World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Masakar u Columbine Srednjoj Školi: Američka Idila ... Američko Divljaštvo

David North
27. aprila 1999

Columbine Srednja Škola je izgledala, barem po mišljenju svoje administracije i upravnog odbora škole, tako prijatno mjesto za mlade da odrastaju i uče. U svom zvaničnom profilu, ova ustanova je hvalila svoje "odlične uslove i objekte" i "dugu istoriju savršenstva u svim oblastima." Izgledalo je da ništa ne nedostaje--počasti i razredi za Napredna Namještenja, obučavanje u stranim jezicima, španskom, francuskom i njemačkom, te umjetnički program koji je uključivao keramiku, skulpturu, glumu, pjevački zbor i ne manje od pet muzičkih grupa i jednu pozorišnu grupu. Tu su bili čak i "Međukategorički programi za učenike sa ograničenim umnim sposobnostima." I naravno, tu nije bilo manjka atletike.

"Istrajte ka Savršenstvu" je bila parola usvojena od ove škole. I njena glavna izjava koja definiše smisao postojanja škole (mission statement)--izjava koju su, treba pretpostaviti, razni dobro-namjerni ljudi marljivo razradili--je obećavala da će Columbine Srednja Škola "obučavati, učiti, i razvijati životna znanja i stavove da bi se pripremili da: radimo efikasno sa ljudima; pokažemo uljudnost prema svima; da se pripremimo za promjene i izazove; razmišljamo kritički; da budemo odgovorni; i da poštujemo našu okolinu."

Columbine, sa svojih šest pedagoga, komitet za odgovornost, desetine posrednika za među-učeničke odnose, i tehnike za "rješavanje među-učeničkih konflikta," i duh "zajedničke saradnje" sa roditeljima, je smatrala sebe kao "srednju školu dvadeset-prvog vijeka." Susjedstvo i okolina škole su uživali prosperitet, sa kućama koje vrijede od nekoliko do više stotina hiljada dolara, sa brojnim robnim kućama i visoko-tehničkim radnim mjestima. Ali 20. aprila 1999, Eric Harris i Dylan Klebold su ušli u Columbine Srednju Školu naoružani puškama i cijevnim bombama. Kada se njihovo krvavo divljanje završilo, oni su pobili dvanaest učenika, jednog učitelja, i onda same sebe.

Tokom prošle dvije godine, bilo je i drugih pucnjava u školama koje su rezultirale u smrti učenika. Uprkos užasnih prošli incidenata takve vrste u Pearlu, Zapadnom Paducahu, Jonesborou i Springfieldu, pokolj u Columbineu se ističe od ovih prethodnih zato što je bio od kvalitativno različitog obima i nivoa.

Harris i Klebold su izrađivali na desetine cijevnih bombi, trpali eksplozive u školsku kuhinju, proučavali plan zgrade i kretanje osoblja i učenika da bi osigurali najveći broj žrtava, i odabrali su Hitlerov rođendan za dan svog napada, tokom skoro godinu dana pripremanja. Njihova namjera je bila da pobiju što više učenika i da dignu u zrak čitavu školu sa propanskom bombom. Da su imali priliku, Harris i Klebold bi bili nastavili svoje divljavštvo i van škole. Prema dnevniku što ga je jedan od mladića vodio, oni su se nadali da će oteti avion i srušiti ga u centar New Yorka. Samo jedan nepredviđeni susret sa školskim stražarom i bomba koje nije uspjela da eksplodira, je spriječilo njihov plan. Harris i Klebold su onda upali u školsku biblioteku gdje su nastavili da biraju žrtve prije svog samoubistva.

To što su Harris i Klebold napravili prošlog utorka je bilo strašno, surovo i kriminalno. Ali ove riječi samo opisuju njihove akcije, ali ne daju objašnjenja.

Kao i obično, medija nema ništa da nam pruži u vidu analize i objašnjenja. Ona je nevjerovatno sposobna da izmuze svaki mogući dolar prihoda iz jada i žalosti roditelja i zajednice, za potrebe svog rejtinga. Ali oni koji žele razotkriti duboke razloge ove tragedije neće naći ničega vrijednoga u TV vijestima.

Poslije nekoliko površnih izliva suza za žrtve, medija traži nekoga da krivi. Sudeći po izjavama državnih funkcionera, izgleda da su roditelji odabrani kao najvjerovatnija meta za javnu osvetu. Možda oni i snose neki dio odgovornosti, ali izdvajanje ovih unesrećenih očeva i majki za primjerno kažnjavanje--čiji su životi potpuno potrešeni nedjelima njihovih sinova prošle sedmice--izgleda ne samo okrutno, nego prevarantsko i licemjerno.

