji stoje iza fasade demokratskih institucija i zvaničnih fraza "narod je nezavisna odlučujuća snaga u politici" i predstavnici naroda su "odgovorni samo svojoj savjesti".

Nezakoniti računi i financijsko manipulisanje CDU-a baca postojeće političke odnose u oštri reljef. Može se čisto vidjeti kako je kancelar, koji je 16 godina upravljavo državnim brodom, prihvatao svote novca od industrije i biznisa u svojoj kancelariji i gdje je stvarao razne nagodbe, i kako je on upotrijebljavao ove nezakonite račune za financiranje njegovih političkih poslova da bi sebi osigurao skupštinsku većinu. U međuvremenu, Kohl-ova zamjena kao vođe CDU-a, Wolfgang Schäuble, čovijek koji je 20 godina bio aktivan u centru partije, izjavljuje da on nije imao pojma o tome što se događalo.

Nije česta pojava da korupcija, koja je rasprostranjena u buržoaskoj politici, postaje tako očevidna, da izreka "pare vrte gdje burgija neće" preuzima tako stvaran oblik. Socijal-demokrati bi htijeli da povuku pokrivač preko čitavog ovog posla što je prije moguće. Skupštinska komisija za istragu koju su oni uspostavili je prvenstveno namijenjena tome da prikrije skandal i ukloni štetu. Zbog toga je predvodi neko sa ograničenim zakonskim iskustvom.

Kohl je već ukazao da se SPD također složila sa prodajom stanova željezničke kompanije kompaniji Karl-a Ehlerding-a, dobro znajući da je japanska firma nudila veću cijenu. Da li je doprinos Ehlerding-a također odlazio u blagajnu SPD-a?

Završetak Republike Bonn

Kohl-ov sistem zavjernih računa treba gledati u širem političkom kontekstu. Takav sistem je povezan sa političkim idejama koje su dominirale Njemačkom kroz prošlih pet decenija poslije drugog svjetskog rata, i koje sada dolaze u okršaj sa promijenjenim potrebama velikog biznisa.

CDU, koja je izašla iz ruševina fašizma i rata, nije bila partija u klasičnom smislu te riječi, sa jasnim programatičnim planovima, zamislima i oštro određenim potencijalnim glasačima. Bila je, kao što njeno ime izražava, unija, mjesto okupljanja raznih partija i političkih struja. Apelovala je različitim društvenim slojevima—seljacima, zanatlijama kao i industrijskim radnicima, trgovcima i malim poslodavcima, državnim činovnicima i intelektualcima, studentima i domaćicama, prosvjetnim radnicima i penzionerima.

Ova široka društvena orijentacija je odgovarala političkom programu koji je bio lišen svakog jasnog političkog opredjeljenja, čiju nejasnu i mrljavu formulaciju može maltene svako da prihvati. Ona je u suštini obuhvatala dva ideološka svojstva: hrišćanki konzervatizam i fanatički anti-komunizam.

Sami različiti interesi vrlo raznih društvenih grupa koji su formirali popularnu bazu CDU-a često vode prema neprestanim i paralizujućim sukobima, političkim raspravama i zategnutostima u samoj partiji. Za vrijeme njegovih 25 godina kao predsjednika partije, Kohl je nastojao da skrati liniju komande putem uspostavljanja mreže posrednika i ličnih povjerenika koje je on financirao iz svojih nezakonitih računa. On je koristio taj novac da balancira razne društvene i lokalne interese da bi sklopio pogodbe sa različitim frakcijama.

Ovaj oblik "klijentske politike" je bila osnova često citirane CDU-ove "formule za uspijeh" kao takozvane Volkspartei (Narodne Partije). Sve do izbora septembra prošle gdine, kandidati CDU-a su okupirali kancelariju za 37 od 50 godina Njemačke Federalne Republike. Samo u jednom slučaju, u federalnim izborima 1972. Godine, CDU nije izbila kao jedna najjača partija.

