World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Austrijski Pisac Peter Handke, Evropsko Javno Mnjenje, I Rat U Jugoslaviji

Bernd Reinhardt
11. avgusta 1999.

Premda su mnogi umjetnici njemačkog jezika šutili za vrijeme rata na Kosovu, austrijski pisac Peter Handke se oštro izjasnio, kritikujući NATO-ve akcije od samog početka kao kriminalne.

"Moral je nova riječ za samovlašće", ovako se on suprostavio svima—kao piscima Günter Grass-u, Stefan Heym-u, Hans Magnus Enzenburger-u; kabare umjetniku Ellen Tiedtke-u, ili Wolfgang Niedekken-u, glavnom pjevaču njemačke rok grupe BAP—koji su, ili podržavali bombardovanje iz moralnih razloga, ili su šutili, ili su pokušavali da dokažu potrebu UN intervencije (Intervju Handke-a sa Süddeutsche Zeitung-om, 15. maja 1999).

"Slike i riječi se mogu upotrijebiti kao najveća prevara, a i za zaradu ogromnih svota novca," to je što je on rekao jednom prilikom o izvještajima zvanične medije o masovnim zločinima koje vrše Srbi. "Niko ne zna što se događa na Kosovu, jer niko ne može tamo da uđe....Sve izbjeglice govore jednu te istu priču. Zašto bi to moralo biti vjerodostojnije?" [1]

Handke je preokrenuo zvanična opravdanja za bombardovanje, dokazujući da NATO nije spriječio novi Auschwitz, već ga je stvorio. "Tada su bile gasne komore i strijeljački odredi, a danas kompjuterizovane ubice sa 5.000 metara visine." [2]

Samo dva dana nakon što su prve bombe pale, Handke je izdao svoje prvo otvoreno pismo, koje je govorilo o "Zelenim zločincima". [3] On je tražio da mu "Njemački Ministar Smrti" (Ministar Odbrane Rudolf Scharping), koji mu je samo prije mjesec dana čestitao rođendan, "vrati moje knjige." [4] Handke je napao sociologa i filozofa Jürgen Habermas-a zato što je dao moralnu podršku ratu. Putovao je nekoliko puta u Srbiju, i vratio je Büchner Nagradu (najveća nagrada za autora njemačkog jezika) kojom je bio nagrađen 1973.

Na ovo je medija odgovorila uvredama i grdnjom. I nisu mu samo njemačke kolege okrenule leđa. "Neki intelektualci, kada su čuli njegove izjave o ratu u Jugoslaviji, su se zakleli da više nikada neće taknuti ni jednu od njegovih knjiga", pisala je Susan Sontag u New York-u. Francuski filozof Alain Finkielkraut je u Handke-u vidio jedno "ideološko čudovište", čije su izjave zasnovane na "njemačkoj griži savjesti" i "ubjeđenju da je on jedan nepovrijediv genije".

Ova kampanja je dostigla vrhunac, sredinom maja, kada se glumica Marie Colbin izjasnila u otvorenom pismu. Ona je govorila o privatnim svađama, koje su izgleda postale nasilne, iz ranijeg vremena dok je živjela sa Handke-om, sa namjerom da ga prikaže kao nasilnika, željnog moći, i "uobraženog autora... koji je uživao da sebe javno prikazuje kao 'glas razuma u divljini'." Ona je došla do zaključka de je on "ideolog modernog balkanskog fašizma". [5]

Berliner Zeitung je ukazao na Handke-ovo olimpijsko stanovište i naivnost, kritikujući književni rad ovog priznatog internacionalnog autora kao "narcisistički umotanim u samom sebi", kao pokušaj da radi na "pjesničkom paralelnom kosmosu", kojeg on "neprestano pokušava da sagradi kao neprobojnu tvrđavu protiv stvarnog svijeta". [6] Švajcarski pisac Laederach naziva Handke-ovu izjavu o ratu na Kosovu kao slučaj "kronične mentalne magle". Njemačko-švajcarski PEN Centar je u njemu vidio "slijepog stanovnika kule" čije "pro-srpsko skretanje sa puta", kao što generalni sekretar PEN-a izjavljuje u Berliner Zeitung-u, odaje "posebno neukusni cinizam".[7]

