World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Crveni-Zeleni Militarizam: Njemačka Vlada I Rat Protiv Srbije

Ulrich Rippert
2. aprila 1999.

Dok je njemačka avijacija, zajedno sa NATO-vim bombarderima, počela svoju prvu ofanzivu po Balkanu, SPD Chancellor Gerhard Schroder je izjavio u televizijskom govoru: "Mi nemamo drugog izlaza." Prije svega to nije istina. Niko nije prisilio njemačku vladu da učestvuje u zvijerskom vojnom napadu protiv male zemlje sa manje od 10 miliona stanovnika. Drugo, takva izjava je objava političke bankrupcije. Šta treba neko da misli o vladi koja sama sebi stvara uslove prinude, i onda tvrdi da baš ovi uslovi ograničavaju njen prostor za manevrisanje. Očevidno je da je ova vlada nesposobna, i zato sposobna za absolutno ništa. Njihov oportunizam i nedostatak principa je skoro bezgraničan.

U istoj televizijskoj poruci Schröder je izjavio da je skupštinska odluka za rat bila "u suglasnosti sa željom ogromne većine njemačkog naroda." Ovo je isto netačno! Ogromna većina naroda nije nikada bila pitana za njihovo mišljenje o ovom ratu. Da je Schröder, prije nacionalnih izbora prije pola godine, samo spomenuo da je njegova vlada bila spremna da uđe u rat agresije, odbaci internacionalni zakon i njemački ustav, rezultat tih izbora bi bio sasvim drukčiji.

"Njemačka vlada nije lako došla do ove odluke," rekao je Schröder. Ustvari vlada nije razmotrila u potpunosti ni jedno stanovište koje proizlazi iz njihovih akcija i ponašala se na potpuno neodgovoran način. Prva noć bombardovanja je bila dovoljna da porekne glavni razlog za rat. Radije nego da umanje humanitarnu katastrofu, napadi bombardovanja su samo pogoršali situaciju.

Nevjerovatan cinizam ove vlade postaje najjasniji kada se razmatra stav Zelenih. Samo što su izglasani u vladu, ova partija je krenula rekordnom brzinom da vodi politiku dijametrično suprotnoj od one koju su obećavali u prošlosti. Sve prošle izjave i partijske odluke su odbačene ili napuštene u vremenu od nekoliko mijeseci. I to od organizacije koja je je za vrijeme svoga formiranja, prije 20 godina, optužila sve ostale partije da nemaju vjerodostojnosti. Sama riječ "vjerodostojnost" je podrugljiva kada se danas koristi u odnosu na Zelene.

Drugog dana bombardovanja konzervativne novine Frankfurter Allgemeine Zeitung su prele sa zadovoljstvom: "Većina onih u Zelenoj partiji koji su odgovorni za vanjsku politiku i pitanja sigurnosti, su se u velikoj mjeri, pomirili s ratom." Novine su kasnije pisale: "Kada Joseph Fischer (vođa Zelenih) kao ministar vanjskih poslova i podpredsjednik jedne od najvećih zemalja NATO-a podržava sadašnju ofanzivu, onda on ne treba da se brine o ikakvoj opoziciji od većeg dijela Bundestag frakcije." Sa Zelenima se treba praviti razlika "između programatičnog stava i praktične politike. Ako Ministar vanjskih poslova Fischer podržava njemačke borbene avione u napadu na republiku Jugoslaviju, onda je njegov stav potpuno suprotan programu njegove partije."

Absolutna istina!

Prema njihovom sadašnjem partijskom Magdeburg Programu, usvojenim samo prije 12 mijeseci, "Zeleni neće podržavati nikakvu vojnu operaciju da uspostave mir". Samo nekoliko sedmica ranije, 7. marta, poslije Rambouillet konferencije--13. redovna konferencija Zelenih u Efurtu odobrila je rezoluciju koja čita: "Zeleni se temeljito suprostavljaju isključivom NATO mandatu za vojne operacije, i na taj način osiguravajući da UNO zadrži monopoliju snaga". U buduće--ako postoji budućnost za ovu partiju--Zeleni bi trebali, kada glasaju za takve rezolucije, isto tako glasati za datum svog isteka trajanja.

Samo nekoliko sati poslije napada na Srbiju, dok je njemačka vlada vodila diskusiju o ovom pitanju, Zelena stranka, sa jednim izuzetkom, je solidno podržala vladu. Christian Ströbele je bio jedini izaslanik Zalenih koji je nazvao stvari njihovim pravim imenom, i u svom vatrenom prilogu je optužio vladu da vodi rat agresije--samo da bi bio dočekan sa nerazumijevanjem i strogim suprostavljanjem od strane same njegove stranke.