Ironično, proces ujedinjenja Njemačke prije 10 godina—nešto čime se Kohl posebno ponosi—je potresao osnovu ovakve politike. S jedne strane, saradnja između vlade i industrije nad milijardama koje su bile utrošene u kupovini istočno-njemačke industrije je vodila prema ogromnom rastu korupcije. S druge strane, ujedinjena Njemačka je razvila jače interese u svjetskoj ekonomiji i uticajne snage biznisa su smatrale svaki pokušaj izolacije kontra-produktivnim.

Povrh svega, tradicionalna polisa socijalne ravnoteže se oštro suočila sa zahtjevima internacionalnog tržišnog kapitala, koji je smatrao svaki oblik polise socijalnog osiguranja kao štetan za profit, i odbio orijentaciju prema socijalnom kompromisu.

U poslije-ratnoj Njemačkoj, dominirali su korporativni odnosi koji su postali utemeljeni. Na svakom nivou politike i društva rasprostranjeni princip je bio: "usluga za uslugu". Svaka partija i grupa—iznad svega sindikati—su bili uvučeni u proces odlučivanja kroz mehanizam Mitbestimmung-a (udruženo rukovodstvo sindikata i uprave) i društvenog partnerstva.

Ovaj oblik korporatizma je postao prepreka intervencije internacionalnog tržišnog kapitala. Njegovi predstavnici nisu spremni da prihvate stanje stvari u Njemačkoj gdje svaku promjenu u poslovnim odnosima, radnim uslovima i otpuštanjima radnika treba da odobri Betriebsrat (radnički savjet). Oni zahtijevaju moć za donošenje odluka koje onda ostali narod mora prihvatiti.

Poslije promjene vlade u jesen prošle godine, pokušalo se sa reformiranjem ili "oživljavanjem" CDU-a. Pritisak da se CDU reformira je porastao, pošto Schröder i SPD posrću iz jednog izborng poraza i krize u drugi.

Početkom godine, Wolfgang Schäuble je pokušao pokrenuti desničarske snage sa demagoškom kampanjom protiv zakona o dvojnom državljanstvu za useljenike, u nadi da će na ovaj način uspostaviti svoju političku vlast. Veliki dio partije ga nije podržavao. Čitave lokalne partijske grupe su bile protiv.

Poslije kosovskog rata, SPD je nametnula svoj surovi budžet, koji sadržava žestoke napade na najnezaštićeniji i najsiromašniji dio naroda. Socijalni podkomitet CDU-a je krenuo u ofanzivu, napadajući vladu sa lijeva pretvarajući se da su zaštitnici penzionera.

Postalo je jasno da transformacija CDU-a u partiju koja neprincipijelno i bezobzirno brani interese bogate elite protiv svake opozicije, nije moguća bez razbijanja "Kohl-ovog sistema". Zato su politički događaji i činjenice, za koje se znalo već duže vremena, sada preuzeli tako istaknuto mjesto u medijama, i pritisak na Kohl-a se pojačao.

Međutim, Kohl je odbio da popusti, i u kratkom vremenu je financijski skandal počeo da razvija svoju sopstvenu dinamiku, vitlajući se van kontrole. Tragajući za nove naslove i senzacionalne izvještaje, prava armija novinara je počela da otkriva sve širu i širu mrežu povezanosti.

CDU je već duboko podijeljena između Kohl-ovih podržaoca i opozicije, dok vodeći predstavnici upozoravaju na mogući rascijep partije. Pogled preko njemačkih granica pokazuje da je takav razvoj potpuno moguć.

U nekoliko zemalja, u Evropi i širom svijeta, uticaj hrišćansko-demokratskih i konzervativnih partija je očevidno opao. U Velikoj Britaniji, konzervativna partija je duboko razdijeljena i glasači su je već otpremili na političku ivicu. Gaull-isti u Francuskoj su isto tako pogođeni dok je Democrazia Christiana u Italiji izgubila skoro 20 odsto glasova prije nego što se rascijepila u svim pravcima.

Posebno teško su bili pogođeni holandski Hrišćanski Demokrati, koji su vladali zemljom više od sedam decenija i često su pobijeđivali sa više od 50 odsto glasova. Prošle godine jedva da su sakupili 18,4 odsto, a sada se partija bori za svoj opstanak.

Kao što je često bio slučaj u njemačkoj istoriji, takvi razvoji događaja dolaze kasnije, ali kada dođu, imaće duplu snagu.