Međutim, ne postoji ništa u Handke-ovim javnim izjavama što bi ukazalo da je on podržalac srpskog nacionalizma Slobodana Miloševića, ili njegove politike. Svako ko je pratio njegovo pisanje posljednih godina može to jasno vidjeti. Njegova posljedna drama o ratu u Jugoslaviji—Die Fahrt im Einbaum oder Das Stück zum Film vom Krieg (Putovanje u čamcu, ili drama o filmu rata)—koja je izvedena prvi put u junu u Vienna Burgtheater-u, isto tako ne pokazuje nikakvog znaka osjećanja srpske naklonosti.

Handke je rekao austrijskom časopisu News da je Milošević bio "izabrani predsjednik države" i da je bio primoran da "brani teritoriju svoje države". On je dodao, "Svako na njegovom položaju u posljednih deset godina bi postupio na isti način kao i on. Nije imao drugog izbora." [8]

U intervjuu sa Süddeutsche Zeitung-om citiranog ranije, on je jasno izjavio, "Ja sam za srpski narod, a ne Miloševića. Svako ko nije otvoreno protiv Srba se prezire kao da je 'na strani Srba'. Ako neko spomene ime Miloševića, a da odmah ne doda 'zločinac', 'Balkanski Hitler', 'neka nas Bog zaštiti', je optužen da je na strani Miloševića." On je dodao polemično, da "je to čast da vas neko danas optužuje da ste na strani Srba."

Nekoliko godina ranije, Handke se protivio demonizaciji Srba u bosanskom ratu. Jeseni 1995. on je putovao u "zemlju takozvanih agresora" zato što su svi članci u novinama u njemu pobudile nagon "da prodre u suštinu stvari".

"Ko to stvarno može reći", on piše, "kako takve stvari izgledaju, ako vam je samo prikazana slika?" [9]. Kada je Süddeutsche Zeitung izdao izvještaj o njegovoj posjeti januara 1995, "Pravda za Srbiju", je bio silovito napadnut u mediji i optužen da je njegov stav "naklonjen Srbima".

Stvari stoje sasvim drukčije. Svako ko je pročitao njegov tekst nije mogao a da ne zapazi da je čak u i svojoj raspravi sa mladim francuskim književnikom Patrikom Besson-om, Handke izrazio zabrinutost da kada odbijamo opšte medijske predrasude protiv Srba, trebamo da izbjegnemo da ne pređemo na suprotnu krajnost, na jednako opštu "odbranu Srba". Takvi argumenti "stvaraju opasnost da se izrazi nešto što se može uporediti sa glorifikacijom Sovjetskog sistema od strane nekih posjetilaca sa Zapada tokom 1930-ih." [10]

Jedan razlog neprestanog ponižavanja Handke-a se jasno može vidjeti. Upoređivanje intervencije NATO-a sa onom od strane Nacista je i provokacija i propadajuća kritika generacije svih onih anti-fašista iz 1968, čiji su moralni apeli decenijama naglašavali da se nikada više ne smije dozvoliti rat sa njemačkog tla. Sada, kada podržavaju rat, bilo im je potrebno da izvedu jednu čarobnu majstoriju o drugom Hitleru da bi opravdali ovaj preokret u svom stavu.

Međutim, tu bi moglo biti i nešto drugo, važnije, što se mora uzeti u obzir. Handke se suprostavio dominantnom stavu u Evropi (posebno u Njemačkoj) koji podržava, u ime nacionalnog samoopredjeljenja, formiranje brojnih malih državica na Balkanu. On je nazvao ovaj politički stav "potpuno djetinjastim", prema izjavi jednih njemačkih internet novina koje su srdito citirale Handke-ov stav prema "oslobodilačkoj borbi kosovskih Albanaca". [11] Da li je to možda razlog što je Handke žigosan kao neko ko je "na strani Srba"?

Handke očito ne vidi ništa pozitivno u podjeli Balkana. 1991, u njegovoj knjizi Abshied des Traumers vom Neunten Land (Oproštaj Sanjara iz Devetog Svijeta), on je govorio protiv otcijepljenja Slovenije od Jugoslavije.

