World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Politika U Turskoj Poslije Zemljotresa

Justus Leicht
28. avgusta 1999.

Široki sloj turskog naroda je veoma ljut zbog akcije (i neakcije) države poslije najrazornijeg zemljotresa u istoriji Turske. Vlada, predsjednik i vodstvo armije su reagovali na široko nezadovoljstvo naroda sa mješavinom nervoze i drskosti. Veliki jaz što razdvaja političko rukovodstvo od ogromne većine naroda je iznenada postao vidljiv.

Kriza postojećeg društvenog uređenja je toliko velika da je jedan turski komentator uspoređivao sa zadnjim danima staljinističkog režima u Sovjetskom Savezu. Međutim, tu također postoje slojevi koji su nezadovoljni stvarima kako sada stoje, iz suprotnih razloga od onih koji motiviraju mase naroda. Oni pokušavaju da okrenu ovo opšte nezadovoljstvo prema krajnje reakcionarnim putevima.

Neobično je da su desničarske novine, kao što su konzervativno-nacionalističke Hürriyet i Sabah, sebe postavile na čelo medijske kampanje protiv nesposobnosti i korupcije države. Isto tako međunarodna medija neprestano kritikuje nesposobne i koruptirane državne vlasti, kao i bezobzirne građevinske poduzetnike u Turskoj.

Kao pravilo, samo ako se čita izmedu redova mogu se razotkriti zlonamjerne političke tendencije—skrivajući svoje namjere ispoljavanjem zgrožavanja i ogorčenosti—koje stoje iza bujice riječi i žalosnih izjava. Ne bi se smjelo zaboraviti da je samo nedavno ta ista medija pozivala na slična osjećanja da bi opravdala razaranje jedne druge zemlje—Jugoslavije—od strane NATO-vih bombi i raketa. Tu treba biti politički oprezan.

Posebno u turskoj štampi, dominirala su dva reagovanja. Prvo, komentatori su obrazložili promašaje i nesposobnost države zbog "privatne inicijative naroda". Drugo, oni su naglašavali "plemenitost" i "brzu" pomoć od strane zemalja Evropske Zajednice, Amerike i Japana, pored ostalih.

Dnevni list Milliyet je to citirao kao dokaz da interesi Turske leže "u Zapadu", sa kojim Turska treba uspostaviti čvrste veze. Novine citiraju sa dozvolom poznatih španskih novina El Pais, koje kažu da bi EZ trebala iskoristiti krizu u Turskoj da je privuku bliže sebi.

Turska vlada i medija—koji već dugo vremena traže puno članstvo u EZ-u—širokogrudno hvale "pomoć" zapadnih vlada. Ali u svakodnevnoj stvarnosti, postaje jasno da je pomoć koju su oni pružili u stvari minimalna. Jedan do dva miliona njemačkih maraka je najviše što su ove zemlje u početku obećale; kasnije su obećale nešto više.

Samo nekoliko godina ranije Njemačka je turskoj armiji snabdjela tenkove i drugu vojnu opremu vrijednu stotine miliona dolara, besplatno, da bi im pomogli u ugušivanju masa u pretežno kurdskim regionima. A sada se hvale o "ogromnoj svoti" od 5 miliona njemackih marka u obećanoj pomoći.

Zapad nije zainteresovan u pružanju neke ozbiljne pomoći Turskoj. To što ustvari brine i zanima međunarodne banke i korporacije, kao i uticajni dio turskog kapitala, se pokazalo u nedavnom uvodnom članku u Frankfurter Allgemeine-u : "Ova vlada, nepotresena ovim događajima, se sve do sada pretvarala da vlada zemljom uprkos zemljotresa i njegovih posljedica. Ona upravlja najzabačenijim područjima zemlje centralno iz Ankare. Ne osjeća da može vjerovati svojim građanima, iako situacija zahtijeva brzu i odlučnu akciju. Poznati industrijalac Rahmi Koc je pokazao svoje pravo lice, rekavši da privatni sektor ne smije jednostavno da udijeli novce: 'I mi hoćemo da se pitamo'."

Britanski Observer je bio čak i otvoreniji: "Pozadina onoga što se dogodilo je burni talas ekonomskog rasta u koji je Turska bila gurnuta u 1980-im, pokušaj da pobjegne iz mrtvila i nerazvijenosti dopuštanjem privatnim preduzećima punu slobodu.... Mnogi ljudi su se brzo obogatili, mnogi putem korupcije. Ali Turska je kročila velikim, nesigurnim stopama prema 'modernizaciji', prema nezaštićenoj slobodnoj tržišnoj ekonomiji koju Evropska Zajednica nameće nacijama u nadi da će se učlaniti.

"Prema tome, da li su pripadnici ove turske 'nove klase' bogatih menadžera i poduzetnika, sa svojim prljavim političkim vezama, ti koji su krivi ? Stvari nisu tako jednostavne. Iako možda zvuči neobično, to su također ljudi koji u sebi nose potencijal da dovedu do stvarnih promjena za poboljšanje poslije ove katrastofe.... Ali u Turskoj jedna primitivna i deskreditovana politička klika se još grčevito drži za vlast, iako se tursko društvo dramatično promijenilo u posljednjih 20 godina.

