World Socialist Web Site
 

WSWS : Srpskohrvatski

Da li će kopnene trupe biti slijedeće?

SAD bombarduju Glavni Grad Jugoslavije

Uredništvo
3. aprila 1999.

Krstareće rakete SAD-a i ratni avioni NATO-a su udarili na centar Beograda rano u subotu ujutro (petak veče, po SAD vremenu) u prvom direktnom napadu na glavni grad Jugoslavije, grada sa milion stanovnika, od kada je počeo vazdušni rat prije deset dana.

Televizija Srbije je izvjestila o bučnim eksplozijama u glavnom birou Ministarstva Unutrašnjih Poslova i Ministarstva za Odbranu, dvije od najvećih zgrada u centru grada. Policija je zatvorila prostor koji je bio pun odpadaka od eksplozije. Očevici su rekli da se eksplolozija mogla čuti ili vidjeti širom grada.

Ovo je prvi put od drugog svijetskog rata da je jedan od glavnih gradova Evrope izložen vazdušnom bombardovanju. Srpski podpredsjednik Vuk Drašković je osudio američki napad na grad, ukazujući na zadnji put kad je Beograd bio bombardovan na Veliki Petak od strane nacista 1941, na početku njihove invazije i okupacije Jugoslavije--koja je poslije Sovjetskog Saveza najviše stradala u rukama Hitlera.

Inicijativu za ovaj kriminalan napad na gusto naseljeni gradski centar je preuzela vlada SAD-a, koja je vršila pritisak na saveznike NATO-a da pojačaju vojni napad na režim jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića. Brojke koje je NATO juče izdao pokazuju da je nazivanje ovog vazdušnog rata zajedničkom SAD-NATO operacijom izobličenje činjenica (misnoma). 90% eksplozivne tonaže koja je pala na Jugoslaviju od početka napada 24. marta, pripada američkim ratnim avionima i krstarećim raketama.

Pentagon preplavlja ovaj region vojnom silom, upućujući morski ratni bataljon predvođen nosačem aviona Theodore Rooseveltom, kao i sa novim skvadronom od F-117A stealth bombardera, B-1B bombardera baziranim u Britaniji, specijalizovane avione za uništavanje radara i borbe protiv tenkova.

Rastuća diskusija O kopnenim trupama

Očigledan neuspjeh pokušaja Clintonove administracije da bombardovanjem pokori Srbiju je izazvalo bubnjanje zvaničnih izjava medije i službenika Washingtona da je intervencija SAD-NATO pješadije jedino "riješenje" krize na Balkanu.

Najuticajnije dnevne novine ili otvoreno vode kampanju za prevratak obećanja Bijele Kuće da neće koristiti pješadiju protiv Srbije, ili sugerišu da će vrijeme uskoro doći za takvu odluku.

Washington Post, glavne novine u prijestolnici SAD-a, su izdale niz uvodnika zahtijevajući jaču vojnu akciju i kritikovali su Clintona zbog njegovog odbijanja da koristi pješadiju na početku konflikta sa jugoslovenskim predsjednikom Miloševićem.

Demokrati i Republikanci, liberali i konzervativci su pisali mnogo članaka u uvodničkoj stranici ovih novina, u kojima su zahtijevali slanje pješadije i vojnu ofanzivu za prevrat Miloševića.

31. marta, članak republikanskog senatora Nebraske Chuck Hagela je upozorio, "Ovo je rat. Igranje oko toga i nazivati ga nešto drugo zapostavlja i omalovažava stvarnost i ozbiljnost naših napora. Jedini prihvatljiv rezultat naše strategije je pobjeda…. Mi moramo biti spremni da uradimo sve što je nužno da bi postigli naše ciljeve i osiguramo pobjedu, uključujući opciju pješadije."

Istoga dana članak bivšeg savjetnika nacionalne bezbjednosti Carterove administracije Zbigniewa Brzezinskija je požurivao da se administracija pripremi da pošalje NATO pješadiju na Kosovo i počne da daje "političke razloge za takvu intervenciju" koje bi javnost podržala.

Slijedećeg dana drugi republikanski senator iz Indiane, Richard Lugar, je napisao u Postu: "Hitno planiranje za korištenje pješadije NATO-a mora početi sa takvim razmijerom potrebnim za otupljivanje srpske ofanzive, stabilizacije Kosova i, ako je potrebno, otjerivanje bilo kojih elemenata srpske vojne snage koji su ostali."

Lugar, dugogodišnji predstavnik za inostrane poslove Republikanske Partije i drugo-rankirani član Komiteta za Inostrane Odnose (Foreign Relations Committee), izjavio je, "Predsjednik Clinton je trebao telefonirati predsjedniku Miloševiću da mu kaže da ako on napadne Kosovo, mi ćemo oboriti njegov režim u Srbiji."