U svom putopisu, nazvanim Pravda za Srbiju, na kojeg se njegovi kritičari neprestano vraćaju, njegovo žaljenje zbog raspada Jugoslavije je očevidno. U Süddeutsche Zeitung-u, Handke izražava svoju tugu prema "tragičnom neuspjehu" onoga što je on nazvao "reformni komunizam" u Jugoslaviji. [12]

Njegova knjiga se završava izvodom iz oproštajnog pisma jednog Titovog partizana koji je, iz očaja, izvršio samoubistvo 1992. "Izdaja, pogoršanje i nered u našoj zemlji, teška situacija u koju je naš narod bačen, rat....u Bosni i Hercegovini, iskorijevanje srpskog naroda i moja vlastita bolest su učinile moj daljnji život besmilenim." [13] O njegovoj ženi, koja je Handke-u ukazala gostoprimstvo, on je napisao: "Sve do kraja njenog života, ona će ostati potpuno odani jugoslovenski—a ne srpski—komunista...čak i danas ovo je jedina mogućnost koju ona vidi za južne Slovene. Prije Njemačke invazije 1941, u kraljevini, jedna šaka ljudi je imala sve. Uz njih je bilo krajnje siromaštvo. A sada, u ovoj posebnoj srpskoj državi—gdje je sva moć u rukama 'izdajica' kao i u ostalim novim državicama—ovo se ponavlja, sa pohlepnim ratnim profiterima pored polu-smrznutih siromaha." [14]

Kao što Handke piše u svom zaključku, Pravda za Srbiju nije samo usmjerena na njemačke čitaoce, nego je "i na one u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji". [15] Handke želi da podsjeti narod bivše Jugoslavije da oni imaju zajedničku prošlost. Zbog ovih razloga, on ne obraća toliku pažnju na sadašnja ratna poprišta, već primorava čitaoce da misle o, i da se sjećaju običnih, nespektakularnih, svakodnevnih događaja koje su svi narodi dijelili—događaji na koje se ranije ne bi uopšte ni obraćala pažnja.

Na primjer, on se sjeća kupača koji bi, rano u ljeto, plivali naprijed i nazad od bosanske do srpske obale; da su mnogi ljudi imali muslimanske prijatelje; kako je kozmetika iz Slovenije bila popularna, kao i bosansko voće i povrće koje se prevozilo preko Drine; da su nekada autobusi putovali iz Bajine Bašte za Tuzlu i Srebrenicu, a to nije bilo ništa posebno; u kontrastu sa sadašnjosti nije bilo neobično vidjeti auto iz Skoplja parkirano na ulici.

Čitaoc dobija utisak da je bilo normalno da su razni jezici i dijalekti postojali jedan pored drugoga na Balkanu, i kako je to podsvjesno uticalo na svakodnevni život—sve do danas. Kada je Sladko, Handke-ov srpski prijatelj putovao iz Njemačke, da posjeti selo svojih roditelja, "iako sam se naprezao da slušam, odjednom nisam ništa mogao da razumijem—da li su uopšte govorili srpski? Ne, porodica je prirodno počela govoriti rumunski, govorni i privatni jezik većine sela. Porodin je bio poznat kao jedno takvo lingvističko ostrvo. Da li su oni ikada i mislili da su Srbi? 'Naravno—što drugo?'" [16]

Zašto je tu bio tako masovni pokolj?" Handke se upitao. "Ko su bili agresori? Da li su oni što su izazvali rat isti kao i oni što su ga počeli? I šta je značilo 'početi rat'?" [17]

U kontrastu sa zvaničnim medijskim izjavama u Zapadnoj Evropi, on nije bio u stanju da otkrije nikakvu "srpsku paranoju". On je izrazio mišljenje da to nije bilo prisutno na teritoriji gdje su se "tri etnička naroda...miješala, ne samo u 'multi-etničkoj' prijestolnici, već i od sela do sela, a i u samim selima, čak i od kuća do koliba, živjeli su jedan do drugoga i jedan između drugoga..." On je zaključio da su "legendarna zrnca pijeska... bila razbacana i postala velika kao stijene" koje se bačene u ljutinji rata. To se dogodilo u "našim tamnim prostorijama za razvijanje filmova".[18]

"Kako se ovo može usporediti sa nasilnim željama za 'Velikom Srbijom'?" on se upitao.