Zeleni govornik za odbranu, Angelika Beer, opisujući sebe kao "lijevo umjerena," je ponovila obrazloženja kancelara i ministra vanjskih poslova Zelenih tvrdeći da nema drugog izlaza. Ona je rekla da je ona sama došla do ove odluke sa velikom poteškoćom, kao da je tražila poštovanje i razumijevanje za činjenicu da se kao pravi oportunista nije baš lako odrekla svojih principa.

Ovo je kraj Zelenih! Bombe NATO-a su udarile u srce sjedišta njihove partije i napravile više štete nego igdje drugo. Kakva je korist od partije koja potiče iz mirovnog pokreta, i koja izjavjuje u svom prvom velikom ispitu: "Nema drugog izbora osim rata!"? Frankfurter Rundschau, u svom izdanju prošlog utorka, izjavljuje da su regionalna i nacionalna sjedišta Zelenih bila bombardovana pismima i e-mailima od njihovih članova i simpatizera izražavajući njihovu ljutnju i odvratnost, i neke od poruka počinju sa riječima: "Nikad više Zeleni!".

Sa svakim novim talasom NATO-vih napada talas otkaza članova Zelenih također raste. Anja Kofbinger, vodeći član berlinske partijske organizacije, je izjavila da je ona provela zadnje dane u nagovaranju depresivnih članova da ostanu u partiji. I Regionalne organizacije partije u sjevernoj Rhine-Westphalia hitno traže od nacionalnog biroa da uspostave "hitnu telefonsku liniju za neodlučne članove i glasače." U čemu je, međutim, svrha takvog mehanizma, kada oni samo ponavljaju propagandu ministarstva za rat?

Brzi politički pad Zelenih je odvratan i grozan prizor, ali je u isto vrijeme važno političko iskustvo. Temeljna promijena u društvenim odnosima se dešava još od kasnih 70-ih i početka 80-ih, koje su često bile svjedok protiv-ratnim demonstracijama i mirovnim marševima od stotina hiljada. U mnogim zemljama su se poslodavci odrekli politike socijalne suglasnosti i radnici su primali teške udarce. Socijal-demokratske partije su učestvovale u rušenju socijalnih dobitaka radničke klase, dok su se sindikati slagali sa sniživanjem plata. Vrhunac ovog razvoja se desio prije 10 godina kada su staljinistički režimi pošli na put kapitalističke obnove.

Zeleni su zaključili iz ovih razvoja da je svaka vrsta otpora postojećem društvenom uređenju osuđena na propast, i tako su počeli da potčinjavaju svoje stavove prema interesima kapitalističkog tržišta. Sve dok su bili u opoziciji bili su u stanju da prikriju ovaj proces iza nekoliko radikalnih parola. Međutim, po dolasku na vlast, napredno stanje truleži u ovoj organizaciji je postajalo jasnije iz dana u dan.

Rat ubrzava sve političke razvoje. On produbljava razlike između političkih partija i političkog uređenja, koje se ubrzano kreće prema političkoj desnici, i rastućeg nezadovoljstva ogromnog dijela naroda. Prvog dana rata, kada su televizijski timovi vodili intervijue na ulicama, postupajući kao da je ovaj rat fudbalska utakmica, veći broj reportera su sami bili zapanjeni zbog reakcije ljudi. Stariji ljudi i žene su govorili, kao da se to juče dogodilo, o strahotama drugog svjetskog rata, o izgubljenoj rodbini i njihovom životu kao udovicama, udovcima i siročadi. Omladina se također izjasnila da je duboko zabrinuta ovim ratom.

Do nedavno, mnogi od njih su smatrali takvu vojnu operaciju njemačke armije kao nezamislivu. Poslije gorkih iskustava od dva svjetska rata, tu postoji duboka opreznost protiv svakog oblika militarizma. Obnova njemačke armije 50-ih je bila popraćena masovnim demonstracijama i protestima, i mnogi se još sjećaju otpora postavljanju nuklearno opremljenih raketa na njemačkoj teritoriji prije 20 godina.

Zbog ovih razloga, nemarnost i površnost sa kojom je Crveno-Zelena vlada postupila prema svim ozbiljnim pitanjima, i zabludno ušla u rat, je mnoge ogorčila i naljutila. Drugo lice vlade se također pokazalo u ovom slučaju. Gehard Schröder, Joschka Fischer, Ministar Odbrane Rudolf Scharping i drugi, su dio političke generacije koja je preuzela vlast bez očevidne političke strategije i često vode politku bez političkog uvjerenja. Oni rade na osnovi trenutnih potreba, i njihove buduće strategije se protežu, u najboljem slučaju, do iduće konferencije za štampu ili televizijskog šoua.

Chancellor Schröder je uzdigao ovu vrstu političke improvizacije i diletanstva na razinu političkog programa, kada je izjavio da nije važan politički sadržaj nego njegova prezentacija. Sličan nedostatak ikakve vrste političke mašte je očevidan i u drugim zemljama. Posljedni razvoj događaja--rat na Balkanu--je očit dokaz opasnih posljedica koje proizilaze iz takve politike.