World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Kako Se Pripremao Balkanski Rat

Sporazum u Rambouilletu Predvidio Okupaciju Čitave Jugoslavije

Peter Schwarz
14. aprila 1999

Odbijanje Miloševićeve vlade da potpiše sporazum Rambouilleta dalo je NATO-u legalno opravdanje za njihov rat protiv Jugoslavije. Međutim, za dugo vrijeme, tačan sadržaj ovog sporazuma je bio nepoznat. Kontakt Grupa, odgovorna za pregovore u Rambouilletu i Parizu, se složila da o tome šuti. Kompletan sadržaj je samo nedavno bio stavljen na internet sajt Centra Albansko Kosovske Krize.

Kao što se sada može vidjeti, sporazum sadrži odredbe koje bi cijelu Jugoslaviju potčinile NATO-voj okupaciji. Zvanične izjave su neprestano tvrdile da je to samo pitanje autonomije za Kosovo, koja bi bila osigurana postavljanjem "mirovnih snaga" na Kosovu. Međutim, Appendix B (Dodatak B), "Status Multi-Nacionalnih Izvršnih Vojnih Snaga," dozvoljava NATO-u slobodno kretanje "po čitavoj Jugoslaviji", t.j., Srbiji, Crnoj Gori kao i na Kosovu.

Tekst Člana (Artikla) 8 ovog Appendixa piše: "NATO-vo osoblje će uživati, skupa sa svojim vozilima, brodovima, avionima i opremom, pravo na slobodno i neograničeno kretanje i nesmetani prolaz kroz čitavu FRJ [Federativnu Republiku Jugoslaviju] uračunavajući zračni prostor i teritorijalne vode. Ovo treba da obuhvati, ali ne i da bude ograničeno na, pravo na noćenje na otvorenom, manevrisanje, odredišta i upotrebu svih područja ili objekata koji budu potrebni za potporu, vježbe i operacije."

Član 6 garantira okupacionim snagama potpuni imunitet: "NATO-vo osoblje, pod svim okolnostima i u svako vrijeme, treba da bude imuno od partijskih sudova u pogledu svih civilnih, administrativnih, kriminalnih, ili disciplinskih prekršaja koji bi mogli biti počinjeni od njih u FRJ."

Član 10 osigurava NATO-ou besplatnu upotrebu svih cesta, aerodroma i luka Jugoslavije.

Da je vlada Jugoslavije potpisala ugovor, ona bi se odrekla svih prava suvereniteta nad svojom teritorijom. Berliner Zeitung je zapazio, "Prihvaćanje ovoga izgleda kao potpisivanje predaje poslije kapitulacije u ratu...Činjenica da predsedjnik Jugoslavije Milošević nije htio potpisati takav ugovor je razumljiva."

Način na koji je jugoslovenska vlada pozvana da potpiše ovu naredbu--podnijetu kao ultimatum--i tajnost u pogledu njenog sadržaja, sugeriše da su konferencije u Rambouilletu i Parizu imale u cilju da pruže izgovor za rat, a ne političko riješenje sukoba na Kosovu.

"Sporazum kao što je ovaj ne može potpisati ni jedan vladar suverene države," objašnjavaju radikalne novine Taz, prve njemačke novine koje su štampale odlomak iz ovog sporazuma.

"Ako su ti razgovori stvarno imali u cilju da proizvedu saglasnost, a ne samo da pokušaju ubijediti one sumnjičave o neizbježnosti NATO-vih napada, onda je tekst sporazuma zaista neshvatljiv."

Orginalni prijedlog Kontakt Grupe, koji je služio kao temelj za konferenciju u Rambouilletu, nije sadržavao te spomenute stranice. Pregovori su prvo trebali da odlučuju pitanje kosovske autonomije, pa tek onda uzeti u razmatranje vojne mjere koje bi se uspostavile da se to izvrši do kraja. Ovo je bila osnova za jugoslovensku vladu da učestvuje na konferenciji.

Tokom pregovora, koji su trajali od 6. do 23. februara, pet članica Kontakt Grupe--SAD, Britanija, Nijemačka, Francuska i Italija--su otvoreno počele da prihvataju stanovište kosovskih Albanaca, koji su insistirali na postavljanju NATO-ove vojske unutar Kosova. Na posljednji dan konferencije, bio je predstavljen zaključni plan sporazuma, uklučujući prije spomenuti Appendix B.

Počev od tada, neizmijenjeni plan koji obuhvata kosovsku autonomiju--sa kojim se jugoslovenska vlada uglavnom složila--i prijedlozi za postavljanje NATO-ve vojske unutar Kosova su bile karakterizovane kao jedan "nerazdvojni paket." Jugoslovenska delegacija je dobila jedan gadan izbor: ili da svare ultimatum, ili da potpuno odbiju sporazum u cijelini, što su oni i uradili.

Na iznaneđenje NATO-a, kosovski Albanci su također odbili da potpišu. Prema tome, konferencija se opet bila privremeno odgodila, sve dok Kosovari nisu potpisali isti plan 18. marta. NATO se tada dokopao izgovora koji mu je trebao da lansira napad. 24. marta, pale su prve bombe.

Izgleda da nije samo nekoliko političara, koji snose odgovornost za lansiranje rata, bilo neinformisano u vezi toka događaja. Oni su se složili da napadnu Jugoslaviju čak i bez čitanja teksta koji je bio upotrijebljen da to opravda. NATO-va kampanja lažnih informacija koja se koristila od početka rata, nije određena samo za običan narod, nego i za parlamentarce i više državne službenike.

Prema izviještaju novina Taz, koje su ispitivale Njemačko Ministarstvo Vanjskih Poslova, dva od trojice najviših zastupnika--Ministar Države Gunther Verheugen (social demokrat) i Ludger Volmer (zeleni)--su bili sasvim iznenađeni. Oni tvrde da je Član u Appendixu B njima "potpuno novi." Treći zastupnik--Stalni Sekretar Wolfang Ischinger--tvrdi da taj dio sporazuma proizilazi iz jednog ranijeg, koji više nije aktuelna verzija, i koji je jasno opovrgnut činjenicama.

Članak u Taz novinama se pita, Koliko je Ministar Vanjskih Poslova Njemačke Joschka Fischer zaista znao? Oni postavljaju drugu mogućnost: "Da li je federalna vlada namjerno varala parlamentarce i javnost."

Mnogi parlamentarni izaslanici su se ljutito izrazili prema vladinoj igri žmurke. Tekst sporazuma je bio zvanično prestavljen njemačkom parlamentu tek prošli četvrtak, više od dvije sedmice od kako je rat počeo.

Angelika Beer je napisala pismo svome kolegi u Zelenim Joschki Fischeru, u kome kaže da bi se ona izrazila protiv zračnih napada da je znala sadržaj sporazuma.

Izaslanik Socijal Demokratske Partije Hermann Scheer je rekao, "Da smo imali priliku da pročitamo ovaj sporazum čim je bio gotov, onda se argumenat da su svi politički i diplomatski manevri bili iscrpiljeni, i da je sve što je ostalo prijetnja bombardovanjem, ne bi mogao odbraniti."

Scheer optužuje vladu što prihvata činjenicu da SAD ispoljava previše uticaja na NATO-ve odluke.