"I na kraju, zar nije 'Velika Hrvatska' bila nešto realnije, ili efektivnije, ili mnogo više odlučnije i ubjedljivije, od iluzornih zrna pijeska srpske legende, od čega se nigdje i nikada nije postigao ujedinjeni koncept moći i politike?"

Veoma je oštro pisao o novoj nezavisnosti slovenačke države: "Sada sam… stigao u hotel 'Zlatorog'... pri kraju doline, sve je uređeno za njemačke govornike, a na ulazu uokvirene slike Titove posjete su bile uklonjene—što uopšte nije žalosno—i zamijenjene slikama Willy Brandt-a... Na državnoj televiziji—skoro ništa osim njemačkih i austrijskih kanala—neprestano su ekonomskim ili inostranim trgovačkim delegacijama pjevali narodne pjesme. Onda bi se na pozornici pojavio slovenački predsjednik. Zar on nije jednom bio sposoban i ponosan funkcioner? Ali sada se ponaša kao konobar, skoro kao ulizica, koji servira svoju zemlju stranim posjetiocima, kao da želi da zadovolji svaku želju njemačkog poslodavca ili mušterije: Slovenci nisu to ili ono, već 'veoma marljiv i voljan alpinski narod'." Prvo pitanje koje je Handke čuo od mušterije u novom supermarketu je bilo: "Da li su stigle Bild [njemačke novine] ?" [20]

Na svom putovanju aprila ove godine, Handke se žestoko protivio "debelom njemačkom, udvarajuće lažnom francuskom i ekspanzionom američkom" jeziku pregovora, kojeg je on pratio na televiziji hotela, i logici NATO agresije, "koja može da bombarduje i kukuruzna polja i kokošje kaveze, pošto kukuruz, kokoške i jaja mogu da hrane neprijateljske vojnike".

On se zamislio: "To je njihova vlastita krivica? Krivac, zar to nije sam narod ove zemlje.... Šta ta zemlja kaže? Ta zemlja baš ništa ne kaže, samo postaje šutljivija, puno tiša, i prema tome ništa ne kaže—a to se da bolje izdržati. To znači: ne, nismo mi krivi." [21]

Prošle godine, austrijski novinar za kulturu Sigfrid Löffler je dala govor u Goethe Institutu u Montevideo-u na temu "Peter Handke i spor oko njegovog teksta Pravda za Srbiju." Ona je podržala Handke-a i pronašla porijeklo neprekidnog, zlobnog napada medije u temeljnom pitanju koje je Handke izazvao: "Ko stvarno može opravdati rat u Jugoslaviji?"

"Bura negodovanja u mediji poslije štampanja Pravda za Srbiju... može se razumjeti samo ako se uzme u obzir odista smjela provokacija koju je pjesnik vršio, koja nije bila opravdana ničim drugim sem umjetnikovom pukom voljom i upornosti. Ovaj pjesnik ne pokušava samo da kritikuje način rada medije i da stavi znak pitanja nad njima. On želi da protivteži svoje pjesničko iskustvo, svoje pjesničko oko, slici Srba koju medija opisuje širom svijeta. On se svojim pjesničkim glasom protivi superiornoj moći medijskog mišljenja o ovom ratu. Jedna osoba se suprostavlja čitavoj svjetskoj štampi: pjesnik, u sebi i za sebe. I on ima smjelosti da ponovo postavi pitanje: Koja strana snosi krivicu za separatistički rat u Jugoslaviji?" [22]

Handke izjavljuje da većina ratnih novinara "mješaju svoju ulogu novinara sa onom od sudije, ili čak demagoga, i … gadni su baš kao i psi rata na bojištu." Njihove riječi se drže "na zategnutoj uzici koja im je data." Umjesto ispitivanja porijekla rata, najvažnije je samo da se "prodaju gole, uzbudljve činjenice namijenjene tržištu, ili lažne činjenice". [23]

