World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Slijedeći Korak U Cijepanju Balkana: Crnogorski Režim Odobrio Plan Za Državu

Barry Grey
7. avgusta 1999.

Vlada Crne Gore, koja je pored Srbije jedina preostala republika jugoslovenske federacije, poduzela je veliki korak 5. avgusta ka otcjepljenju, kada je odobrila plan da raskine veze sa federacijom i osnuje nezavisnu državu Crnu Goru.

Pod ovim planom, ova mala republika bi uvela vlastitu valutu, preuzela bi kontrolu nad jugoslovenskom vojskom unutar svojih granica i ustanovila bi svoje ministarstvo vanjskih poslova. Ostala bi labavo povezana sa Srbijom u "Savezu Država Srbije i Crne Gore."

Crnogorski predsjednik Milo Đukanović i ostali visoki funkcioneri ne pokušavaju da prikriju činjenicu da je taj plan, kojeg su oni predali predsjedniku Jugoslavije Slobodanu Miloševiću, namijenjen da pripreme uslove za formalnu deklaraciju nezavisnosti krajem ove godine. Đukanović je rekao da Milošević ima šest sedmica da odobri ovaj prijedlog. Ako on to ne učini u određenom vremenu, Crna Gora će proslijediti sa referendumom za otcijepljenje.

Ovaj plan ima karakter ultimatuma koji režim u Beogradu nije u stanju da prihvati. Pored gore pomenutih provizija, ovaj plan zahtjeva, na primjer, zamjenu postojeća dva doma jugoslovenske skupštine za jednim domom skupštine, u kojem bi Crna Gora, sa 630.000 stanovnika imala isti broj predstavnika kao Srbija, koja ima 10.000.000 stanovnika.

Ako provokativni karakter plana priziva na sjećanje Rambouillet ultimatum koji je postao izgovor za SAD i NATO da napadnu Srbiju, onda je ovo više nego slučajno. Đukanović i njegova vlada već duže vremena funkcionišu kao političko sredstvo SAD-a, koje su bile glavni pokretači Rambouillet prevare. Baš se prošle sedmice Đukanović sastao sa predsjednikom SAD-a Clinton-om na Balkanskom Samitu za Stabilnost, u Sarajevu.

Žarko Vukčević, član vladajuće koalicije Crne Gore, je rekao da plan "predstavlja važni korak prema nezavisnosti Crne Gore jer se mi odvajamo od ćorsokaka što se zove Jugoslavija." Na postavljeno pitanje nije li plan možda stvarna objava nezavisnosti, Dragiša Duržan, zamjenik crnogorskog premijera je rekao, "Meni to tako zvuči."

Evropske sile i SAD su prihvatile Đukanovića i predstavili ga kao prosvijećenu, demokratsku protiv-ravnotežu Miloševiću. Ovo je jedna lakrdija, ali lakrdija koja se poslušno kultiviše u zapadnoj štampi.

Prije nego što je bio izglasan za predsjednika Crne Gore 1997. sa podrškom SAD-a, Đukanović je bio saveznik Miloševića. Njegova politika se u suštini nije razlikovala od srpske šovinističke politike predsjednika Jugoslavije. U svom izvještaju u vezi novog crnogorskog prijedloga, Philadelphia Inquirer je opisala Đukanovića kao "bivšeg komunistu i švercera cigareta."

Kao njegovi predhodnici u drugim bivšim republikama Jugoslavije—Kučan u Sloveniji, Tuđman u Hrvatskoj, Izetbegović u Bosni—Đukanović je došao do zaključka da se uski i sebični ekonomski interesi njegove klike mogu najbolje zaštititi direktnim udruženjem u savez sa imperijalističkim silama. Njegovi potezi prema nezavisnosti nemaju ništa više veze sa demokratskim načelima nego što su to imali putevi otcjepljenja kojim su pošli njegovi suparnici u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni, Makedoniji i Kosovu. U svim navedenim slučajevima, vladajuće klike potpomognute od Zapada su uspostavile jako represivne režime koji funkcionišu manje ili više kao direktne marionete velikih sila. Uslovi za narod—svih etničkih grupa—su uopšte spali na nivo bijede, a društveni očaj je mnogo gori od depresivnog nivoa koji je postojao prije raspada Jugoslavije.

Suštinski sadržaj crnogorske nezavisnosti se pokazao u ekonomskoj platformi koju je razradio režim Đukanovića. Prošlog mijeseca britanski Financial Times je objavio da ta platforma poziva na "brzu privatizaciju, deregulaciju, zakonsku zaštitu privatne imovine, jednak tretman za strane ulagače, i uspostavljanje inostranog trgovačkog režima koji će biti otvoren svjetskom tržištu."