"Nije teško zaključiti da je Turskoj potrebna jedna staromodna, demokratska revolucija srednje klase, u kojoj bi ove nove društvene snage preuzele političku vlast na koju imaju pravo.... I zemljotres od 1999. bi ostao u sjećanju kao jedan početak, a ne samo kao tragedija."

"Demokratska srednja klasa", o kojoj Observer govori, se u bližem ispitivanju pokazuje kao sebična, nemilosrdna i organski neprijateljski nastrojena prema demokraciji, ako se pod ovim podrazumijeva kontrola nad društvom koju široke mase naroda trebaju primjenjivati.

Iskrsavanje ovih slojeva u Turskoj je ustvari počelo prije 20 godina. U to vrijeme, Internacionalni Monetari Fond i međunarodne banke su zahtijevale od Turske, čija je ekonomija bila u drojncima, da se otvori prema deregulaciji, to jeste, da olabave nacionalnu ekonomsku regulaciju putem gajenja uslova za neograničeno grabljenje profita, da učine ekonomiju što više pristupačnu svjetskom kapitalu, i da bitno snize životni standard radnika. Ovo se moglo ostvariti samo putem sistematskog fašističkog terora protiv radničkog pokreta i uspostavljanjem vojne vlasti 1980. Kao i u drugim zemljama, u Turskoj se pokazalo da što je masa naroda više bez slobode, više je klasa "slobodnih poslodavaca" u mogućnosti da slobodno djeluje.

Međutim, zemlja u kojoj manjina može da se neobuzdano obogaćuje—zaštićena terorom fašistickih bandi i represivnih snaga vojske i policije, na račun sve šire većine naroda koja sve više propada u siromaštvo—je zemlja u kojoj se korupcija, nepotizam i gansterizam brzo proširuje.

Ovo je osnova bliskog isprepletavanja državnih snaga, mafije i radikalnih desničarskih snaga u Turskoj, koje nalazi svoj najveci izražaj u činjenici da politička ruka fašističko-mafijaških bandi—MHP ili "Sivih Vukova"—sjedi u vladi.

Medutim, za uski sloj moćnih novih bogataša (nouveaux riche) i karijerista, ova vrsta ukorijenjene vladajuće klike predstavlja jednu neprijatnu prepreku za potpunu pljačku društva i potpunu rasprodaju turske imovine internacionalnim bankama i korporacijama. Odatle dolazi poziv za "demokratsku revoluciju srednje klase", kao što to Observer predstavlja.

Ima dovoljno primjera takvih "revolucija" u nedavnoj istoriji—primjer Indonezije je jedan od najnedavnijih. Režim koji je mnogo decenija služio kao pouzdana potpora imperijalizmu—ali čiji su parazitički odnosi u nacionalnoj ekonomiji, u dobu globalizacije, postali prepreke slobodnom kretanju internacionalnog financijskog kapitala—se u ime demokracije, zamijenjuje sa drugim režimom koji je bolje prilagođen sadašnjim zahtjevima globalnog kapitala. Ako se društveni položaj naroda promijeni, promijeniće se na gore. U ovoj novoj Moloch državi (gdje narod prinosi svoje žrtve—prim. prev.), osnovna struktura vladavine će ostati netaknuta, dok su bijedni ostaci socijalne zaštite odbačeni.

Tradicionalne ustanove u Turskoj, zasnovane na državnoj ideologiji koju je utemeljio Kemal Atatürk, se smatra kao najvažnija garancija postojećeg društvenog uređenja. Oni razumniji i dalekovidniji predstavnici turskog i internacionalnog kapitala smatraju kao ozbiljnu opasnost činjenicu da je iznenada postalo jasno kolika je mržnja naroda prema vlasti Socijal-Demokrata, konzervativaca i fašista. Prema tome, oni prihvataju okretaje Turskim Islamistima, koji su pridobili bitan broj pristalica prethodnih mjeseci sa njihovom opozicijskom demagogijom. Islamisti iz Partije Čestitosti, su sa svoje strane, dali svoju saglasnost za IMF "paket ekonomskih reformi" malo prije zemljotresa, i time predstavljajući sebe kao partiju države i kao političku silu sklonu da ugodi potrebama velikog biznisa.

Prema tome je list Turkish Daily News, u uvodnom članku od 20. avgusta, pozvao na "vladu nacionalnog jedinstva" i zahtijevao prekid "diskriminacije protiv muslimanskih vjernika". Umjesto besmislenih sukoba izmedu sekularista i Islamista, treba se uložiti "zajednicki napor" da se nađu rješenja za probleme u zemlji. 24. avgusta ove novine su primile podršku od britanskog Financial Times-a.

Posljedice zemljotresa su pojačale političku krizu turskog kapitalizma. Ali progresivni i napredni izlaz iz krize je moguć samo ako mase radnog naroda izgrade partiju koja će prekinuti suradnju sa svim krilima turske bouržoazije—bili to Kemalisti ili Islamisti—i postaviti kao svoj cilj socijalističku reorganizaciju društva. Njihovi saveznici se neće naći kod zapadnih sila, koje su nedavno bombardovale i razrušile Jugoslaviju, nego u međunarodnoj radničkoj klasi.