Na kraju krajeva, roditelji Klebolda i Harrisa nisu jedini koji nisu uspjeli da prepoznaju i reaguju na dolazeće znake ove nesreće. Čini se da se administratori Columbine Srednje Škole nisu obazirali na učestala upozorenja koja su primali u vezi nasilničkog potencijala ovih mladića.

Ovo nije individualni promašaj, nego nešto što je zajedničko svim glavnim ustanovama američkog društva: vlade, političkih partija, korporacija, medija, škola, crkvi i sindikata. Svi su oni uglavnom gluvi i slijepi prema rastućoj društvenoj zategnutosti, dok to ne eksplodira u ubilačka nasilja u pošti, u srednjoj školi, u McDonald's restoranu, u putničkom vozu, ili unutar SAD Capitola.

Onda se prema ovim eksplozijama nasilja uvijek isto postupa, ne kao sa društvenim fenomenom, nego kao da je to policijski problem koji treba da se reguliše ugrađivanjem metalnih detektora, sa više policije, više nadzornih aparata, i pozivanjem stanovništva da surađuje i informiše nadležne o onima koji su navodno skloni nasilju.

Neprestano se govori "da roditelji treba da preuzmu odgovornost za svoju djecu," i da "djeca treba da budu odgovorna sama za sebe." Ali se ništa ne spominje o odgovornosti koju američko društvo snosi za tragediju kao ovu što se dogodila u Columbineu.

Skoro je nakazno tretirati masakar u Columbine Srednjoj Školi samo kao proizvod opadanja roditeljskog autoriteta i nadgledanja. Ni roditelji ni stručni pedagozi srednjih škola nisu osposobljeni da se bore sa društvenim raspadom koji je našao tako razarajući izražaj u divljanju Klebolda i Harrisa.

Uzmite, za trenutak, u obzir društveni stav ova dva mladića. Oni su se divili Adolfu Hitleru, začarani fašizmom i rasizmom, s njegovim kultom sadističkog nasilja i smrti, i njihovim sveopštim prezirom prema čoviječanstvu. Ali, tu nije bilo nečega posebno germanskog u mišljenjima i pogledima Klebolda i Harrisa. U izjavi koju ju je stavio na svoj veb site, Harris piše: "Ja sam zakon, ako vam se ne sviđa, umrite. Ako mi se ne sviđate, ili mi se ne sviđa ono što hoćete da radim, onda ste mrtvi."

Ova osjećanja, izražena sa malo više takta, izražavaju u sažetom obliku stav američke vlade prema ostatku svijeta. "Radite onako kako mi želimo ili ćemo vas uništiti." Dok opet čitamo Harrisove redove poslije masakra u Columbineu, mi tu prepoznajemo surovost potencijalnog ubice. Ali šta bi onda trebali da vidimo u riječima koje je prošlog petka napisao visoko-plaćeni i proslavljeni novinar New York Timesa, Tomas Friedman?:

"Dok tu ima mnogo očiglednih mana u ratu koji se vodi sa 4.572 metra visine on ima jednu veliku prednost--može da se održava. NATO može voditi ovu vrstu rata dugo, dugo vremena. Srbi to treba da zapamte....

"Ali ako je jedina NATO-va prednost u tome što može da bombarduje neprekidno, onda treba iz toga da izvuče svaku mrvicu koristi. Hajde barem da vodimo pravi avionski rat....Treba ugasiti svako svjetlo u Beogradu: treba gađati svaku razvodnu mrežu struje, vodovodnu cijev, cestu i fabriku koja ima veze s ratom.

"Sviđalo se to nama ili ne, mi smo u ratu sa srpskom nacijom (oni sigurno tako misle), i ulog treba da je veoma jasan: Svaka sedmica vašeg pustošenja Kosova je još jedna decenija za koju ćemo mi unazaditi vašu zemlju i smrviti vas. Vi hoćete 1950? Mi vas možemo unazaditi do 1950. Vi hoćete 1389? Možemo vas unazaditi i do 1389."

Harris i Klebold nisu trebali da proučavaju Hitlerov Mein Kampf (Moja Borba), da bi tu našli posebnu "inspiraciju" za svoja zlodjela. Članci urednika i novinara koji se objavljuju u američkim novinama, a da ne spominjemo opake izlive na radiju, mogu i te kako da posluže tome. I evo došli smo do presudnog paradoksa koji dolazi do izražaja u njihovom napadu na Columbine Srednju Školu. Moguće je da su Klebold i Harris sebe smatrali kao buntovnike protiv svoje društvene zajednice. U ovome su oni dosta pogriješili. Sigurno, mjesto za njihovo zlodjelo je bilo nepodesno. Ali to zlodjelo samo po sebi predstavlja inzvanrednu primjenu sebičnih i neljudskih stavova, koja su opšta i stalna pojava u američkom društvu danas.