Prosto rečeno, ekonomski nerazvijena zemlja Crne Gore će postati polu-kolonija SAD-a, čije će korporacije imati slobodne ruke da pljačkaju prirodna bogatstva i jeftinu radnu snagu koju im nudi nova država, dok je američke vojne i obavještavne službe koriste kao odskočnu dasku za nove provokacije protiv Srbije.

Prijedlog za odvajanje Crne Gore od Srbije je, u velikoj mjeri, nepromišljeniji, nazadniji i potencijalno eksplozivniji nego otcjepljenje drugih republika uz pomoć Zapada. Sa svojom malom i planinskom zemljom (duplo manje od površine države Maryland), oskudnim stanovništvom i nerazvijenom ekonomijom, Crna Gora nema nikakvu materijalnu osnovu za nezavisan ekonomski razvoj. S druge strane, njeno otcjepljenje bi bio dalji, a možda i najteži udarac za Srbiju. Crna Gora je jedini pristup moru za Srbiju. Crnogorske luke na Jadranu su za Srbiju glavne trgovačke veze za snabdijevanje naftom i drugim važnim resursima. Zapadni potsticaj Crnoj Gori za otcjepljenje ukazuje na činjenicu da velike sile, na čelu sa SAD-om, vode politiku da uguše Srbiju.

Ne postoji crnogorski "narod". Ogromna većina stanovnika u ovoj republici su Srbi, povezani istorijom, običajima, jezikom i vjerom sa Srbijom. Potpaljivanjem crnogorskog separatizma i promocijom mitova o crnogorskoj nacionalnosti, SAD i njeni evropski saučesnici stvaraju uslove za bratoubilačku borbu koja može postati čak i krvavija od građanskih ratova u Hrvatskoj, Bosni i Kosovu.

Dok SAD guraju Đukanovića naprijed da bi ga iskoristili protiv Miloševića, u isto vrijeme gledaju da spriječe prenagljeno proglašenje crnogorske nezavisnosti. Washington-ova opreznost u ovom slučaju je povezana sa taktičkim računicama u njihovoj namjeri da dominiraju Balkanom. Clinton-ova administracija možda vjeruje da njihov režim štićenika u Crnoj Gori može biti više efektivniji u donošenju političkih promijena u Srbiji, ako ostanu dio jugoslovenske federacije. Čak šta više, nestabilna situacija na Kosovu ne ide u prilog izazivanja, barem za sada, novog vojnog sukoba sa Beogradom.

Reagujući na crnogorski plan, predstavnik ministarstva vanjskih poslova SAD-a James Rubin je pohvalio Đukanovića što pokazuje "odmjeren i razuman stav prema političkim i ekonomskim reformama," za koje je on rekao da SAD podržavaju. Rubin je dodao, međutim: "Mi mislimo da oni treba da nastave da rade unutar Jugoslavije da osiguraju zaštitu svojih prava."

Ali kao što su pokolji u prošloj deceniji pokazali, kada imperijalizam pokrene proces rascjepljenja i međusobnih sukoba, on nije u stanju da kontroliše poslijedice. Oni koji plaćaju za te posljedice su narodi ovog cijelog područja.

Prije devedeset godina, skoro u dan, Leon Trocki je napisao u svom dalekovidnom i dubokom eseju "Balkansko Pitanje i Socijal-Demokracija": "Velke Sile—prije svih, Rusija i Austrija—su uvijek imale direktnog interesa da zavade jedan balkanski narod i državu protiv drugih i da ih onda, kada jedna drugu iznemognu, podvrgnu svojim ekonomskim i političkim uticajima. Ove sitne dinastije koje vladaju u ovim 'razbijenim komadima' Balkanskog Poluostrva su služile i nastavljaju da služe kao poluge za evropske diplomatske spletke. Ovaj čitavi mehanizam, utemeljen na nasilju i izdaji, predstavlja ogromni teret koji pritišće Balkanske narode, i koji zaustavlja njihov ekonomski i kulturni razvoj."

Samo sa nekoliko promijena zbog sadašnjih okolnosti—zamjenjujući "Rusiju i Austriju" sa SAD-om, "sitne dinastije" sa nacionalnim vladajućim klikama—analiza Trockoga stoji kao oštroumna procjena tragičnih uslova na Balkanu na kraju dvadesetog vijeka.