Liberalni predstavnici su dali Clintonu slične savjete. Članak u petak, napisan od strane istoričara Roberta Dalleka i bivšeg demokratskog člana kongresa Stephen Solarza je izjavio, "Zadatak pred nama je da ispustimo prijedlog da je pješadija, kao u Vijetnamu, skoro uvijek loša ideja. Ona je ponekad potrebna za važne strateške i humanitarne ciljeve."

Liberalni novinski komentator Richard Cohen je napisao da Clinton treba da se odrekne stava da NATO neće poslati pješadiju i da počne pripremu u Makedoniji, dok se odluka za invaziju privremeno odlaže. "Ništa se ne treba kategorično odbijati," on je ustanovio.

Wall Street Journal, uvijek najkrvavije nastrojena od svih američkih novina, također je napao Clintona zbog njegovog odbijanja da koristi pješadiju, izjavljujući, "Pouka rata je da ako si primoran da koristiš snagu, koristi je neobuzdano."

Novine koje su pozdravile rat na Perzijskom Zalivu kao dokaz da "sila donosi rezultate" zaključile su da bi to donijelo rezultate i na Balkanu, kad bi Clinton postavio agresivne ratne ciljeve za SAD: "Jedina stvar koja može popraviti ovaj nered koji smo napravili je prevrat Miloševića. Kritičan korak je da se ovaj prevrat objavi kao cilj."

New York Times je bio oprezniji, ali njegov uvodnik u petak je savjetovao da se bombardovanje pojača uzimajući u obzir takve izbore kao "ograničenu invaziju sa 30.000 trupa" za uspostavljanje bezbjednih utočišta na Kosovu, ili korištenje 200.000 trupa za anti-srpski rat pune jačine.

Los Angeles Times je, istoga dana, u analizi na prvoj stranici, napisao: "Također postaje sve jasnije da, bez obzira na to što bi to moglo biti odvratno i teško, izbori predsjednika Clintona da izbjegne nezamislivi debakl NATO poraza, mogu se uskoro svesti na jedan faktor: pješadija."

Novine su primjetile da "u hodnicima Pentagona, pitanje pješadije je odveć postala Tema A, dok u hodnicima vrhovnog štaba NATO-a u Brusselu, službenici su počeli otvoreno da govore o neminovnosti slanja pješadije u područje."

Promijena u zvaničnoj debati

Vrijedno bi bilo da se zaustavimo da bi razmotrili brzinu sa kojom su se termini zvanične debate Washingtona oko politike prema Balkanu mijenjale. Samo prije dvije sedmice, najjača vojna mjera pod razmatranjem je bila Clintonov plan da pošalje 4.000 američkih trupa, sa srpskom saglasnošću, kao dio NATO snaga za nadgledanje prekida vatre na Kosovu. Čak se i ovaj predlog smatrao veoma rizičnim od strane kongresnih republikanaca, i dobio je podršku sa uskom 58-41 većinom u Senatu. Sada se odvija otvorena diskusija o invaziji Srbije pod vođstvom SAD-a, koja će zahtijevati četvrtinu miliona pješadije.

Servilna odobravajuća američka medija pridaje ovu promjenu politike u Washingtonu ljutitoj reakciji prema nasilju počinjenim od strane srpskih snaga protiv kosovskih Albanaca. Sa izuzetkom sumnjive preciznosti izvještaja iz Kosova, potrebno je da se objasni zašto slična ili čak veća nasilja--u turskom Kurdistanu, Čečnji, Sieri Leonu, Šri Lanci i u više nego šest ostalih država--nisu prouzrokovali slične reakcije u Congressu, Bijeloj Kući i Pentagonu.

Ubjedljivije objašnjenje je da Washington reaguje na ovaj način zato što su njegovi planovi za intervenciju na Kosovu prouzrokovali katastrofu. Clintonova administracija je evidentno vjerovala da će kombinacija NATO vazdušnih napada i kopnene operacije OVK-a (potpomagana od strane SAD-a) stvoriti uslove na Kosovu za prisiljavanje srpskog povlačenja. Umjesto toga, kao što je Post izjavio na svojoj prvoj stranici u četvrtak, službenici Pentagon-a i CIA sada vjeruju da je srpska vojna ofanziva rasturila OVK.

Pošto je jedan plan za uspostavljanje sporazuma sa SAD diktatom propao; kongresmeni i specijalisti medije sada zahtijevaju da SAD i NATO vojska "koriste sve načine" da poraze i prevrate režim Miloševića. Šta ovo ustvari znači: Invazija Kosova? Okupacija Srbije? Korištenje nuklearnog oružja?

Dva pitanja se mogu postaviti ovim generalima u foteljama: koliko stotina hiljada Srba su oni spremni da ubiju, u pokušaju da osvoje državu koja se tako žestoko borila protiv Hitlerovog Wehrmachta; i koliko američkih života su oni spremni da žrtvuju u tom procesu?