Kao prvo, njihova nasilna provala nije bila smatrana kao odgovor društvenoj nepravdi. Umjesto toga, Harris i Klebold su počinili osvetu protiv onoga što su oni doživjeli kao lično omalovažavanje. Oni nisu djelovali u ime drugih, nego za sebe. Povrh toga, oni nisu napali simbol ugnjetavanja, nego nezaštićene učenike i dobro-namjernog učitelja. I na kraju, čak i ako prihvatimo da su ova dva mladića bili napadani u školi, opseg njihovog nasilja je bio van svih razmjera prema povredi koju su oni propatili. Njihova namjera nije bila da isprave ono što je krivo, nego da stvore što više jada i patnje što je moguće.

To što su Harris i Klebold učinili je bilo grozno. Ali, da li pomaže to da se oni opišu kao čudovišta? Oni su, nemojmo zaboraviti, samo omladinci. Pretpostavlja se da je mladost vrijeme nade i idealizma. Kako je onda bilo moguće da se toliko mržnje nakupi u ovim mladićima u tako kratkom vremenu? I ne samo mržnje, nego isto tako i potpunog očaja. U njihovim mislima, oni su imali mnogo razloga da ubijaju, a ni jednog da žive.

Oni su krojili ovo zlodjelo, ali, dali su oni sami bili njegovi tvorci? Oni su, u krajnoj analizi, proizvod posebnog vremena i mjesta. Ma kako strašne bile posljedice toga, to ludo divljanje Harrisa i Klebolda ima duboke društvene korijene. Naravno, političke vođe i medijska elita nisu baš voljne da prodru preduboko u suštinu društvene patologije ovog groznog zločina. To bi ih natjeralo da drže ogledalo sebi.

Poslije ubistava u Littletonu, medija je puna komentara od psihologa, ministara, sveštenih lica, policije i stručnjaka svih vrsta, koji ozbiljno nabrajaju "upozoravajuće znakove" koji mogu roditeljima dati znak uzbune da postoji mogućnost da njihov sin ili kćer mogu biti potencijalne masovne ubice: Da li je vaše dijete depresivno, obeshrabreno, zabrinuto, premoreno, pod stresom, nerazgovorljivo, nezainteresovano, zagriženo u kompjuterske igre, podvrgnuto naglim promjenama raspoloženja, neprestalno dobija loše ocjene, previše brine oko stalnog zadržavanja dobrih ocijena, itd.? Najmanje 75% od sve američke djece izražavaju jednu ako ne i više od ovih karakteristika.

U stvarnosti, koncentrisanje pažnje na pojedinačne upozorvajuće znakove će biti od jako malo koristi da se spriječe buduće tragedije. Umjesto toga, pažnja treba da se usmjeri prema društvenim upozoravajućim znakovima, to jeste, na pokazatelje i popis društvenog i političkog raspada koje stvara klimu koja proizvodi slučajeve kao što je masakar u Columbine Srednjoj Školi. Bitni pokazatelji prijeteće katastrofe bi mogli biti sljedeći: rastući jaz između bogatstva i siromaštva; podjela radnog naroda i ugušivanje njihovog klasnog identiteta; proslavljanje militarizma i rata; nedostatak ozbiljnih društvenih komentara i političkih rasprava; pogoršano i bijedno stanje popularne kulture; obožavanje tržišne berze akcija; neobuzdano uzdizanje individualnog uspjeha i ličnog bogatstva; ocrnjivanje ideala društvenog napretka i jednakosti.

Šta se događa američkoj djeci? Ovo je pitanje postavio Philip Roth u svom provokativnom romanu Američka idila (American Pastoral), koji se radi o porodici koju je raskopala njihova mlada kćerka u njenom strašnom, jezovitom i neočekivanom djelu nasilja. "Nešto ih tjera do ludila. Nešto ih je zavadilo protiv svega. Nešto ih vodi u katastrofu."

Šta je to nešto? Iskreno pogledajte ovo društvo--njegove političke lidere, njegove religiozne govornike, njegove velike biznismene (corporate CEOs), njegovu vojnu mašineriju, njegove čuvene ličnosti, njegovu "popularnu" kulturu, i povrh svega, čitav ekonomski sistem na kojem počiva cijela beskrajna superstruktura nasilja, patnje i licemjerja. Tu leži odgovor.