Za Handke-a, istina o ratu nije jedno-dimenzionalna, i ne ide po pravoj liniji, kao što bi medija htjela da vjerujemo. "Problem—da li je samo moj?—je komplikovaniji, komplikovan mnogim razinama stvarnosti, ili stepenima, i u pokušaju da ga razjasnim, ja težim nečemu potpuno stvarnom, u kojem svi zamršeni konci stvarnosti omogućuju da se neodređeno shvati neka vrsta smisla." [24]

Dva filmska režisera u Handke-ovom Putovanje u Čamcu također to doživljavaju. Na kraju, oni odustaju od svog zajedničkog filmskog projekta o ratu u Jugoslaviji. Za njih su događaji na terenu suviše zbunjujući i strani da bi napravili jednostavno zacrtanu priču koja bi uzbudila publiku, upotrijebljujući iskušanu i isprobanu formulu, kao što su isprva namjeravali, gdje se sve "odvija lijepo prema planu".

Nekada su se studenti u Berlinu (prije nego što su kasnije postali književnici, advokati i političari) okupljali u medijskoj glavnoj upravi Axel Springer-a, izdavača uličnih novina Bild, u protestu "protiv totalne manipulacije". To je bilo 1968. Danas se oni sjećaju te svoje borbe protiv "moći medije" malo nostalgično, ali također sa rastućim nerazumijevanjem. Jer su oni danas, povrh svega, tolerantniji.

Jasno je da Handke ne pripada ovoj grupi. On ide vlastitim putem, kritičan i neimpresioniran aktuelnim opštim mišljenjima. Visoke standarde koje je sebi postavio kao "putnik u borbi za istinu"—kao što je jedan novinar iz Berliner Zeitung-a snishodljivo primjetio—i time ugrožavajući svoj internacionalni ugled kao umjetnik, zaslužuje poštovanje.

Činjenica da je on trenutno slika i prilika jednog usamljenog borca naglašava brzinu desničarskog razvoja intelektualne i političke sredine iz koje je i sam Handke potekao, i koja je u prošlim vremenima proizvela takve kritične umove kao što su bili Jürgen Habermas, Stefan Heym i Gunther Grass. Optužba da je on preuzeo ulogu "glasa razuma u divljini" iz ponosa ili da traži publicitet se nabaciva protiv Handke-a samo zato, što u stvarnosti, ovaj književnik sam brani tu tvrđavu.

Notes:
1. Burgenland-Online, http://www.burgenland.com/Tmh/Zrlokal/Kultur/news-17380.asp
2. SZ 15. May 1999, interview
3. Online-Archiv Munzinger, Peter Handke p. 5
4. SZ 15. May 1999, interview
5. Tiroler Tageszeitung Online 21. May 1999, http://www.tirol.com/tt/Welt/Politik/article_34300.html
6. Berliner Zeitung, 3 April 1999
7. Berliner Zeitung, 31 March 1999
8. Vienna Online, http://www.vienna.at/pubs/news/lokalviol/1999_05_11_14_16_wwn_33.asp
9. "Gerechtigkeit für Serbien"(Part 1), SZ 05. January 1996, culture pp. 1, 2
10. Ebenda, P. 3
11. Burgenland-Online, see Note 1.
12. SZ 15. May 1999, interview
13. "Gerechtigkeit für Serbien" (part 2), SZ 13. January 1996, culture p. 4
14. Ebenda p. 3
15. Ebenda p. 4
16. Ebenda p. 1
17. "Gerechtigkeit für Serbien" (part 1), p. 2
18. Ebenda, pp. 3-4
19. Ebenda, p. 4
20. "Gerechtigkeit für Serbien" (part 2), p. 3
21. "Der Krieg ist das Gebiet des Zufalls" SZ 05. June 1999
22. Sigrid Löffler "Peter Handke und die Kontroverse um seine Streitschrift ‚Gerechtigkeit für Serbien" unter http://www.goethe.de/hs/mot/vortra//loef-1d.htm
23. "Gerechtigkeit für Serbien" (part 2) p. 4; (part 1) p. 2
24. "Gerechtigkeit für Serbien" (part 1) p. 2