(Ili alternativno, u varijanti koju je texaški republikanski senator Kay Bailey Hutchison tako smjelo sugerisao, koji je predložio samo-evropsku pješadiju, koliko njemačkih, francuskih, britanskih i italijanskih života bi trebalo žrtvovati?)

Predstavnici Clintonove administracije su na početku tvrdili da je cilj vazdušnih napada bio da zaustave režim Miloševića u intenzifikaciji njegovog ugušivanja kosovskih Albanaca i da zaustave krizu izbjeglica koja bi destabilizovala područje. Rezultat je bio masivan napad na Albance i najgora kriza izbjeglica od vrhunca bosanskog rata.

Jedan od tri zaključka se moraju izvesti od jaza između početne prezentacije Bijele Kuće i rezultata poslije deset dana ratovanja:

  1. Vlada SAD-a je namjerno prikrila svoje dugoročne namjere da bi dobila javnu podršku za preduzimanje vojnog napada. Tvrdnja Clintona da će napad biti ograničen na bombardovanje i njegovo demantovanje o slanju trupa bi onda bile monstruozne laži.
  2. Vlada SAD-a je potpuno precijenila šta se može ostvariti bombardovanjem i predlaže čak i drastičnije mjere da bi prikrila prethodni neuspjeh. Ali zašto vjerovati onima koji su iz prvog pokušaja tako grdno i pogrešno procijenili stvari?
  3. Jugoslovenski debakl je kombinacija dva, laži i pogrešnih procjena, sa ubačenom dozom samoprevare. Ovo je najvjerovatniji scenario. Odveć djelanje Pentagona i Bijele Kuće podsjeća na strategiju eskalacije u Vijetnamu, sa neprekidnim proklamacijama da "je svjetlo na kraju tunela", to jeste, da smo na pragu pobjede, samo kad bi se još malo više trupa i bombi ubacilo.

Logika imperijalističke intervencije

Bez obzira na svjesni motiv Clintona i njegovih generala, vojna intervencija na Balkanu ima svoju logiku, i ta logika podrazumijeva prijeteće posljedice. Američki imperijalizam se kreće prema osvajačkom ratu protiv Jugoslavije, ratu koji bi proizveo najgore elemente u američkom društvu.

Uzmite u obzir članak izdanim u Wall Street Journalu od strane penzionisanog generala William E. Odona, bivšeg direktora Nacionalne Agencije Obezbjeđenja (National Security Agency) pod naslovom "Osvojite Beograd." Odom poziva na napore da se "ovaj rat dovede do uspješnog završetka, ne samo osloboditi Kosovo od tiranije G. Miloševića, već također uništiti Miloševića lično zajedno sa njegovim režimom."

Pored ubijanja jugoslovenskog predsjednika i prevrata suverene države, Odom izjavljuje, "Ako je potrebno, mi bi trebali biti spremni da tu držimo NATO-vu snagu decenijama da bi ugušili bilo koje težnje među lokalnim političarima da dočekaju kraj okupacije." Drugim riječima, stvaranje stalnog protektorata na Balkanu.

Šta bi ovaj rat značio za američki narod? Kopneni rat na Balkanu se ne bi mogao voditi bez ogromnog povećanja vojne potrošnje i mobilizacije vojnih snaga na razmjeri Vijetnama i Perzijskog Zaliva. U vjerovatnom slučaju da bi rat trajao dugo, ili da se pretvori u dugoročni gerilski okršaj, bi bilo nemoguće za SAD da održava svoju vojnu obavezu bez obnove obavezne vojne regrutacije vojno sposobnih lica (kao za Vijetnam).

Veoma je važno da general Odom, u razrađivanju vojne taktike koja bi bila potrebna u kopnenom ratu protiv Jugoslavije, dolazi do slijedećeg zaključka:

"Kopnena invazija ne smije biti ograničena na Kosovo. U stvari, prilaz iz Mađarske--sada saveznik NATO-a--u vojvođansko područje Srbije pa direktno do Beograda je otvoreni ravničarski predio koji je pogodan za brzi kopneni napad oklopnih jedinica. Njemačka vojska je očistila ovaj koridor za vrijeme drugog svijetskog rata, zauzimajući čitavu Jugoslaviju za nekoliko sedmica. Danas, NATO snage možda imaju veću kvalitativnu prednost nad Srbima nego što je Wehrmacht imao u to vrijeme."

Danas su stratezi američkog imperijalizma, dok razmatraju svoje vojne opcije, primorani da preuzmu primjer Adolfa Hitlera. Samo to bi trebalo da natjera one koji razmišljaju da malo stanu i još razmisle, i u Americi i u Evropi.